Vučić zatvara geopolitički suicidalni krug velikosrpskog projekta

Pin It

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić brani se da u Bruxellesu prošli ponedjeljak nije ništa potpisao, već je samo prihvatio dogovor o načelima za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova. Nije ga potpisao jer pokrovitelji tog razgovora, predstavnici EU-a i SAD-a, nisu to od njega u ovome trenutku niti izričito tražili. A prihvatio ga je, kako i sam priznaje, jer mu je predstavljen na načelu – uzmi ili ostavi.

Vučićeva oporba u Srbiji, koju Rusija kontrolira još malo više nego što kontrolira Vučića, optužuje ga za izdaju, jer je odredbama kako se Srbija neće protiviti članstvu Kosova u međunarodnim organizacijama, niti lobirati kod drugih država za protiv priznavanja Kosova - praktički priznao Kosovo. To je sadržajno točno, jer je dogovor koji su u Bruxellesu prihvatili srpski predsjednik Vučić i kosovski premijer Albin Kurti, tek je temelj za sporazum Srbije i Kosova o normalizaciji odnosa, koji podrazumijeva postojanje dviju država.

SKOK S (RUSKOG) BALKONA

Vučićevi mediji, koji su donedavno slavili njegov otpor prema imperijalističkom Zapadu i mudru politiku gradnje prijateljstva i savezništva s bratskom Rusijom i Kinom, danas slave Vučićevu mudru proeuropsku orijentaciju. Pripremaju tako teren za još jedan politički salto suvremenog srpskog vožda i za prigodno “slavlje” posljednjeg geopolitičkog poraza velikosrpskog projekta – Sporazuma o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova.

Prema ciljanom kalendaru zapadnih saveznika EU-a i SAD-a, taj svečani čin Sporazuma trebao bi se dogoditi negdje oko 24. ožujka, uz obljetnicu NATO-ova bombardiranja Beograda. Računa se, dakako, da svojim pristajanjem uz proces zapadnih saveznika Vučić nije baš toliko naljutio svoje ruske prijatelje i saveznike i da se zbog svog zaokreta neće u međuvremenu nezgodno spotaknuti na stepenicama ili skočiti s balkona. Realno, u ovome trenutku Rusiji nije u interesu novi otvoreni front prema zapadnim saveznicima.

A koliko se dade zaključiti iz dogovorenih načela za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova, neće taj novi proces sasvim izbaciti Rusiju kao političkog igrača s Balkana, već će samo razjasniti njegove geopolitičke okvire – riječ je o procesu između dvije države, Srbije i Kosova. Takvo stanje na terenu postoji već odavno, barem od 1999., od rata za neovisnost Kosova uz potporu NATO-a, a u međunarodnim odnosima postoji barem od 2008. kada je Kosovo proglasilo državnu neovisnost i kada počinju međunarodna priznanja države Kosovo.

Praktičnim priznanjem države Kosovo Aleksandar Vučić zatvorit će krug koji je ova najnovija (bojim se ne i zadnja) inačica velikosrpskog projekta osvajačkim ratovima i politikama ispisala u posljednjih 35 godina, učinivši toliko zla drugima da bi naposljetku projekt završio geopolitičkim samoubojstvom, sveden u granice uže Srbije.

Preostaje tek da se proglasi njegova geopolitička smrt. Najznačajnije dionice tog suicidalnog kruga odigrali su veliki suvremeni srpski voždovi – Slobodan Milošević krajem osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća i Aleksandar Vučić u posljednjih desetak godina. Sukladno kontekstu vremena, Milošević je proizveden u komunističkom krilu velikosrpskog projekta, Vučić u njegovu četničkom krilu. Osim autokratske vladavine, obojicu je odlikovala taktička superiornost i strateško sljepilo. Upravo njihova politika prema Kosovu, toj mitskoj kolijevci ideje velike Srbije, pokazuje dubinu njihova strateškog sljepila.

HOĆEŠ LI PRUGU ILI NE?

Milošević je vjerovao da može dugoročno zadržati pitanje srpske diskriminacije i terora nad kosovskim Albancima kao unutarnje pitanje Srbije. Posljednja linija svih njegovih međunarodnih pregovora od 1991. do 1999. bila je – isključiti pitanje Kosova iz bilo kakvih međunarodnih pregovora o mirovnim rješenjima za Hrvatsku i BiH i ne dopustiti baš nikakav pristup međunarodnim izaslanicima Kosovu. U tome je ustrajao i kao ratni dobitnik u Hrvatskoj i BiH 1991. - 1995. i kao ratni gubitnik u Daytonu 1995.

Četiri godine kasnije, u francuskom Rambouilletu NATO ga je suočio s ultimatumom da prihvati NATO snage na Kosovu i osigura im slobodu kretanja Srbijom. Mogao je: ili kapitulirati ili zaratiti s NATO-om. Odlučio se za ovu drugu opciju, koja ga je odvela u Haag, NATO dovela na Kosovo, a Kosovu omogućila državnu samostalnost.

Vučićeva voždovska era započinje u vrijeme kada je Kosovo već de facto država. Ali on nastoji izbjeći priznavanje te realnosti jačanjem partnerstva i savezništava s Rusijom i Kinom, nastoji oslabiti europsku politiku prema srpsko-kosovskom sporu savezništvima s Mađarskom, Turskom i Austrijom, likuje nad svojim taktičkim “pobjedama” nad Zapadom.

Danas kada je Zapad napravio blok naspram Rusiji i stvara ga naspram Kini, Vučićeva se Srbija nalazi u geopolitičkom limbu, okružena NATO-om, manje kao država, a više kao teritorij i objekt u geopolitičkom preslagivanju Balkana. Veliki vožd je u Bruxellesu dobio ultimatum čije prihvaćanje predstavlja negaciju njegove dosadašnje politike.

Potpiše li Sporazum o normalizaciji, Srbija će od EU-a dobiti prugu, koju (i) EU treba kao dio europske prometne mreže. Pokuša li izigrati dogovor (ili ga na to prinude Moskva i Peking) i Vučić i Srbija još će više postati objekt geopolitike velikih sila. Bez pruge. 

Višnja Starešina/SD