Zadnji komentari

Neuređena država

Pin It

DRAGOVOLJAC - Početna

Netko jako zločest je odlučio da se uoči obilježavanja 30-te obljetnice međunarodnog priznanja suverene , samostalne i neovisne Republike Hrvatske objavi rezultate popisa stanovništva 2021. godine. U tih 30 godina naše samostalnosti, u slobodnoj demokratskoj državi izgubili smo cca 900.000 stanovnika.

Danas imamo  (imaju) Hrvatsku, u kojoj je sve manje Hrvata. Možda to nekome, tko s neke visine odlučuje, o svima nama na ovom Planetu i odgovora. Naš geografski i geostrateški položaj je jako važan za “velike” i moćne. Bude li nas malo, budemo li podijeljeni, budemo li nejedinstveni, budemo li ovisni, budemo li nezainteresirani za naš ostanak i opstanak, lako će se ovladati našim teritorijem, u bilo kojem smislu. Mi smo ionako na rubu (repu) EU, njezin štiti od prodora migranata  svake vrste. Mi smo bazen iz kojeg odvlače najsposobniji i najpotentniji dio našeg društva - mlade obrazovane ljude, koji će svojim znanjem, sposobnostima i vještinama oplemeniti i unaprijediti društvene zajednice u zemljama u koje odlaze, razočarani životom u Lijepoj našoj. Ne želi živjeti, osnivati obitelji, odgajati djecu u okruženju koje pruža i daje ova država, gdje je manje-više sve korumpirano i isprepleteno nepotizmom, karijerizmom, klijentelizmom i svim ostalim negativnim izmima, koji impliciraju nesigurnost, nejednakost, nepravdu, siromaštvo, beznađe, …, iz  kojeg se ne vidi izlaz, ni u idućih 30 godina. Od turizma i za turizam se ne može živjeti. Sve ostalo je svedeno na minimum minimuma, uprosječeno i uništeno.

Vladajući su rekli i reći će da mladi idu van kako bi stekli veće obrazovanje, iskustvo i specijalizaciju, nakon čega će se vratiti doma. Neće se vratiti, pogotovo oni koji su u bescjenje prodali svoju kuću i imanje.

Bilo je i takvih “državnika” koji su govorili da oni kojima se ovdje ne sviđa odu tamo gdje misle da će im biti bolje. Gledajući neke statistike i analize istraživanja, ispada da će im svugdje u EU biti bolje, jer mi smo na predzadnjem mjestu uspješnosti i svega dobroga, prema uspostavljenim rang listama.

Vodeći takvu i sličnu politiku u ovih 30 godina naše suverenosti, samostalnosti i neovisnosti izgubili smo četvrtinu  stanovništva iz 1991. Ovo prvo čitanje, javno iznošenje brojčanih podataka nakon popisa stanovništva je pokazatelj brige, odnosno nebrige i nehaja za narod, koji više ne želi ovdje živjeti. Kakav to mora biti jad, razočaranje, nemir i nesigurnost, da čovjek napušta svoj dom, svoju kuću, njive, vinograde, imanje, selo, grad, rodbinu, … i odlazi u tuđinu. Nije to kao nekada kad se išlo trbuhom za kruhom. Sad se ide za pravdom, istinom, sigurnosti, mogućnosti rasta, razvoja i ostvarenja, ponajprije sebe samog. Nitko više ne vjeruje u pusta obećanja onih koji nas vode. Tko normalan i prosječan može vjerovati u 8.000 eura mjesečne zarade iz svojeg doma? To je podcjenjivanje zdravog razuma i prosječne pameti. To može reći netko tko nema blage veze o životu, tko ne zna što govori. Zapravo to govori sve o osobi koja je nešto takvo obećavala. Umjesto da se ispriča za takve nebuloze, ona i dalje to obrazlaže kao realno moguće.

Nije to jedino čime se podcjenjuje i ponižava prosječni građanin Lijepe naše. Govore nam da dobro i lijepo živimo, samo toga nismo svjesni. Svjesni smo itekako smo svjesni toga, kao i mnogočega drugoga, samo si to ne možemo racionalno objasniti, baš kao i nesposobnost korištenja novaca iz Europskog fonda solidarnosti.  Mediji pišu kako ćemo morati vratiti nekih 5 milijardi kuna namijenjenih obnovi od potresa. je za to kriv? Zna se! Međutim, postoje konkretni krivci, kao što je konkretna namjena tih sredstava. Ta silna neumjesna i smiješna opravdanja zašto se kasni s obnovom i korištenjem dobivenog novca, samo nam potvrđuju da ne znaju što rade, da muljaju, obmanjuju i prave nas budalama. Čovjek koji je znao kako to napraviti je podnio ostavku, jer je bio onemogućen u provedbi nužno potrebnih i djelotvornih planova i programa. Kad netko ispodprosječan odlučuje o nekome tko je prosječan ili nadprosječan uvijek to ispadne ovako – od svega ništa, osim velike sramote, neshvaćene  i neprimjerene patnje ljudi na potresom pogođenim područjima.

Ne događa se to samo na tim područjima. To se događa u svim područjima i segmentima rada, djelovanja i života, gdje podobni odlučuju i određuju.

Imati ćemo velebni most, ali kasni se s prilaznim cestama i ostaloj infrastrukturi. Imamo cesta koje nikuda ne vode.  Imamo mostove koji ništa ne spajaju. Imamo tunele koji se tri puta farbaju. Imamo ministre koji ne znaju svoj posao. Imamo premijera koji takve ministre brani i spašava od opoziva.

Imamo još puno toga što ničemu i nikome ne služi.

Imamo puno općina i gradova. Imamo puno činovnika. Imamo velike poreze i prireze. Imamo sve više sirotinje. Imamo bogataša čije je bogatstvo sumnjiva porijekla. Imamo lokalne šerife koji su apsolutni gospodari svega na svojem teritoriju. Imamo sve više visokoobrazovanih ljudi. Imamo doktora  Znanosti.

Nemamo liječnika. Nemamo sestara. kao malo koja zemlja u Europi. Nemamo specijalista. Nemamo dovoljno bolničkih kapaciteta. Imamo Stožer, kojemu nitko ništa ne vjeruje.

Sve to i još puno toga nam pokazuje i dokazuje kako imamo neuređenu državu, u mnogo čemu.

Pitanje je tko bi tu državu mogao urediti da bude funkcionalna, uređena, sigurna, napredna, neovisna, moderna, demokratska, pravedna ... i poželjno mjesto za život svima, a ne samo njima. Sve predispozicije za to postoje, od geografskog položaja same zemlje do radišnih, sposobnih i dobrih ljudi, kojih ovdje ima, ali nisu prepoznati i dovedeni u položaj da odlučuju i određuju.

O nama odlučuju razni i različiti mediokriteti, kakvi u drugim uređenim državama ne bi nikad došli na položaje i funkcije koje ovdje imaju, makar imali člansku knjižicu vladajuće političke stranke.

Ta stranka, odnosno njeni vodeći ljudi su nas doveli tu gdje jesmo. Stranka je pravomoćno osuđena i primjereno kažnjena, za mito i korupciju. To im nije dovoljno. I dalje idu i rade po istim receptima. Svako malo mediji pišu o nekom viđenom pripadniku vladajuće stranke koji je nešto nezakonito i neprimjereno napravio na štetu lokalne zajednice, društva i države. 

Oni pravi, autohtoni HDZ-ovci se toga srame, šute i trpe, misleći kako svaka nepogoda prođe, te će i ova. Međutim, to nije tako i tako neće biti. Mladi lavovi nastavljaju u jednakom stilu , jednakim metodama i na jednakim načelima i principima. Oni sve smiju i sve mogu. Štiti ih njihova članska knjižica.

Takvo stanje bi se pod hitno moralo promijeniti, pod cijenu bilo čega. Nakon 30 godina od međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, ta bi država zaista trebala biti suverena, samostalna i neovisna. To je preduvjet svega ostaloga. To je garancija da će nas u idućem popisu stanovništva biti više, da ćemo biti sretniji, zadovoljniji, radosniji, svoji i sigurni na svome.

.Ankica Benček