Zadnji komentari

Virtualni život

Pin It

A što bî od naših predujmova? – Ah, gospođe sretno potonuše, Pejčinović Burić u divotama ljudskih prava, a Šujica u krasotama pukovlađa i pukopisa (demokracije i demografije). Obersnel i Europska prijestolnica kulture prvo okaljaše „crvenom petokrakom“ riječki Korzo, zatim barbarskim prepravkom i pokladnom izvedbom opere „Nikola Šubić Zrinjski“ izvrgnuše ruglu njezina skladatelja Ivana pl. Zajca

Kako ono ide lanjska priča? Godina 2020. bit će godina našega općeg cvata i naše svjetske slave.

Mnogo smo toga već predujmili. Mariju Pejčinović Burić uzdigli smo na čast glavne tajnice Vijeća Europe u Strasbourgu; Dubravku Šujicu učinili smo povjerenicom za demokraciju i demografiju u Europskom povjerenstvu Ursule von der Leyen u Bruselju; riječkomu smo gradonačelniku Vojku Obersnelu priskrbili naslov gradonačelnika Europske prijestolnice kulture...

Ta će slava sigurno uroditi raskošnom cvatnjom svih dosadašnjih i procvatom dosad neviđenih oblika života u Hrvatskoj.

Krasna priča, no Vrag joj se grdno naruga. Na samom početku godine udariše nevolje. Najprije izbi pošast krunskog virusa te izazva opći zastoj našega društvenog, političkog, gospodarskog i kulturnog života; zatim nam se u Zagrebu i okolici potresno pokaza dugo zanemarivana trošnost naše materijalne baštine; onda nas proljetna suša u savsko-dravsko-dunavskom međuriječju gorko podsjeti da su u drevnoj davnini Eufrat i Tigris preko sustava za natapanje pojili žednu zemlju svoje Mezopotamije; na posljetku nam vjerojatni izostanak „turističke žetve“ otvori pogled na gladnu jesen i hladnu zimu.

A što bî od naših predujmova? – Ah, gospođe sretno potonuše, Pejčinović Burić u divotama ljudskih prava, a Šujica u krasotama pukovlađa i pukopisa (demokracije i demografije). Obersnel i Europska prijestolnica kulture prvo okaljaše „crvenom petokrakom“ riječki Korzo, zatim barbarskim prepravkom i pokladnom izvedbom opere „Nikola Šubić Zrinjski“ izvrgnuše ruglu njezina skladatelja Ivana pl. Zajca i junaštvo hrvatskih branitelja Sigeta te na posljetku, nakon nekoliko dana razuzdanog „tulumarenja“ na toj osnovi, ostadoše – „švorc“! Više nema novca ni za uredno funkcioniranje grada, ali Obersnel će, ako ga ne dokrajči COVID-19, ipak popeti betonsku „petokraku“ na Neboder i obnoviti zahrđali „Galeb“, legendarni brod legendarnog krvnika hrvatskoga naroda.

Sve u svemu, stekli se uvjeti za pučku kuknjavu, a uskoro bi mogla zakukati i „poštena inteligencija“.

Ma daj! Lažni proroci pričaju gluposti. Stvari stoje posve drukčije. Mi smo ditirampska nacija! U nevoljama uvijek živnemo. Živnuli smo i sad – virtualno! Na HRT-u virtualno razvijamo poljoprivredu; u praznim učilištima virtualno održavamo nastavu; Plenković nam je 6. svibnja u Zagrebu održao virtualni Zapadnobalkanski summit EU; virtualna Zagrebačka deklaracija toga virtualnog summita virtualna je „ostavština“ virtualnog hrvatskog predsjedanja Europskom vijeću! Mi smo nevolje pretvorili u krjeposti! Što nam se dogodilo? Ništa. Samo se u Hrvatskoj odnedavno živi – virtualno.

Ima tu nešto. Ali ključna je riječ u tom protuslovu prilično neodređena. Što znači „virtualno“? Ako tko živi virtualno, znači li to da živi – krjeposno? Etimologija doduše upućuje u tom smjeru. „Virtualno“ je očito izvedeno od krjeposti (lat. – virtus), kao ime Andrija od muževnosti (grč. – ἀνδρϵία, andreia). Ali u nas je i jedno i drugo srodnije sa svojim oprjekama nego sa svojim podrijetlom. U današnjemu hrvatskom javnom govoru „virtualno“ je oprjeka „realnomu“, „stvarnomu“ – tj. „nestvarno“, „izmišljeno“, „prividno“. Tko ne živi stvarno (lat. - realiter), a nije umro, živi prividno, virtualno (lat. - virtualiter), pa je cinično šaljiv stjecaj okolnosti da samo u skolastici „virtualiter“ znači: „doista“, „zbiljski“. Uostalom, tvrdnju da Hrvati tek odnedavno žive virtualno temeljito opovrgavaju životi i djela njihovih najvidljivijih značajnika.

A tko su značajnici? Pa ljudi „s karakterom“ – rekao bi predsjednik Milanović – dakle karakternici! – Na to, ako je dopušteno protusloviti veličanstvu, treba uzvratiti: Svaki čovjek ima značaj ili karakter, ovakav ili onakav. – Točno – mudro bi se složio Milanović – ali prigovor ne vrijedi ni pišljiva boba. I budala zna zašto: neki su karakternici druš'no-poli'čki prevažni, a drugi nevažni. – Drugi su značajnici – učeno bi uskočio Plenković – društveno-politički „irelevantni“. – Gordan Jandroković obično ne misli, ali da misli, jamačno bi mislio isto što i druga dva predsjednika.

To je vama grozno? I meni se gadi. Ali virtualni su jasenovačko-okučanski ratnici ovaj put u pravu. Stvari doista tako stoje. Prekrasno to potvrđuje nedavni Milanovićev i Plenkovićev druš'no-poli'čki „irelevantni“ javni prijepor o tomu tko je od njih dvojice komu ružnije oklevetao oca, odnosno majku, lažući da je on, odnosno ona, snažno podupirao, odnosno podupirala kvislinšku komunističku vlast u Hrvatskoj.

Što dakle? Što i dosad. Čini se da će Hrvati, zahvaljujući krunskom virusu, malo duže živjeti virtualno. Unatoč tomu dobra je vijest da je – barem privremeno – raspušten virtualni Hrvatski [državni] sabor.

Benjamin Tolić/HRsvijet