Zadnji komentari

Zašto se mora zabraniti srpska pravoslavna crkve u Hrvatskoj

Pin It

Porfirije mitraljezac, Lukijan krstio Arkanovu vojsku, patrijarh Pavle opravdavao Veliku Srbiju

U iznimno jakoj huškačkoj konkurenciji episkopa SPC-a, prvo mjesto zauzeo je episkop Atanasije Jevtić koji je širio svoje „istine“ da Srbi u ratu nisu agresori nego je to JNA. 

Prof. dr. sc. Stipe Kutleša, potpisnik Zahtjeva za kadrovskim smjenama na HTV-u, autor je istoimenog teksta u Hrvatskom tjedniku, br. 867, 6. svibnja 2021., str. 30-32. Koliko je bio u pravu potvrdio nam je i najnoviji intervju koji su sluganski mediji u RH napravili s novim srpskim patrijarhom Porfirijem. Dok su na HTV-u to svoje slugansto pokazali dajući intervju na blagdan sv. Josipa zaštitnika hrvatskog naroda, sada su na isti način postupili u Večernjem listu pa su intervju s Porfirijem tiskali na dan kada je rođen blž Alojzije Stepinac čiju svetost osporava SPC i sam Porfirije.

Evo što on kaže u tom intervjuu:

Dozvolit ćete, međutim, da baš kao što uvaženi gospodin postulator ima pravo da ne vidi ništa problematično u spomenutim pismima, i ja, i to ne kao episkop ili svećenik, čak ni kao kršćanin, nego kao najobičniji čovjek imam pravo, u najmanju ruku, zamisliti se nad rečenicom koja hvali kršćansku vjeru Pavelića gotovo kao vjeru apostolskih razmjera, ili nad rečenicom koja kaže da treba biti oprezan pri prevođenju pravoslavnih u katolike, jer u mnoštvu onih koji prelaze iz pravoslavne u katoličku vjeru ima i poneko tko to čini iz interesa, kao da je tobože riječ o dobrovoljnoj, slobodnoj promjeni vjere pokrenutoj oduševljenjem.

https://www.vecernji.hr/premium/i-ljudski-je-zamisliti-se-kad-stepinac-trazi-oprez-kod-prevodenja-pravoslavnih-u-katolike-1490743   

Zato je itekako važno taj odnos Stepinca prema Paveliću usporediti s onim što preferira Porfirije. Naime poznat je I srpski svetac iz tog razdoblja koji je pisao – ne pisma – nego knjižicu u kojoj je dao svoj odnos prema Hitleru. Radi se o tadašnjem Episkopu žičkom Nikolaju Velimiroviću, koga je Hitler odlikovao još 1934. g, u svojim brojnim nastupima i pisanim djelima isticao je vrijednosti nacionalizma i rasizma, pa je tako u Beogradu 1935. g., dakle samo dvije godine nakon dolaska Hitlera na vlast u Njemačkoj izdao knjižicu “Nacionalizam Svetog Save” i u njoj ističe:

“Mora se odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među prosvetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji. Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče nego pre 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Europi”.

Mnogo više o ovome svetcu SPC možete naći i u mojoj knjizi: Srpski mit o Jasenovcu / Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima, Hrvatski povijesni institut, Zagreb, 1998.

Očito Patrijarh SPC misli da je krimen ovo što pripisuje Stepincu, a svetost ovo što zna za sv. Nikolaja. Ako znamo da je SPC podržavala Miloševića koji je na svetskim listama največih zločinaca oko tridesetog mjesta, dok je Josip Broz Tito u prvih deset, dok Pavelića na tim listam nema, nema dvojbe koliko je u pravu prof. Kutleša kad iznosi zahtjev iz naslova spomenutog teksta. Zato u nastavku dajem taj tekst:

STIPE KUTLEŠA

ZAŠTO SE MORA ZABRANITI SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U HRVATSKOJ

O novom srpskom patrijarhu Porfiriju Periću, nedavnome mitropilitu zagrebačko-ljubljanskome, dosta se pisalo pa ne treba ponavljati poznate stvari. Ovdje je više u pitanju Srpska pravoslavna crkva (SPC), sada i u prošlosti, te pitanje postoji li nada da SPC bude čimbenik mira na 'ovim prostorima', da ne kažem u regionu. Prema prvim izjavama i javnim nastupima novoga patrijarha nikako se ne može zaključiti da on nije samo nasljednik dominantne struje u SPC-u kroz stoljeća, posebno u posljednju tridesetak godina. Da ne bismo išli tako daleko u prošlost, dovoljno će biti ukazati na stanje u SPC i njezinu ulogu pred sam rat, u ratu u Hrvatskoj i BiH i nakon rata do danas. Ustanovit će se da je kontinuitet SPC, točnije njezina vodstva, sačuvan i učvršćen. Ništa novoga pod suncem. Da se ovo razmatranje SPC-a ne bi shvatilo previše pristrano, neobjektivno, čak neprimjereno i huškačko od strane nekog nepravoslavca i nesrbina, valja se poslužiti izvanrednom knjigom Milorada Tomanića Srpska pravoslavna crkva u ratu i ratovi u njoj (vlastito izdanje, Beograd 2020). Mnogi hrvatski ili tzv. hrvatski tekstopisci rijetko su, ako uopće ikada, iznosili kritičke tvrdnje  o SPC-u kao ovaj autor.

Poznato je i mimo njega da je jedan od temelja „vascelog srpstva“ pravoslavna crkva koju mi danas obično nazivamo Srpska pravoslavna crkva iako ona formalno nije postojala prije 1920-ih godina, dakle prije jedva stotinjak godina, točnije 17. lipnja 1920. godine donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Prije toga postojale su posebne mitropolije i patrijaršije od kojih je najpoznatija Pećka patrijaršija. Prema tome, SPC nije postojala nikada prije države Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije. Kasnije je postojala i u komunističkoj Jugoslaviji. Raspadom te države SPC nije prestala postojati na čitavom teritoriju bivše države. To je stanje važeće i danas. Nakon rata Sveti arhijerejski sabor SPC donio je u svibnju 1996. godine odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području.“ Zato nije nimalo slučajno da je novi patrijarh Porfirije nedavno, kao tobože u šali, govorio o Srpskoj pravoslavnoj crkvi Srba, Hrvata i Slovenaca. Kad se tome dodaju njegove izjave o „srpstvu Dalmacije“, o čemu je često govorio preminuli episkop Atanasije Jevtić, onda je posve jasno u koji rog puše Porfirije. On je, istina, to spomenuo u kontekstu Atanasijeva sprovoda navodeći njegovu brigu o pravoslavlju, manastirima i „srpstvu Dalmacije“. Nema dvojbe da Porfirijeva i Atanasijeva izjava imaju isti sadržaj kao i izjava Svetog arhijerejskog sabora SPC iz 1996. godine. Ona je uslijedila kada je postalo posve jasno da se ideja Velike Srbije istopila i da velikosrbi nisu oružjem proširili svoju državu ili sačuvali bivšu Jugoslaviju. SPC se nakon vojnog kraha Srbije potrudila da neočekivano mala srpska država barem bude velika po vlasti SPC-a na čitavom području svih republika bivše države. Nije se SPC borila samo za svoje manastire u Žitomisliću na Neretvi, na Krki u Dalmaciji, Jasenovcu u Slavoniji, Ozrenu u Bosni, Sabornu crkvu u Mostaru i drugdje, kako su to dali do znanja Kontaktnoj skupini u 1994. godine, nego im je prije svega i isključivo bilo stalo do tuđih teritorija i prirodnih bogatstava o čemu su njihova glasila Pravoslavlje i Glas SPC pisali češće i s većim žarom nego o vjerskim pitanjima. 

SPC mora se vratiti unutar granica Srbije

Koje posljedice ima izjava SPC iz 1996. za sadašnje stanje u Hrvatskoj? Nijedna vlast u Hrvatskoj nakon 1996. nije dovela u pitanje tu odluku SPC po kojoj ona ima crkvenu vlast i u Hrvatskoj. Ako se zna da se po kanonskom pravu pravoslavnih crkava granice Crkve i države poklapaju, onda to znači da vlast neke autokefalne pravoslavne crkve postoji samo unutar granica te države. Kako su se granice država mijenjale tako se mijenjala i vlast pravoslavnih crkava. U slučaju SPC-a njezina vlast mora biti ograničena na teritorij Srbije kao države posebno nakon međusobnog priznanja svih novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije. Slično se i kod drugih pravoslavnih crkava granica crkve poklapa s granicom države: npr. Bugarska pravoslavna crkva je autokefalna u okvirima Bugarske kao države, Makedonska pravoslavna crkva unutar Makedonije, Crnogorska unutar države Crne Gore, Grčka unutar države Grčke i tako redom. U Hrvatskoj, ako u njoj ima pravoslavaca, legalna bi trebala biti samo Hrvatska pravoslavna crkva. To nipošto ne znači da je pravoslavcima nehrvatima uskraćeno vjersko pravo; ono se može regulirati na druge načine. Zašto npr. Makedonska ili Crnogorska pravoslavna crkva nemaju jurisdikciju na čitavom području bivše Jugoslavije gdje ima Makedonaca i Crnogoraca, a SPC ima?

Drugi razlog zašto bi SPC trebalo zabraniti u Hrvatskoj jest taj što je vodstvo SPC (osim nekoliko časnih iznimaka) uvijek bilo generator rata, osvajanja, ubijanja, protjerivanja, genocida, jednom riječju zla i to u ime ostvarenja ciljeva „vaskolikog srpstva“. To se jednako odnosi kako na Hrvate i Muslimane tako i na druge nesrpske narode. Da je ideja o Hrvatskoj, BiH i drugim republikama bivše države kao srpskim područjima za SPC neupitna govori i to da su episkopi, političari, akademici i dr. uvijek isticali da Srbi vode obrambeni rat i tako su svojom indoktrinacijom načinili veliko zlo vlastitom narodu i svim drugim narodima. Episkopi SPC-a bili su radikalniji i od srpskih političkih vođa u tvrdnjama da se radi o njihovu obrambenom i pravednom ratu. Tako je npr. mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović govorio 1993: „Hoće Bog nešto veliko od ovog naroda čim ga stavlja u žižu svetskih interesa.“ To „nešto veliko“ je očito Velika Srbija. Jedan drugi psihopat (Milić od Mačve) je prije toga (1991) zaprijetio neprijateljima Srba: „Uskoro će Srbi biti gospodari sveta“ i da će Bog kazniti srpske neprijatelje. Da je s tim bio suglasan mitropolit Amfilohije svjedoči njegov govor (opijelo) na pogrebu Milića od Mačve.

Porfirije mitraljezac, Lukijan krstio Arkanovu vojsku, patrijarh Pavle opravdavao Veliku Srbiju

U iznimno jakoj huškačkoj konkurenciji episkopa SPC-a, prvo mjesto zauzeo je episkop Atanasije Jevtić koji je širio svoje „istine“ da Srbi u ratu nisu agresori nego je to JNA. M. Tomanić ga u svojoj knjizi poučava: „Oficiri JNA koji su rušili Vukovar, gađali Dubrovnik, Mostar, Zadar itd. bili su Srbi. … Nijedan grad u Srbiji i Crnoj Gori od njih nije stradao, ali su zato u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini stradali mnogi.“ Ali Atanasije je ostao kod svoga. Rat je nužan za ostvarenje Velike Srbije. On nijednoga srpskog vladara u povijesti nije označio kao osvajača osim cara Dušana, tj. jedini je on od svih Srba vodio osvajačke ratove; svi ostali su bili navodno obrambeni ratovi. Zato je i mogao huškati narod i političke vođe da s episkopom slavonskim Lukijanom tvrdi da je hrvatska vlast isto što i ustaše, a hrvatska država isto što i NDH. Zato je trebalo ići u rat pa „Neka košta koliko košta“ kako je često govorio Atanasije. Pojedini su episkopi bili iznimno zadovoljni odlukom Slobodana Miloševića da naoruža Srbe u Hrvatskoj i odmah su se odnosi SPC-a i srbijanskog režima poboljšali. Sveti arhijerejski sabor SPC-a na svom zasjedanju u svibnju 1990. zatražio je od državnih organa  da se iz jama vade stradali u Drugom svjetskom ratu. Zahtjev je ponovljen u prosincu 1990. i svibnju 1991. Sličan zahtjev nije se ponovio poslije 1995. da se ne bi otkrili zločini Srba u Hrvatskoj i BiH. Početkom 90-ih godina SPC je Hrvatima nametala kolektivnu odgovornost, ali nakon završetka Domovinskog rata inzistirala je na pojedinačnoj, a ne kolektivnoj odgovornosti. Čak su isticali da su zločini koji su se dogodili sa srpske strane bili ekscesi i pojedinačni slučajevi.

Lukijanu je nova hrvatska država bila ustaška, a život Srba u okviru Hrvatske nemoguć, o čemu je pisao 1991. Patrijarh Pavle, podržavao je tu ideju i uvjeravao u to lorda Caringtona kao i u to da Srbi moraju živjeti u istoj državi. Sve vrijeme rata Lukijan je bio uz svoje vojnike, čak je krstio Arkanovu vojsku, a čim ih je Bljesak pomeo, pobjegao je i napustio svoje pravoslavno stado. Slično su postupili i drugi episkopi. Dok su bili u zavjetrini mogli su se slikati i paradirati s mitraljezima kao što je to 1991. činio vladika Filaret, kasniji episkop SPC-a. Da mitraljezi i mitraljesci nisu mrski vladikama i episkopima SPC-a posvjedočio je i sadašnji patrijarh Porfirije pjevajući „ne daj mala da te ljube djeca nego čekaj mene mitraljesca“.

A ovo su koljači popovi koje su proglasili svetcima

Predaleko bi nas odvelo kad bismo samo nabrojali one srpske klerike „zaslužne“ za ratove, ubijanja, progone, etnička čišćenja. Prota Matej Nenadović, jedan od vođa Prvog srpskog ustanka ima popis sveštenika koji su bili vojni zapovjednici. Pop Bogdan Zimonjić bio je vođa Nevesinjskog ustanka 1875 („Nevesinjska puška“). Mnogi su postali sveci SPC-a. Navedimo samo neke. Episkop vršački Teodor je 1994., na 400-tu obljetnicu smrti, proglašen svetim, a bio je vođa ustanka protiv Turaka u Banatu. Koncem 18. st. vođa crnogorske vojske protiv Turaka bio je Petar I. Petrović kasnije sv. Petar Cetinjski. U 20. st. su svecima SPC-a postali mitropolit crnogorsko-primorski Joakinije Lipovac, fašist i odgovoran za tisuće pobijenih (proglašen svetcem 1999.), koljači Milorad Vukojičić Maca (proglašen svetim 2005.) i Slobodan Šiljak (proglašen svetim 2005.) . No najveći među svim srpskim episkopima, nakon sv. Save, je Nikolaj Velimirović, fašist koji je povlačio paralele između sv. Save i Adolfa Hitlera. Za njega je Atanasije Jevtić izrekao da je najveći Srbin uz sv. Savu. Svetim je proglašen 2003. kao sv. Nikolaj Žički (po manastiru Žiča).

Udarna trojka episkopa SPC-a u doba rata, nazvana 3A (Atanasije Jevtić, Amfilohije  Radović i Artemije Radosavljević) uz Irineja Bulovića, episkopa Nikolaja Mrđu, tvorca „balvan revolucije“, patrijarha Pavla i druge episkope, bila je ekstremnija i od grupe 3K (Karadžić, Krajišnik, Koljević) i srbijanskog političkog vodstva. Zato su zamjerili Miloševiću na loše odrađenom poslu i tražili su njegovu ostavku. Objašnjavajući naziv SPC Tomanić kaže: „Zbog takvog ponašanja srpskih episkopa neki su komentarisali da je redosled reči u nazivu „Srpska pravoslavna crkva“ u potpunosti oslikava red vrednosti koji vlada u SPC, tj. da je na prvom mestu srpstvo, potom pravoslavlje, a tek na kraju, ukoliko za njega ostane nešto mesta, hrišćanstvo (kao zajednička vera s drugim, nepravoslavnim crkvama).“

Da je u SPC-u postojalo nekoliko rijetkih iznimaka pokazuju primjeri mitropolita zagrebačko-ljubljanskog i cijele Italije Jovana Pavlovića, kojega su njegova subraća u eposkopatu smjenjivala s funkcija, episkopa šumadijskog Save i episkopa braničevskog Ignatija (Midića) koji su se zalagali protiv rata. Oni su bili debela manjina, a glavni ton SPC-u davali su jastrebovi tako da gledano u cjelini, SPC zapravo i nije crkva, niti je pravoslavna nego svetosavska. Čak su izdali i sv. Savu. Ona je više politička, vojna pa čak i zločinačka organizacija. Pri tom se misli prvenstveno na hijerarhiju SPC-a izuzimajući dio sveštenstva i dio pravoslavnih vjernika laika. Kada se sve to ima u vidu, onda je posve sigurno da je episkopat SPC najveću štetu učinio vlastitom narodu. 

SPC tvrdi da je Hrvatska dio Srbije, a hrvatska Vlada ju priznaje

Sa stajališta hrvatske državne vlasti izjava SPC-a iz 1996. znači da su vlasti u RH priznavale i sada priznaju negiranje hrvatske državnosti od strane SPC-a. S obzirom na djelatnost SPC-a, to dalje znači da su njezinu politiku provodile, svjesno ili nesvjesno, sve hrvatske vlasti. Današnja vlast svjesno provodi sve ono što i SPC. Ako se, nadalje, uzme da je SPC uz SANU (Srpsku akademiju nauka i umetnosti) glavni čimbenik srpske državnosti, onda je posve jasan odnos SPC-a i hrvatske vlasti.  SPC zapravo tvrdi da je Hrvatska samo dio Srbije ili da su pojedini dijelovi Hrvatske dio Srbije. U proteklih tridesetak godina nema ni jednog božićnog ili uskršnjeg upućivanja čestitki vjernicima od strane srpskih patrijarha ili episkopa u kojima se nisu navodile Slavonija, Dalmacija, Lika, Kordun, Bosna, Hercegovina i druge pokrajine ali se nijednom nije čestitao Božić ili Uskrs pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj ili u BiH. To nikako nije slučajno.

Iz svega navedenoga slijedi da bi autokefalnost SPC-a u Hrvatskoj trebalo ukinuti.  U Hrvatskoj može biti autokefalna samo Hrvatska pravoslavna crkva (HPC). Ne ulazeći u crkveno-kanonsku stranu problema HPC-a, RH bi morala registrirati HPC kao što su registrirane druge vjerske zajednice. Pitanje je kako to da su u Hrvatskoj registrirane mnoge vjerske zajednice koje imaju po nekoliko desetaka ili stotina puta manje vjernika nego što ima Hrvata pravoslavne vjere? Odgovor je jednostavan. Zato što se hrvatska vlast ulizuje SPC-u i srpskoj državnoj politici ili, točnije, radi na istom projektu kao i SPC. Kad bi priznala HPC onda bi negirane vlast SPC-a u Hrvatskoj, a to znači negirale bi da je Hrvatska dio srpskog teritorija (bilo to nominalno ili stvarno). Budući da već desetljećima hrvatske vlasti ne žele dati dopuštenje  tj. ne žele registrirati HPC, to onda znači da zapravo (de iure ili de facto ili oboje, tj. pravno i stvarno) smatraju Hrvatsku srpskim teritorijem. To, doduše, sada toliko ne upada u oči jer Hrvatska je navodno samostalna i neovisna država i članica EU. Ali nikad se ne zna što može biti u budućnosti. Umjesto Velike Srbije, sada se govori o „srpskom svetu“ što je isti sadržaj u drugačijoj ambalaži. Zato sve ono što se sada događa u Hrvatskoj ide u tome smjeru da se u budućnosti ostvari san „srpskoga sveta“ odnosno Velike Srbije. Crna Gora je već „pala“ zahvaljujući najviše SPC-u, tj. „molitvenom“ pohodu (litije) koji je bio političko-vojni puč, a ne nikakva molitva. Hrvatska je malo veći zalogaj, ali ako se nastavi kako je krenulo, ne će se dugo čekati na „oslobođenje“ Hrvatske od strane SCP-a. U tome će SPC-u pomoći Plenković. Da ne podupire plan SPC-a i Memorandum 1 i Memorandum 2 on ne bi kažnjavao one koji su RH branili (branitelji) i stvorili, nego bi kažnjavao agresora. On radi obrnuto. Napadače, agresore i zločince štiti, privilegira, osigurava im dominaciju manjine nad većinom, a dominantni narod u RH, Hrvate marginalizira i pretvara u građane drugoga ili još nekoga nižeg reda. To je najsigurniji put rastakanja Hrvatske kao države i čitavog naroda.

Josip Pečarić