Zadnji komentari

Razgovor s Mladenom Pavkovićem, predsjednikom UHBDR91.

Pin It

Predsjednika Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) Mladena Pavkovića nije potrebno, kako se kaže, posebno predstavljati. Kao predstavnik Udruge i novinar gotovo se svakodnevno javlja pretežno na portalima, dok već godinama, kontinuirano, ima svoju rubriku u Hrvatskom slovu – Da se ne zaboravi. Iza njega su brojne akcije, ali i objavljene knjige. Neumoran je.

Sada se približavaju lokalni izbori. Glas branitelja gotovo se i ne čuje, kao da ih to ne zanima. Zašto je to tako, pitamo uz ostalo Pavkovića:

- Pa, hrvatski branitelji i stradalnici već su davno, prije svih, nestali u medijima. Da nema određenih portala za njih se više ne bi ni čulo. Pored toga, većina medija, koji su lijevo orijentirani ili prodani Srbima, „priznaje“ samo mrtve branitelje. Živi ih ne zanimaju. To je zbog toga što u 80 posto medija djeluju ljudi koji nisu sudjelovali u stvaranju hrvatske države i koji još uvijek u srcu nose Jugoslaviju. Oni se međusobno hvale, natječu, nagrađuju. Ne daju da im se odgovori u njihovim listovima ili tv ekranima na  podmetanja, klevete i uvrede, tako da njihova kritika svega što hrvatski diše ide samo u jednom pravcu, bez reagiranja, ili onog- da se čuje i drugastrana. Stječe se dojam da nitko ne reagira na njihove članke i člančiće, a to nije istina. Tako je bilo i u vrijeme komunizma.

- Kad se pojavi neki komentar o braniteljima i stradalnicima, ljudi reagiraju, ali na društvenim mrežama, anonimno…

- Riječ je o profesionalnim kritizerima. Nemaš pojima tko su, a „sve“ znaju, od nogometa do politike. Kad bi se svatko morao potpisati ispod svog nazovi komentara ta bi rubrika manje-više ostala prazna. Kukavice, izdajice i dezerteri vole igrati anonimno.

- Što kažete na „prepucavanja“ između Milanovića, Plenkovića i Jandrokovića?

- Predsjednik države se nažalost pretvorio u istinsku oporbu. Nešto takvoga nije viđeno u hrvatskoj politici. Uvrede padaju na sve strane, a onda se čudom čudimo da mladi bježe od politike i da nemaju pojima ni tko je na čelu Vlade ili države. Zapravo, uopće ih nije briga. Prema tim raspravama u nas se vodi „kafanska“ politika.

- Oni, kako se vidi, ne žele zajedno ni popiti kavu, a kamoli polagati vijence, odnosno biti zajedno na komemoracijama hrvatskim vitezovima koji su pali za obranu Domovine…

- Imate pravo. Nitko se s nikim ne razgovara, a vode državu! Ne mogu ni zamisliti da bi nas takvi vodili u ratu. „Jedino“ im je zajedničko što ne vole pozdrav HOS-a „Za dom spremni“, jer ima veze s Domovinskim ratom. Majicu s partizanskom zvijezdom ili pozdravom „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ možeš nositi, ali ne i majicu u kojoj su ginuli hrvatski branitelji!? No, u Thompsonovoj pjesmi „Bojne Čavoglave“ njima najmanje smeta taj pozdrav, koliko cijeli tekst ove pjesme, a to se nitko ne usudi reći, pa stoga i idu na to da se zabrani ZDS, a onda bi se sama po sebi zabranila i  pjesma. Lukavo, nema što.

- Kad će neka domoljubna pjesma, u kojoj se spominje Hrvatska, dobiti „Porina“?

- Nikada, pa ni tada. Kad recimo Gibonni napiše i otpjeva pjesmu o kiši za njega su odmah rezervirana 8-10 Porina, a kad netko zapjeva „Hrvatska, ljubavi moja“ onda to u prvom redu na radiju ili televiziji nitko ne izvodi, a kamo li nagrađuje. Što se neki od tih danas iznimno popularnih pjevača nisu u vrijeme rata isticali s domoljubnim pjesmama? Istina, bilo je onih koji su tada pjevali domoljubne pjesme ili sudjelovali na humanitarnim nastupima, ali to su manje-više uvijek bili jedni te isti. „Najbolji“ su oni koji nastupaju na „humanitarnim“ koncertima samo ako ih prenosi televizija!

- Kažu da ima previše Udruga proisteklih iz Domovinskog rata…

- U Hrvatskoj je do kraja prošle godine bilo registrirano ukupno 51.679 udruga. Samo u Gradu Zagrebu ima ih 12.917., Istarskoj županiji3.094, Primorsko-goranskoj županiji 4.169, Splitsko-dalmatinskoj 4.925, Krapinsko-zagorskoj 1.186, Varaždinskoj 1.540, Koprivničko-križevačkoj 1.291 itd. Najmanje ih ima u Ličko - senjskoj (666)i Virovitičko-podravskoj županiji (714.). Prema područjima djelovanja najviše udruga ima u sektorušporta ( 12.459 ili 20,3 posto), kulturi i umjetnosti (8.638 ili 14 posto), obrazovanju, znanosti i istraživanju (5.392. ili 8,8 posto), socijalnoj djelatnosti (4.777 ili 7,8 posto), gospodarstvu (4.044 ili 6,6 posto), zaštiti okoliša  i prirode 3.220 ili 6 posto),ljudskim pravima (3.632. ili 5,9 posto), međunarodnim suradnjama (3.467 ili 5,6 posto), demokratskoj političkoj kulturi (3.346 ili 5,4 posto)…, a najmanje u domeni  koje se nazivaju branitelji i stradalnici (1.407 ili 2,3 posto) i hobističkim  djelatnostima (778 ili 1,3 posto)! U svih tih pedeset tisuća udruga stalno je zaposleno oko 18.000 ljudi. Pa, kako to da „nikome“ ne smetaju druge udruge već samo braniteljske? Što se recimo ne ujedine udruge ljudskih prava ili međunarodne suradnje ili socijalne djelatnosti? Najmanje novaca primaju braniteljske udruge, ali njih se „svi“ žele riješiti, baš kao i same branitelje i stradalnike. Od 1.400 udruga iz Domovinskoga rata na „jaslama“ države je svega  njih oko četrdesetak! Sve druge udruge su – „ptice pjevice“ tj. financiraju se po onoj – Snađi se, druže!

- Što mislite, zašto službeno nemamo Junaka Domovinskoga rata?

- Imamo. Svi kažu da su to: Blago Zadro, Damir Tomljenović Gavran, Siniša Glavašević, Rudolf  Perišin, Josip Jović, Janko Bobetko, Marko Babić, 12 hrvatskih redarstvenika, Andrija Matijaš Pauk, dr. Juraj Njavro, Mile Blažević – Čađo, Davor Jović, Kata Šoljić, dr. Ivan Šreter, Eva Šegarić i mnogi drugi njima slični. No, nažalost nitko od njih više nije živ. A da jeste, koliko bi od njih završilo u zatvoru, odnosno u Haagu? Inače, hrvatska groblja puna su junaka Domovinskog rata! Kad ste vidjeli da je neki hrvatski tajkun pustio  suzu za nekog od njih?

- Što vas najviše smeta kad su hrvatski branitelji u pitanju?

- Kad umru ili kad teško obole, onda su samo brojevi. I ništa više!

- Kako to da se hrvatski iseljenici, kojih ima po cijelom svijetu, ne vraćaju u Hrvatsku?

- Navodno ih ima tri, pa čak i četiri milijuna. Oni su za hrvatsku politiku jedino dobri kao „bankomati“. Nitko ih istinski ne zove. Neki su se i vratili, ali su brzo otišli natrag, jer su svako malo na nekom šalteru susreli nekog velikog ili malog bivšeg Udbaša. Većina Hrvata u svijetu ne zaboravlja svoju domovinu. Evo, još ću ove godine objaviti knjigu o čuvenom Antonu Kikašu, koji živi u Kanadi, a koji ljubi Hrvatsku više od svega.

- Zašto hrvatskih branitelja nema u diplomaciji, odnosno u veleposlanstvima?

- Nema ih, jer dok su se oni borili i bili spremni umrijeti za hrvatsku Domovinu, drugi su popunili mjesta u veleposlanstvima, poput Hide Biščevića kojem su u Beogradu s njegove rezidencije ukrali hrvatsku zastavu i bacili je u kontejner. Više su za Hrvatsku u svijetu napravili športaši nego svi veleposlanici! Kad ste čuli da je u svijetu u nekom hrvatskom veleposlanstvu obilježen recimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja? Ili da je u povodu toga održana neka svečanost u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku ili u Bruxellesu? U Francuskoj su nas jedno vrijeme predstavljali notorni Jugoslaveni- Galić i Goldstein! Sramota! Kao što je  sramota da danas sjedi kao zastupnik u Europskom parlamentu Fred Matić, koji je inače svjetski fenomen, jer je  kao bolesnik od PTSP-a dogurao čak do fotelje ministra i sada europskog zastupnika. Za njegovu knjigu „Ništa lažno“ Branko Borković-Mladi Jastreb je rekao da je u njoj – sve lažno! Taj čovjek, da se malo našalim, ima više odlikovanja iz rata nego “svi“ vukovarski branitelji!

- A, gdje ste Vi bili u vrijeme Domovinskoga rata?

- U slavnoj 117. Koprivničko-križevačkoj brigadi, 1991. Tamo sam uz ostalo pokrenuo i prvi hrvatski vojni list „Gardist“, kojem sam bio i glavni urednik. Imam časnički čin natporučnika. Tijekom 1992. bio sam s „Jastrebovima“, također kao dragovoljac, u Bosanskoj Posavini, gdje sam i ranjen. Dosad sam diljem Hrvatske podigao tridesetak spomen obilježja stradalim hrvatskim braniteljima i  tri velika Spomen križa, od kojih je jedan u dvorištu vukovarske bolnice. Objavio sam više od stotinu knjiga o Domovinskome ratu, napisao više od tri tisuće članaka na temu stvaranja hrvatske države, snimio desetak filmova, priredio mnoge izložbe ratnih fotografija, organizirao stotine humanitarnih akcija itd. Malo?- upitao nas je na kraju Mladen Pavković.

Razgovarao: Milan Pišković