Zadnji komentari

Crtice iz života i vladavine diktatora Josipa Broza

Pin It

Preskačem ratne represije, pljačke, zvjerstva na Golom otoku, kraljevske i carske apetite diktatora za raskoši, ulagivanja Staljinu i nedjela ruske vojske (gdje se čak i Đilas javno zgraža) te samo za kraj izdvajam nehuman postupak prema bl. Alojziju Stepincu dok istodobno Jugoslavija živi na račun američke hrane i vojne pomoći.

Pero Simić i Zvonimir Despot su nas vrlo razonodili sa knjigom “Tito, strogo povjerljivo”, arhivski dokumenti (Večernji list, Zagreb, 2010.) (Despot o despotu). Izvući ću neke zanimljivosti iz te dragocjene knjige.

S delegacijom JNA u Karađorđevu, lovištu pokraj Bačke Palanke u blizini Hrvatske, sastao se J. B. T. 21. prosinca 1979. General Nikola Ljubičić navodi procjenu talijanske obavještajne službe “da Sovjetski Savez trku u naoružanju, odnosno u ekonomskoj toj utakmici i financijskoj, da oni ne mogu izdržati dugo. Da mogu izdržati najdulje do 1990. godine. Znači još deset godina. Tad im je kraj. Tada će doživ(j)eti ekonomski slom.” To su vjerojatno Talijani dobili od SAD-a, a slične su prognoze tada imali i naftne kompanije, npr. Shell.

Ljubičić nastavlja: “imamo procjenu načelnika Generalštaba Velike Britanije … da će 1980. – te godine do 1990. g. biti prijelomne i teške i on predviđa da može biti rat…”

Dalje Ljubičić i Tito baljezgaju da “naš” čovjek živi bolje od prosječnog Amerikanca, da je Tito zamrzio viski (whisky) jer građani ostavljaju milijarde (između 7 i 8 mlrd. dinara) u inozemstvu radi kupovine viskija, te da bi se od honorara koji se daju radnicima moglo zaposliti barem 100.000 ljudi.

S delegacijom Slovenije u Karađorđevu 24. 12. 1979. (Badnjak!)

Slovenci se tuže da više ne mogu toliko davati za nerazvijene, a da oni (nerazvijeni) taj novac ne ulažu pametno. France Popit Brozu poklanja kopiju unikatnog zlatnika cara Marka Aurelija koji je taj dao kovati u čast pobjede nad Vandalima (germansko pleme). Tito je uz smijeh nadodao polušaljivo, misleći na Južne Slavene kao Vandale: “to smo bili mi!”

Država se 1979. godine nalazi na rubu bankrota, a europske banke nude posudbe uz kamate od 17 – 18 %. Nedostaju devize, pa se izvoznici stimuliraju i po stopi od 70 % cijene! Raste zaduženost države (1979. 14 mlrd. dolara, tada je dolar bio znatno jači, op., T.T.), nepokrivenost uvoza izvozom, nezaposlenost, unutarnji dugovi, iznošenje deviza u inozemstvo od strane građana radi kupovine (1,2 mlrd. dolara 1979.).

Tito je vrlo zainteresiran za hranu, raspravlja o kobasicama od divljači, s ponosom nabraja koliko je dnevno ubio zečeva, fazana, veprova i dr. U razgovoru s Radovanom Vlajkovićem (19. 12. 1978.) pohvaljuje zakon koji oštro kažnjava krivolovce. “Bogami i treba. To je nacionalno dobro, to treba zajednica da koristi, a ne pojedinac.” Jasno da sebe tretira kao nadčovjeka i izuzima od pravila.

U razgovoru s Vladimirom Dedijerom 1. 11. 1978. jako se ljuti na Milovana Đilasa jer piše o progonu mađarske i njemačke manjine i kaže da je bio za progon Nijemca da nam više ne zadavaju glavobolje.

Franjo Herljević savezni sekretar SUP-a 4. rujna 1978. upozorava na njemački film o metodama rada UDBA-e među iseljeništvom, te o intervjuu Vlade Gotovca i Franje Tuđmana u Karlsruheu, te Franje Gorete i Gojka Bošnjaka, domoljuba preminuloga 2021. godine.

Zanimljivo da se atentator na Bošnjaka kasnije priključio HVO-u, a da se Goreta pomirio s Perkovićem. Čudni su putovi Gospodnji!

Razgovor J. B. T-a s engleskom kraljicom događa se u Londonu 10. ožujka 1978. Na pitanje Njezinoga veličanstva jesu li zabrinuti Amerikanci padom dolara maršal-bravar lakonski odgovara da “zašto bi bili zabrinuti kada mu oni sami namjerno smanjuju vrijednost.”

Na pitanje kraljice o Kini Broz progovara: “Moj je utisak da su to divni ljudi, vrlo srdačni i vrlo otvoreni. (Kinezi otvoreni, mora da se Maršal šali?, op., T.T.). Oni su riješeni da izgrade svoju zemlju, a da bi to postigli žele surađivati sa svim državama na ravnopravnim osnovama. Žele se otvoriti prema svijetu. To im je potrebno jer im je stalo do toga da nabave i uvoze tehnologiju iz razvijenih zemalja da bi na taj način brže izgradili vlastitu industriju…” Kraljičino pitanje je li Tito prvo posjetio Moskvu ili Peking bilo je duboko lukavo. Pitajući bravara za susret s Brežnjevom kraljica je imala prilike slušati laž da su on (Tito) i Brežnjev osobno prijatelji, te da uvijek razgovaraju otvoreno bez ustručavanja. (moguće se otvorenosti naučio Tito u Kini?, op., T.T.)

“Često mi je Brežnjev ponavljao “Josipe, nama je potreban mir, mir, mir. Ja želim mir da bih mogao nešto više pružiti našem /ruskom, op., T.T./ narodu. Nas naoružanje opterećuje, iscrpljuje našu privredu.”

Tako je govorio komunistički revolucionarni vođa, zvuči skoro kao Papa!

Ako Tito ne laže, kao što i laže kada kaže “često (im) govorim o tome što bi oni (Sovjeti) trebali da urede na rješavanju pojedinih ključnih problema.” Već tada se pojavljuje David Owen kao MVP. Kraljica najavljuje dolazak njenoga sina princa Charlesa u Jugoslaviju.

U poruci jugoslavenske ambasade u Bogoti (26. 10. 1977.) navodi se pisanje liberalnog lista “El Espectadora” da je Tito otišao iz hotela M. Gerardea u kojem je boravio sa 50 osoba ne plativši račun. Isti list navodi istragu koju je Tito naredio nad Jovankom radi miješanja njenoga u politiku i vojna imenovanja. Ambasada SFRJ u Pjongjangu, Sjeverna Koreja, piše o grandioznim pripremama korejskoga režima za doček J. B. T-a. 50.000 predškolske i školske djece te studenata vježbalo je gimnastiku i kolektivnu sliku na stadionu, te pjevanje pjesme “Uz maršala Tita”. Iskoristili su posjet i za “ušminkavanje” i građevinsko preuređenje centra grada.

Osobito je zanimljiva rasprava savezne vlade o korumpiranju stranaca, s jedne strane u većini država svijeta korupcija je postala normalna pojava i da bi se dobilo poslove treba podmazati “čimbenike”, a to je dakako u suprotnosti sa socijalističkim moralom. Ta se tema lukavo “stavila pod tepih”, tj. prebacila na komisije i Vladu. Tito je osobno volio darove, a ni sam nije škrtario sa poklonima. Razgovor 16. 12. 1976. s izaslanikom Svjetskoga židovskoga kongresa Goldmanom je sav u rukavicama, (obostrano), koliko shvaćam htjeli su bliski mir s Egiptom (postignut 17. 9. 1978. u Camp Davidu).

Iz razgovora s arhiepiskopom Makariosom, predsjednikom Cipra, daje se naslutiti da Arapi i drugi muslimani unutar Pokreta nesvrstanih imaju simpatija za Tursku koja je na Cipru okupator. (Turska je imala pravo zaštititi ciparske Turke, ali je vrlo široko zapasala prostor, šire od turskoga etnosa na otoku, op., T.T.). Dana 21. 5. 1975. Tito govori gluposti predstavnicima Predsjedništva socijalističke omladine: “Danas sam pročitao da se u Austriji hvale da 10.000 Jugoslovena hoće austrijsko državljanstvo. Koji im je djavo, šta vide u toj Austriji? Ništa, to je jedan buržoaski sistem i nije sigurno kakav će još društveni sistem imati… Ja ne verujem da su to stariji ljudi, to su mladi ljudi koji mnogo ne mare za svoju socijalističku zemlju. A Jugoslavija ima danas takav prestiž u svijetu da zbilja svako može biti ponosan na svoju pripadnost Jugoslaviji.” (zube na policu druže Maršale, op., T.T.). Vrlo je zgodno kada tvoji radnici ubiru lijepe plaće u inozemstvu i šalju doznake i grade kuće u domovini, ali to je mač sa dvije oštrice.

Služba državne sigurnosti 5. veljače 1973. zaključuje da je u inozemstvu 975.000 “naših” radnika, od čega je 511.000 vojnih obveznika. Na tri države (Francuska, SR Njemačka, Austrija) otpada 400.480 (85 %). U SR Njemačkoj je 300.844 obveznika (65 %). Iz Hrvatske i BiH nalaze se 279.766 (55 %) naših vojnih obveznika u inozemstvu. Općine Duvno (77 %), Livno(69 %), Ljubuški (57 %) prednjače po broju vojnih obveznika u inozemstvu. Daje se detaljna analiza obveznika i po rodu vojske, godinama starosti i struci.

Konferencija nesvrstanih u Lusaki 1970. je predstavljena kao Titov trijumf, zapravo su Arapi u njoj slabo sudjelovali i osobito se kao Gamal Abdel Naser više okrenuli Rusima. Kubanski vlastodržac Fidel Castro također je vukao na stranu Sovjeta, te bio u slabo prikrivenom sukobu sa Titom (nije mu ni došao na sprovod 1980.!).

Tito tada ima ozbiljne probleme, od moguće intervencije sovjetskoga lidera Brežnjeva u Jugoslaviji, planova o Velikoj Bugarskoj, albanske infiltracije na Kosovu do liberalnih skretanja hrvatskih i srbijanskih komunista, te ruske akcije kod srbijanskih nacionalista i IB – ovaca (starih pristaša Staljina među jugoslavenskim komunistima).

Savezni zavod za patente daje izvješće početkom 1970.: ” Nauka (znanost) se ne pojavljuje kao proizvođač novih tehničkih rješenja što se ogleda u minimalnom broju prijavljenih patenata. Tako npr. sve znanstvene ustanove u zemlji prijavljuju zajedno prosječno 35 patenata godišnje… u razvijenim zemljama na 20 znanstvenih i istraživačkih radnika dolazi 1 patentna prijava, a u Jugoslaviji 1 na njih 200.” Slijedi usporedba sa susjedima koliko je patenata na milijun stanovnika. Austrija 180, Rumunjska 118, Mađarska i Bugarska 52, Jugoslavija 7.

Isusovac nizozemski Carlo Casteel 18. 10. 1968. vrlo je pohvalio politiku prema manjinama i vjersku politiku u Jugoslaviji, te kazao da bi izdvajanje Kosova u posebnu Republiku bio čin najviše plemenitosti i državničke mudrosti. Godine 1968. za 2.000 dolara Tito kupuje leoparda u Kambodži i doprema ga u Jugoslaviju. Ovo mi se svidjelo, kada je neki seljak Titu “natrljao” nos 12. 11. 1950. “Pošao sam kod Iloka u vinograd da bi se makar malo odmorio na sv(j)ežem vazduhu (zraku), ali sam došao kući nezadovoljan zbog jednog malog incidenta na putu sa jednim bijednim (!) seljakom koji me prostački opsovao zbog toga što sam pucao na vrane (ne radi se tu o vranama druže Maršale, možda je sin seljaka stradao na Srijemskoj fronti ili Bleiburgu, ili ste mu oteli djedovinu i natjerali ga među lijenčine u zadrugu). Ne znam što bi se dogodilo sa takvim čovjekom u SSSR-u, u informbirovskim zemljama (komunizma, op., T.T.) ili u bilo kojoj zemlji na svetu da učini nešto takva?

Ja sam kazao oficirima da se ispita (t)ko je on da bi se znalo zbog kakvih je pobuda to učinio” (partizani crni vrani…).

Preskačem ratne represije, pljačke, zvjerstva na Golom otoku, kraljevske i carske apetite diktatora za raskoši, ulagivanja Staljinu i nedjela ruske vojske (gdje se čak i Đilas javno zgraža) te samo za kraj izdvajam nehuman postupak prema bl. Alojziju Stepincu dok istodobno Jugoslavija živi na račun američke hrane i vojne pomoći.

“Danas sam javio MUP-u Hrvatske da obustavi daljnje posjećivanje Stepinca sa strane raznih stranaca i da mu se u vezi sa štednjom najlakše obustavi razne beneficije u ishrani koje je do sada uživao. Postao je prilično drzak otkako ga počeše stranci posjećivati.”

Teo Trostmann/hrvatski-fokus.hr