Zadnji komentari

Ante Glibota i hrvatsko doba: Stigao je koronavirus kojim su okončane mnoge stvari, uključujući i dva života u njegovoj obitelji!

Pin It

Od posljedica koronavirusa u Parizu preminuo poznati hrvatski intelektualac Ante  Glibota - Novi list

28. kolovoza bio je tragičan dan za Hrvatsku. U Parizu se oprostio dopredsjednik Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti Ante Glibota. Glibota je bio upečatljiv čovjek koji je ostavljao trag kamo god je išao. U njemu su se intelektualna aktivnost i intuicija za razumijevanje znamenja vremena spojili do savršenstva. Hrvatska danas nema čovjeka tog formata.

Vezano uz njegov oproštaj, bit će mnogo prilika za uspomene. Ponovno će biti predstavljena njegova biografija koja će – sasvim opravdano – postati dijelom javne svijesti. Postavit će se i logično pitanje koju će ulicu u Zagrebu nazvati po njemu. Jer Ante Glibota to je u svakom pogledu zaslužio. Bio je prorok svoga vremena: dvadeset godina prije konačnog raspada Jugoslavije ukazao je na ključni razlog zašto titoistička Jugoslavija čak ni teoretski nije moguća: na ekonomsko iskorištavanje razvijenijih u korist manje razvijenih. Stoga je 1970. s Vladimirom Veselicom osnovao Hrvatski gospodarski list (HGG), novine koje su detaljnim analizama skrenule pozornost na primjere gospodarskog iskorištavanja Hrvatske. To je bilo točno ono što vlasti u Beogradu nisu željele čuti. Ali Glibota je bio u pravu: kao rezultat toga, SFRJ se počela nepovratno raspadati tijekom 1980-ih. Slovenci i Hrvati, u doba kad je popustila unitaristička represija, više nisu bili voljni do kraja podržavati nerazvijene republike.

Htio bih iskoristiti ovu priliku da progovorim o kojem od svojih kontakata s njim: na ovaj način želim se odužiti velikom čovjeku. Upoznao sam ga na neobičan način, virtualno, u emisiji “Bujica”. Naime, Ante Glibota 6. ožujka 2017. analizirao je stanje u Hrvatskoj i ustanovio da se ništa značajno nije promijenilo, a razlog je bio izostanak lustracije. Zbog negativne selekcije koju je odsutnost lustracije uzrokovala, ljudi koji su potpuno nesposobni dolaze na ključne položaje u državi. Kao primjer naveo je veleposlanika Republike Hrvatske u Parizu Ivu Goldsteina. Tada je voditelj emisije Velimir Bujanec emitirao moju analizu francuskog jezika istog čovjeka, koju sam napravio za “Bujicu” u siječnju. Analiza je, naime, ukazala na bazičnu nekompetentnost Ive Goldsteina na području francuskog jezika.

Nakon emisije potražio sam Antu Glibotu i dogovorili smo se za sastanak. To se dogodilo u subotu, 13. svibnja 2017., poslijepodne, kada sam održao predavanje o Augustu Rodinu na Sorboni. U razgovoru sam osjetio da je to čovjek s posebnim intelektualnim talentom koji suvereno nadilazi svoju okolinu. Razgovarali smo o Rodinu, a zatim o Meštroviću, koji mu je bio učenik. Otkrio mi je kako je zaboljelo kad su ga policijskim automobilom 1972. vozili u zatvor i kada je kroz stražnji prozor vozila ugledao Zdenac života na današnjem Trgu Republike Hrvatske. Glibota je potom izveo neke temeljne analize Rodinove i Meštrovićeve skulpture, koje su me ispunile doslovnim čuđenjem nad njegovom intelektualnom formom.

Tada smo sklopili poznanstvo koje se poslije nastavilo. Kad sam mogao, zamolio sam ga da se nađe sa mnom: od njega sam puno učio. Sjećam se njegovih analiza suvremene grafičke i vizualne umjetnosti (te poezije): Fernanda Arrabala, Otta Pienea, Borisa Ivandića, Milorada Bate Mihailovića, Vladimira Veličkovića i drugih. Dok ovo pišem, u rukama držim prezentacijsku brošuru s retrospektivne izložbe slika Vladimira Veličkovića. To je bilo u prosincu 2019. u Bretanji. Predstavio sam mu je u Zagrebu u veljači ove godine. Držao ju je u rukama i sa zanimanjem prelistavao. Na brošuru sam si napisao i nekoliko njegovih primjedbi u vezi s Veličkovićevim slikarstvom. Gledajući ih sada, misao mi ide do pokojnog.

Istom prilikom sam mu predstavio i svoje istraživanje o tome da su Josip Broz i kasniji Tito dvije različite osobe. Sve sam prikazao u najsitnijim detaljima, počevši od razlike u ušnim školjkama, lubanjskom luku, visini i ozlijeđenom kažiprstu na desnoj ruci. U potonjem sam inzistirao na policijskom zapisniku s Bombaškog procesa (1928.), koji izričito kaže da Josip Broz ima ožiljak na prstu. Napokon, predstavio sam mu i tajni CIA-ov dosje (iz 1978., odnedavno dostupan javnosti) u kojem se govori o karakteristikama Titova govora koje ga ne stavljaju među kajkavce, nego među Poljake ili Ruse. Ante Glibota podsjetio me da je fonološka analiza Titova govora ono što je najzanimljivije i da se ovdje isplati istraživati dalje.

Budući da sam u to vrijeme imao problema biti izabran za sveučilišnog profesora – to mi se uvijek događalo kad sam morao obnoviti habilitaciju nakon pet godina – ponudio se da se založi za mene u Europskoj akademiji znanosti, umjetnosti i književnosti, čiji je bio potpredsjednik. Akademija bi me jednoglasno poduprla, rekao je. Kao bivši disident, bio je svjestan koliko je i danas opasno izlagati se “alternativnim” (tj. antikomunističkim) pogledima na društvo. I koje su onda posljedice.

Kad me potom otpratio iz svog apartmana u hotelu Westin, toplo mi je preporučio da svoje članke objavim u knjizi. Također je rekao da će u ožujku biti u Ljubljani i da će me zvati na sastanak. Ali onda je stigla korona, kojom su okončane mnoge stvari, uključujući i dva života u obitelji Glibota.

Više puta smo se i susreli u Parizu, ako nije bio odsutan, što je često bio. Posljednjih godina gotovo je redovito putovao u Kinu: opširno mi je govorio o svojim dojmovima o Dalekom istoku, otkrivajući mi tajne kineske umjetnosti. S tim u vezi komentirao je i aktualnu situaciju u Centralnom komitetu kineske Komunističke partije. S nekim njegovim članovima bio je u osobnom kontaktu. Najviše me zanimalo njegovo poznavanje Aleksandra Jakovljeva, oca Perestrojke. To je bila tema razgovora u taksiju koji nas je jednom odveo od zračne luke Charles De Gaulle u parišku Latinsku četvrt.

Ante Glibota nije očarao samo svojim enciklopedijskim znanjem iz kojeg je crpio snagu za nevjerojatne sinteze u području umjetnosti i slikarstva. Obične ljude više bi zadivilo njegovo druženje s predsjednicima država, vlada, kraljevima, nobelovcima, svjetski poznatim umjetnicima, glumcima, urednicima najvažnijih novina u Europi i drugima. U okruženju nepristupačnom običnim smrtnicima kretao se poput ribe u vodi, spontano i znajući da ne pripada nikamo drugamo. Dio toga bio je i njegov stil ponašanja, koji je bio aristokratski veličanstven bez i najmanjeg napora da to učini, performira. I sam sam takvu formu ponašanja doživljavao kao vanjski oblik jer je prema meni bio drag i ljubazan. Mnogo mi je puta dokazao svoju naklonost, čak i sasvim konkretno.

Ali imao je još jednu osobinu: volio je svoju domovinu Hrvatsku, beskompromisno. 1991. bio je čovjek koji je kombinirao svoje kozmopolitske znanosti u svijetu umjetnosti i politike s konkretnom potrebom da pomogne Hrvatskoj da stekne međunarodno priznanje tamo gdje je bilo najteže. Francuska je politika uvijek bila predana Beogradu, a taj su afinitet posebno pojačale socijalističke vlade. Kad je Milošević stigao, savez se činio nepobjedivim. S tim u vezi, jednom mi je rekao kako je zatražio sastanak s francuskim socijalističkim ministrom vanjskih poslova Rolandom Dumasom. Sastanak se održao pred kamerama hrvatske televizije, čemu se Dumas u početku nije protivio. Ali kada je stiglo pitanje hoće li Francuska priznati neovisnost Hrvatske ili ne, povratka više nije bilo. Odgovoriti negativno podrazumijevalo bi rizik: na diplomatskom jeziku bilo je lakše reći da. I tako se dogodio “da” francuske diplomacije hrvatskoj neovisnosti. Hrvatska je i inače brzo prepoznata također zahvaljujući širokoj diplomatskoj ofenzivi koju je poduzeo.

S Antom Glibotom odlazi posljednji iz jezgre hrvatskih proljećara. Iza njega ostaje nezamjenjiva praznina. U posljednjih deset godina samo sam dva puta imao suze u očima zbog gubitka onih koji su me pratili kroz život. 28. kolovoza 2020. imao sam ih treći put.

Autor:Boštjan Turk / 7Dnevno