Zadnji komentari

Jalova prepucavanja

Pin It

svađa – STUDOMAT.ba

Gdje god, u kojem god području i segmentu rada, djelovanja i života, naročito u politici međusobna prepucavanja, bodu u oči i govore o našoj društvenoj, gospodarskoj i političkoj stvarnosti. To nisu obične konfrontacije, suprotstavljanja različitim mišljenjima i drugačijim stavovima, već osobna nadmetanja i čista egomanija, pokazivanje mišića, dokazivanja tko je glavni, tko je jači, tko ima većega,…

To jako šteti svima nama, u svakom pogledu. Šteti pojedincima, društvenoj zajednici, lokalnim sredinama i cijeloj državi, posebice kad to rade nekompetentni i nesposobni ministri i ostali visoki državni dužnosnici.

Taj i takav način djelovanja se najbolje vidi i osjeća na potresom pogođenim područjima, Banovini i Zagrebu. Na Banovini još kako tako ide s obnovom, jer je ministar branitelja zadužen za obnovu Banovine. Htjeli to neki priznati ili ne ipak, taj general je neprikosnoveni autoritet, potpredsjednik vlade, koji ima kontrolu nad obnovom i izgradnjom potresom porušene Banovine.  Moglo bi to ići bolje i brže, kad bi sve strane oko tog velikog posla bile usuglašene i spremne na međusobnu suradnju.

Zar nam Vučić mora pokazivati i demonstrirati kako se to radi? On je “svojima” dobavio potrebne stvari za domaćinstvo i gradi im kuće. Svaku ponudu i donaciju je dobro prihvati, posebice u nevolji, ali.... Pri tom se nameće pitanje: Zar se zaboravilo što je Vučić u Petrinji govorio 91. ? On tako misli i danas.

U Zagrebu s obnovom od potresa zgrada, stanova, infrastrukture,...nije još niti krenulo. Krivi su navodno imovinsko-pravni odnosi. Kaj god! Imovinsko pravni odnosi nisu krivi što sa krovova i pročelja zagrada gotovo svakodnevno otpadaju poveći komadi i prijete prolaznicima, nerijetko im padajući na glavu, pred noge,…

U Zagrebu se vode osobne bitke između dva bitna i važna čovjeka za obnovu ministra Horvata i gospodina Vanđelića upravitelja fonda za obnovu grada od potresa. Izgleda da je tu važno i bitno tko je kome nadležan, tko je glavni, tko kome naređuje i odobrava,….Sitnih li duša!

Za to vrijeme narušena statika pojedinih zgrada prijeti urušavanjem, rušenjem i opasna je za građane, u svakom pogledu. Stanari okolnih zgrada i ostali građani su u strahu izaći na ulicu, da ne budu ozlijeđeni otkinutim komadima krova, pročelja,...koji otpadaju s napuknutih dijelova zgrada.

Takve zgrade osim što se urušavaju i opasne su za prolaznike, propadaju uslijed vremenskih  utjecaja, kiše, snijega, leda, prašine, ….kao i trešnje uslijed prometa, prolaska tramvaja ili kamiona.

Najviše trpe mnogi stanari tih i takvih zgrada, koji  se zbog nemogućnosti boravka u svojim stanovima, morali privremeno iseliti i otići u nepoznato, kontejnere, domove, hotele, hostele, kod rođaka, prijatelja,…

To privremeno je za neke, uslijed raznih okolnosti, postalo i ostalo trajno.

Mnogi iz kontejnera odu na Mirogoj. Njihova imovina ostaje  prepuštena kiši, snijegu, lopovima i vlastima.

Za ne vjerovati je kolika se nebriga  i aljkavost akumulira oko onoga što je trebalo svima biti zajednički, nužni,  odgovorni, prvenstveni zadatak i glavni posao.

Za spomenuti  je razarajući potres 1880. godine, kao i brzu obnovu od tog potresa. Ne bih to prepričavala. Prenijela sam napisano:

 Potres u Zagrebu 1880., poznat i kao Veliki potres u Zagrebu, bio je jačine 8 stupnjeva Mercallijeve ljestvice, odnosno 6,3 stupnja po Richteru, s epicentrom na području Medvednice. Razorio je brojne zagrebačke zgrade, mnoštvo stanovništva pobjeglo je ili se iselilo u Beč, Graz, Maribor, Celje, Ljubljanu i Trst, dvoje ljudi je poginulo (litograf Stanić i bankovni službenik Lavoslav Smetana), a 29 ih je teško ozlijeđeno. Potres se dogodio 9. studenog 1880. u 7 sati, 33 minute i 50 sekundi, prema podacima meteorološke postaje u Zagrebu. U prva 24 sata nakon potresa na zagrebačkom je Glavnom kolodvoru izdano 3800 putničkih karata. Nakon najvećeg udara, slijedilo je nekoliko potresa slabijeg intenziteta. Do travnja 1881. godine zabilježeno je 185 podrhtavanja tla. Stanovnici čije su kuće bile oštećene, smješteni su u za to izgrađene barake na području Zrinjevca i današnje Klaićeve ulice. Kako bi se mogao nositi s posljedicama potresa, grad je ustanovio posebno povjerenstvo koje je u svome izvješću zapisalo: Seizmolog Marijan Herak tvrdi da se tadašnja materijalna šteta može usporediti s 50 milijuna kruna, koliko je iznosila polovica tadašnjeg godišnjeg državnog proračuna. Car i kralj Franjo Josip donirao je tom prilikom 20.000 forinti, no to je bilo dovoljno tek za obnovu nekoliko kuća. Novčana pomoć unesrećenim stizala je iz cijele Europe. Najveći dio prilog uplaćen je na području Austro-Ugarske, no sredstva su skupljena i u Kopenhagenu, Istanbulu, Cardiffu, Londonu, Parizu, Bernu, Sofiji, Aleksandriji, a pomoć je poslao i papa Lav XIII. Usprkos velikim štetama sanacija većine građevina u Zagrebu dovršena je prije Božića 1880. godine. “

“Dok je velik broj Zagrepčana, koji su si to mogli priuštiti, otišao u ostale gradove Monarhije, siromašniji su ostali pomagati pri saniranju ruševina, kako bi barem neki mogli pod krovom dočekati zimu. Među njima je bio i August Šenoa. On je kao gradski senator pomagao unesrećenim ljudima te je po hladnoći obolio od upale pluća. Zbog komplikacija i krhka zdravlja književnik je umro 1881.”

Ovome nije nikakav komentar potreban, osim da bi se čitajući ovo zaduženi za obnovu od potresa u Zagrebu, nad ovim napisom iz 1880., trebali dobro zamisliti i jako posramiti, a ne napuhavati se poput balona, goropaditi i na sebe svraćati pažnju, poput tetrijeba, nadmudrivati, ucjenjivati i međusobno si prijeti, kako bi prikrili svoju ispraznost, neznanje, nesposobnost i nekompetentnost.

To je samo jedan primjer jalovog prepucavanja. Nema smisla dalje nabrajati. Svaki slučaj takvog ponašanja i djelovanja je posebna priča, posebice u vrhu države. Nikakve zakulisne igre i travestije, ne mogu prikriti i pokriti jalovost takvih priča i djela.

Prepucavaju se međusobno u Stožeru za pitanje korone, u raznim upravama, na svim nivoima, u pojedinim vladinim resorima, u zdravstvu, prosvjeti, vanjskoj politici, o cijepljenju protiv korone, o samoj koroni (COVID-u 19), o zaštitnim mjerama s i oko korone, o statističkim pokazateljima zaraženih, umrlih, …

Dokle god se ta prepucavanja ne svedu na neku podnošljivu mjeru ili ne ukinu, od svega ništa. Tapkamo u mjestu, možda čak i nazadujemo.

Oni koji to ne vide i ne znaju neka si s razumijevanjem pročitaju ponešto o politici od Stare grčke , preko Srednjeg vijeka do danas.

Baviti se politikom općenito, kroz sve epohe, znači i predstavlja, raditi dobro za sve, svuda.

Čini mi se kako u nas, već tridesetak godina, od samog postanka naše države, mnogi u politici i kraj politike, na svim razinama, rade dobro samo za sebe i eventualno  za svoju stranku, čak i u onim situacijama, gdje se to nikako ne bi smjelo, pogotovo  s ljudske i vjerske strane i pozicije.

Međutim, nekima ništa nije sveto. Oni sami su mjerilo svih stvari. Takvi su stranački blagoslovljeni, privilegirani, nedostupni, po njima Bogom dani, vječni i nedodirnuti.

Po nepisanom zakonu Prirode (fizike) prenesenom u društvo, sve što je prenapregnuto i prenapuhano, jednom i iznenadno pukne, bilo samo od sebe, uslijed implozije ili pak eksplozije uslijed pritiska nagomilanog nezadovoljstva građana.

Ankica Benček