Zadnji komentari

Nagrađene priče na temu koronavirus

Pin It

Na natječaju za najbolju kratku priču na temu koronavirus, a koji je organizirala Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.), pobijedile su priče Julienne Eden Bušić i Anje Šovagović Despot. 

Kako su ove poznate hrvatske spisateljice doživjele epidemiju, koja nažalost još uvijek traje, donosimo u njihovim nagrađenim pričama. (UHBDR91.)

--------------------------------------------------------------------------------------

8. TRAVNJA, 00:04 POTRES U DOBA KORONE

Umirem od straha.Doslovno umirem. Čitam vijesti na internetu, pa, Isuse, Bože, dragi mili, što se događa? Kako je moguće? O čemu se radi? Promatram, slušam, gledam, kašljem, nasilu kašljem, gutam dvjesto puta u minuti, čudno mi je stoineki put kako sam progutala, je li se tako, ono, gutaju knedle? Srce mi lupa, a nemam tahikardiju, a nemam ni predstavu, nemam film, nemam ništa na svijetu, još manje premijeru. Naelektrizirana sam, stalno me struja šreca, (zaštoooo???), u prsima me probada, trnu mi ruke, oči me bole, glava mi puca, prsti mi gore, nešto mi žari u vratu desno dolje. Hvata me panika, odjednom, neću više čitati, neću više gledati, neću više misliti, neću više. Zašto me to uopće zanima dva tjedna nakon potresa, u tuđem stanu, u izbjeglištvu, bez doma, bez statike, u neizvjesnosti, s dvoje djece i mužem, zašto se bojim glupe korone, Isuse? Isuse. 

Sad me nešto bode skroz ispod vrata,lijevo kod uha. Ili sam se prejela ljutog ajvara pa me žari slasna prepečena paprika? A kako je fino bilo jesti, kako je fino jestii ne misliti o grijehu jedenja i ne misliti o dijeti, prvi puta u životu u koroni, poslije potresa, na dislociranoj adresi, u prijateljevom toplom stanu, kakvo je blaženstvo jesti u miru, bez grižnje savjesti, bez žurbe, bez skrivanja, obilno, fino, slasno, polako, usporeno, guštajući, bez krivnje, bez kraja, bez brojanja, bez kazališta, bez snimanja, bez nastupa, bez korzeta, bez štikli, bez šminke, bez frizure, bez treme, opušteno. Blaženo. Bezdomno. Bezodgovorno.

On je zaspao pokraj mene, u velikom smo i udobnom krevetu, tuđem, doduše, eto, kičma me više ne boli ujutro kad se probudim, jogi je genijalan.

Tjeram se pisati jer moram napisati priču, to mi je nekakav zadatak, daj Bože što više zadataka,  pa sam nepovezana jako, ali pokušavam usustaviti misli i nekakvu dramaturgiju, ali ova je dramaturgija života nadmašila samu sebe i teško je ovdje biti logičan i sistematičan, matematičan ili vičan. 

Ujutro je nakon potresa pao snijeg.Padao je cijeli dan ili mi se sad tako čini. Sjećam se, kada smo odlazili u naš prijateljski spas, sve je vani bilo bijelo. Nije padao cijelu zimu, i onda je odjednom pao na nas, na svijet, na dvoriše, na zemlju, pao je nakon potresa, pao je u doba korone.

Gledam u ormar prekoputa i vidim tri đempera, dvije debele hudice, još jedan đemper i još tri debele hudice. I šal i kapu i još jedan đemper. 

Kada sam pakirala stvari, u totalnoj sam paralizi sistematskog i logičnog razmišljanja ponijela svima najtopliju garderobu koju sam uopće u tom kao su mogla naći. 

Bilo mi je hladno, svima je bilo hladno, bilo je turbo hladno u dvorištu Preradovićeve 42, dok smo očekivali drugi potres. I bio je drugi, bio je i treći, ali taj je već bio potpuno bezveze, nismo se ni pomakli. Zato sam ponijela toplu odjeću svima, svima topli veš i čarape, samo sam kao robot trpala stvari iz ladica punih prašine i popadalog kreča, zida, čega li, u mojoj ladici bilo je sv ečisto jer se nije otvorila, nije ju valjda dovoljno protreslo, utonula sam rukom i sva presretna jer je sve ostalo uredno složeno, zgrabila sam svojih šest recentnih grudnjaka. 

To je otprilike sve što sam sebi zgrabila. Jedan za"Filumenu", jedan za"Umišljenog", jedan za"Kolovoz", jedan za"Rudare", jedan za"Famoznu". Nikud bez grudnjaka, bez blaga moga bez kojeg ne mogu zamisliti glumui u koroni i bez korone, i s potresom i bez potresa, i s ulogom i bezuloge, i s kazalištem i bez njega. Sada su mi te kpotrebni, u izolaciji, u karanteni, iz domljenoji opuštenoj, da ih gledam, da ih čuvam, da ih imam, da me griju, da mi budu tu, pored mene, kao znak, kao utjeha, kao sjećanje, kao sram. 

U tuđem domu u kojem mi hrana tako divno prija, a grudi mi konačno bez grudnjaka pocijele dane slobodno dišu.

Alma mi je moja Prica rekla:"Ak se sve trese,zakaj bi ti se i sise tresle, pametno si napravila."

ANJA ŠOVAGOVIĆ DESPOT

--------------------------------------------------------------------------------------------------

RAZMIŠLJANJA O STVARNIM I IMAGINARNIM ZATVORIMA

“Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena, bilo je to vrijeme mudrosti, bilo je to vrijeme ludosti, bila je to epoha vjere, bila je to epoha nevjerice, bilo je to doba svjetlosti, bilo je to doba tame, bilo je to proljeće puno nade, bila je to zima puna očaja.” 

Je li u svijetu virusa ovaj čuveni citat Charlesa Dickensa dobio novo značenje? Vama možda nije. Vi već četvrt stoljeća živite u svom vlastitom svijetu korone – zatvoreni u najstrože čuvanom odjelu,gdje svaki zatvorenik ima svoju privatnu ćeliju; ne zbog zabrinutosti “Zakona” za vašu sigurnost ili udobnost, to znamo, nego zato što biste mogli biti “preobraćeni” stalnim kontaktom sa svojim suzatvorenicima - islamskim ekstremistima ili pedofilima - ili još gore, zato što bi oni pod vašim vještim utjecajem mogli postati sovjetski špijuni. Vi zatvorenici već ste izolirani, od vas se ne zahtijeva da održavate socijalnu distancu ni od koga i nikad ne idete van, osim u kavez za rekreaciju nekoliko puta tjedno, u kojem ste sami i radite sklekove i trbušnjake dok vas čuvar, koji drži distancu bez obzira na virus, ne odvede natrag u ćeliju. Znate, privatna ćelija luksuz je koji si mi na slobodi rijetko možemo priuštiti. Razmislite o tome. Ovdje su najednom svi u “pravom” zatvoru. Sve žene, muževi, djeca i članovi proširene obitelji lude zarobljeni u svojim stanovima. Ženama se vidi izrast – izgledaju kao bolesne kokoši – a muškarci su uzgojili pivske trbušine. Sad kad nema svjedoka, djeca dobivaju batine, a baka je bacila zubnu protezu u zahod. Tko će je izvaditi? Vi ne.

Tu su i tjedni odlasci po namirnice, kojih ste vi zatvorenici srećom oslobođeni. Vi samo morate označiti artikle dostupne u zatvorskoj trgovini – stari čips, umjetni sir u tubi, smežurane naranče – i bit će vam dostavljeni u vaše ćelije. Nemate brige, pod uvjetom da zatvorski službenik nema virus. Izgledi su vam bolji nego na slobodi, gdje smo na milosti nevidljivog neprijatelja koji živi različito dugo na stotinama predmeta i površina s kojima svakodnevno dolazimo u doticaj: na metalu, plastici, odjeći, staklu, vrhu nosa. Na nekima jedan dan, na drugima nekoliko sati… tko to može sve zapamtiti? Treba li baciti plastičnu vrećicu u kojoj smo donijeli namirnice ili je samo “staviti u karantenu”? A limenku graha, pakiranje tjestenine, glavicu luka, češnjak? Tko ih je dodirnuo prije mene? Trebam li oprati ruke nakon što dodirnem svaki od njih, ili ih mogu sve dodirnuti pa nakon toga samo jednom oprati ruke? Trebam li ostaviti cipele ispred kuće? Koliko se smrtonosnih spora nakupilo na podu trgovina mješovitom robom, na ulicama, na stepenicama? Uskoro ćemo se kretati na koljenima i laktovima, kao pijani kukci. Doista, najgora vremena. Mrtvi se gomilaju, u Francuskoj, u Španjolskoj, čak i u Iranu, u kojem žene već godinama nose “maske za lice”.

Ali s druge strane, gle čuda, i najbolja vremena. Uz neprestano pranje ruku, dezinficiranje površina, otkrivanje brojnih načina izrade maske u kućnoj radinosti i nadomjestaka za kvasac u receptu za kruh, najednom razmišljam i o najdubljim zagonetkama prirode, o smislu živih, mrtvih i upitnih. Dickens je bio genij, kad je inače inertan ljudski um natjerao da razmisli kako nešto može biti crno i bijelo u isti mah. Na primjer, danas sam prošla pokraj pregažene žabe dok samšetala uz obalu održavajući imaginarnu distancu od pedeset tri duše u našem selu, od kojih nijedna nije bila nigdje na vidiku.Nisam totalna idiotkinja, pa znam da su žabe slatkovodne životinje, ne žive u moru. Odakle je onda došla ta pjegava žaba, da bi se našla ovako bezobzirno zgnječena uz morsku obalu? Vjerojatno iz jame kilometar udaljene od sela, u kojoj se skuplja kišnica kojom žeđ gasi seoska populacija koza. Koliko je puta morala skočiti da stigne do mjesta na kojem je poginula? Znala sam da meni dotamo treba petnaestak minuta, jer onuda sam godinama prolazila svakog jutra. Ako meni treba petnaest minuta impresivno brzog hoda (a svi kažu da hodam impresivnom brzinom), koliko je skokova trebalo toj žabi? Stotine, ako ne i tisuće, mnogo tisuća. Što je još važnije, kamo je išla? Koliko je dugo izdržala prije nego što je klonula? Je li morala otići? Je li otišla svojevoljno, ili ju je na to natjerao nagon za opstankom? Vidjela je snimke životinja koje se voze na leđima drugih životinja, majmun na psu, mačka na kravi. Je li stopirala?

I onaj galeb, nepomičan kao kip na kraju pristaništa. Posve je raširio krila i ne miče ih. Zastajem i promatram tog galeba, a on mi uzvraća pogled. Oboje smo nepomični i začuđeni. Ja se pitam: Što ovaj galeb radi i zašto? Provjetrava perje, pravi se važan, provjerava jačinu vjetra? Koliko dugo može držati krila ovako nepomično raširena? On se pita: Što radi ovo ljudsko biće, ovo veliko stvorenje s neobičnim privjescima na tijelui tupim pogledom u očima? Divi se mojim krilima, toliko superiornijima od nezgrapnih, golih izraslina mesa koje mu vise s torza?

Znam da ne vjerujete u Boga. Mislite da je prevara, varka, iako pazite da to ne kažete otvoreno, da ne prekinete našu komunikaciju – znam da se tamo unutra čovjek može osjećati usamljeno. Ali, Bog je pogodio u sridu rekavši: „Pitaj zvijeri, i poučit će te; ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti. Pogledaj zemlju, pokazat će ti“.  

Smrtonosni virus dao nam je najbolja i najgora vremena, ali Bog to kaže bolje od Dickensa.

JULIENNE  EDEN BUŠIĆ