Zadnji komentari

Predstavljanje knjige akademika Josipa Pečarića 'Željko Olujić'

Pin It

 

Autora knjige akademika Josipa Pečarića kao ni uglednoga odvjetnika Željka Olujića, čiji naslov knjiga nosi, ne treba posebno predstavljati hrvatskoj javnosti jer oni svojim radom nisu samo prepoznatljivi nego su znatnim dijelom postali i dio naše svakodnevice.

MATE KOVAČEVIĆ

KLJUČNA PITANJA HRVATSKE OPSTOJNOSTI

Josip Pečarić, Željko Olujić, Vlastita naklada, Zagreb, 2022.

Autora knjige akademika Josipa Pečarića kao ni uglednoga odvjetnika Željka Olujića, čiji naslov knjiga nosi, ne treba posebno predstavljati hrvatskoj javnosti jer oni svojim radom nisu samo prepoznatljivi nego su znatnim dijelom postali i dio naše svakodnevice.

Knjiga koju predstavljamo sastavljena je od Pečarićevih tekstova objavljivanih tijekom zadnjih dva i više desetljeća, a u kojima, što izravno, što neizravno progovara i uz pomoć odvjetnika Olujića o ključnim životnim pitanjima hrvatskoga naroda i njegove države.

Nasuprot akademiku Pečariću stajale su silnice  postjugoslavenskih i protuhrvatski nastrojenih legija, gotovo bismo mogli reći, žednih hrvatske krvi, koje su, unatoč ratnom porazu srbijanske Jugoslavije i propasti komunističkoga režima, nakon trećejanuraskoga preuzimanja vlasti u Hrvatskoj zauzele poluge javne i manje javne moći pa su sad opet s tih novoosvojenih postava pokušavale procesom detuđmanizacije rashrvatiti i rastrojiti što više onoga što je dr. Franjo Tuđman utjelovio ne samo u činu međunarodnoga priznanja hrvatske državnosti nego i blistavim vojničkim pobjedama kao što su Bljesak i Oluja.

 Osim navedenih sastavnica svojevrsnoga informacijskog rata legije poraženih jugokomunističkih pa i velikosprskih protagonista pokušavale su održavati naslege jugoslavenske mitologije u historiografiji i javnom prostoru, što bi im, bar prema njihovim zamislima, trebalo omogućiti što dulje zadržavanje političke moći, koja im je opet služila da iz javnog života potisnu uskrsnulu nazočnost hrvatstva, a njegove nositelje zakulisnim igrama i spregom s Tužiteljstvom Haaškoga tribunala odstrane iz Hrvatske.

 Knjigu otvara Olujićev tekst "Haaški sud u službi politike", koji je objavljen kao predgovor Pečarićevoj knjizi  "Sramotni sud u Haagu" (2001.). Riječ je o tekstu koji se bavi pitanjem ratnoga prava te odnosom ratnih pobjednika i poraženih još od biblijskih vremena pa sve do suvremenosti.

 U ovom vrlo ozbiljnom, gotovo programatskom tekstu, Olujić je već tada, dakle 2001., pravno-povijesno obrazložio i taj vid međunarodnih odnošaja te među prvima raščlanio i upozorio na posljetke koji mogu proisteći iz nerazborita pa i suluda prihvaćanja suradnje s Haaškim tribunalom, što se na kraju i pokazalo, ne samo tragičnim za sudbine najboljeg dijela naših ljudi, nego i za međunarodni ugled i položaj hrvatske države, koja je, osim  gonidbe i izručenja pojedinaca morala gotovo kao pudlica poslušno slijediti zapovijedi švicarske činovnice Carle del Ponte, čiji je odnos prema Hrvatima, tim podlim kurvinim sinovima, jedino usporediv s aktualnim Putinovim odnosom prema ukrajinskom narodu.

 U svom tekstu Olujić je analizirao povijest ratnih sudova, koje su, a pokazuje to cijelokupna povijest ljudskoga roda, osnivali pobjednici i sudili poraženima.

 Na istovjetan način sudovalo se i na Nürnberškim procesima, a raščlambom Međunarodnoga vojnog statuta kojeg je stvorio UN, Olujić je prezentirao okvire takvih sudovanja, na kojima su posve naravno u povlaštenom položaju bile pobjednice Drugoga svjetskog rata.

 U sklopu tog Statuta, a Olujić to ne kaže izravno, nije bilo mjesta  za hrvatsku državu jer je njezina zadnja pojava na međunarodnoj pozornici bila vezana uz poražene sile.

 Upravo, a ovo je posebno važno, tog se okvira u pokušaju da očuvaju jugokomunističkim režimom stečene povlastice, služe već spomenute legije protivnika hrvatske države.

 U svojoj raščlambi Olujić je potanko objasnio i probleme sa Statutom Haaškoga tribunala, ocijenivši ih u pravnom smislu kaotičnim pa se posve logično nameće zaključak kako je pravni kaos dobra podloga samo za politički utjecaj, što se u konačnici i pokazalo takvim, jer su velike sile, upravo preko tog sudišta pokušavale realizirati svoje neuspješne proxy ratne politike na području bivše Jugoslavije, kako bi stanje vratile pod što snažniji vlastiti utjecaj.

 Olujić napominje kako je i naš Ustavni zakon o suradnji s Haaškim tribunalom bilo nepotrebno donositi, nu kad je već tu, i taj zakon, tvrdi Olujić, pružao je niz mogućnosti vlastite obrane, koji nažalost nisu rabljeni, a vlade su se uglavnom podložile ne Tribunalu, nego njegovu Tužiteljstvu pa su očito i protuzakonito i protuustavno donosile odluke i na štetu svojih državljana, ponajprije hrvatskih časnika i branitelja i na štetu probitaka vlastite države kojoj su bile na čelu.

 U završnom dijelu svoga tekstu gdje piše o smislu obrambenoga rata Olujić je na temelju povijesnoga iskustva objasnio pravne i predložio pravno-političke činidbe, upozorivši na to da hrvatske vlasti progone, procesuiraju i osuđuju one koji su ustali u obranu i branili ljude i imovinu hrvatske države, dok zapravo ne progone i ne sude onima koji su izdali vlastitu domovinu, sabotirali njezinu obranu, dovodili u pitanje sigurnost ljudi i imovine te odbijali obvezu vojne službe.

 Uza sve to one koji su bili pripadnici agresorskih postrojba i pobunjeničkih formacija niti goni niti im sudi, dapače ne samo formalno nego su i stvarno amnestirani od bilo kakve odgovornosti za sve ono što se događalo u Vukovaru, Osijeku, Pakracu, Sisku, Petrinji, Gospiću, Zadru, Šibeniku, Dubrovniku i t.d.

 Gledajući danas, s odmakom od preko dvadeset godina, nije teško zaključiti koje su posljetke proizveli učinci Haaškoga tribunala. Čini se kako bi mogao biti dijelom točan zaključak onog njemačkog sudca koji u jednoj presudi kaže kako Hrvatska ne razlikuje dobro od zla. Ja bih rekao, doduše, hrvatska  politika ne razlikuje dobro od zla pa onda, uza sve objektivne poteškoće, ne može znati ni za vlastite državne i nacionalne interese, koji su u djelokrugu svih suverenih država.

 Upravo zbog tih činjenica ne trebamo se čuditi sastavu Hrvatskog državnog sabora, tijela državne uprave i visokih političkih dužnosnika.

Evo ovaj Olujićev uvodni tekst motivacijska je podloga Pečarićeve cijele knjige, ali ne i samo knjige, nego znatnim dijelom i njegova političkoga djelovanja zabilježena u ovoj knjizi.

 Poglavito kad se u razmatranje uzme djelovanje Hrvatskoga etičkog sudišta, kojim je skupina hrvatskih intelektualaca i političara pokušala nadoknaditi ono što su državne vlasti trebale davno pravno-politički provesti u djelo.

Kroz knjigu se niže cijeli niz tema koje bi trebalo osloboditi ideoloških jugoslavenskih komunističkih naslaga kako bi se stvorile pretpostavke za ozdravljenje hrvatskoga društva od lažnih historiografskih naslaga i njihovih još uvijek moćnih nositelja.

 Među ta ključna pitanja, naravno poslije Domovinskog rata, svakako je stvaranje preduvjeta za nepristran pristup isztraživanju problema Nezavisne Države Hrvatske, jasenovačkih logora i starohrvatskog pozdrava Za dom!

 Premda se ova knjiga izravno ne dotiče uloge bivših Titovih kilera ili kolokvijalno rečeno udbaških ubojica, ona na neizravni način otvara i to pitanje. Nu ne u smislu naših navijačkih podjela, negu radi otkrivanja istine i mogućnosti da se u njoj i na temelju nje živi i uredi naša država.

 U tom smislu čestitam i auktoru akademiku Pečariću i naslovniku ove knjige, odvjetniku Željku Olujiću!

Mate Kovačević

 

JOSIP PEČARIĆ

PREDSTAVLJANJE KNJIGE “ŽELJKO OLUJIĆ”

Sve vas lijepo pozdravljam i zahvaljujem se što ste došli na predstavljanje knjige “ŽELJKO OLUJIĆ”. Zahvaljujem se HVIDR-i grada Zagreba u čijim prostorijama smo danas gosti kao i g. Branku Hrkaču koji je napravio korice ove knjige.

Posebna zahvalnost predstavljačima hrvatskom književniku i kolumnisti Mati Kovačeviću i samom Željku Olujiću. Naime, knjiga je sastavljena od tekstova u mojim knjigama u kojima sam spominjao ili ih je napisao sam Olujić.

A naša suradnja je započela tako što su general Slobodan Praljak i on napisali predgovore mojoj knjizi Sramotni sud u Haagu, Zagreb, 2001.

Taj Olujićev predgovor je prvi tekst u ovoj knjizi.

Međutim uz tu knjigu imamo i neobičnu priču iz Haaga.

Soba Olujićevog branjenika u zatvoru je bila pored Miloševićeve. Jednom je Milošević ugledao kod njega moju knjigu Sramotni sud u Haagu i zamolio ga da mu je pozajmi. Pročitao ju je preko noći i sutradan mu je komentirao: “Dobar je Olujićev Predgovor. Olujić je onaj Tuđmanom tužitelj? A dobar je i ovaj moj Crnogorac. Mogu li iskopirati knjigu? A Ti onda možeš uzeti iz mog frižidera što god hoćeš.”

Tako je Milošević imao i moju knjigu i ne dvojim da ju je koristio onako kako znamo da oni rade – ono što se odnosi na nas pripiše njima i obratno.

Međutim mene je kopkalo kako je Milošević znao za mene. Istina napadali su me jednom na njihovoj televiziji zbog moje knjige o Jasenovcu, ali da zapamti i ako je to gledao bilo mi je nevjerojatno.

Tek kada sam pogledao svoju knjigu shvatio sam. U njoj ima moj životopis u kome stoji da sam iz Boke kotorske. A da njima onda automatski nisam Crnogorac onda ne bi bili ono što jesu.

Ovu priču o Miloševiću dao sam u Uvodu ove knjige.

Međutim Olujić je napisao i Pogovor moje knjige BRANI LI GOLDSTEIN NDH? ZAGREB, 2002. U svom pogovoru MATEMATIČAR U POVJESNICI Olujić nije komentirao niz mojih tekstova u knjizi o HAJCI koja je godina 1992. i 1993. bila vođena protiv njega. Radilo se u klasičnoj priči koju ljevičari u RH znaju priređivati do današnjih dana.

O čemu se radi?  

Željko Olujić je 7. prosinca 1993. godine u “Slobodnoj Dalmaciji” napisao tekst “Hrvati iz daljine” u kome piše:

“Komunizam, fašizam i nacizam neželjena su djeca istog oca: demokratskoga kapitalizma. Papa je Lav XIII. u enciklici ‘Rerum novarum’ još 1891. g. ukazivao na krvavost kapitalizma i opasnost od krvava revolta. Negdje je to planulo kao komunizam. U zemljama koje su bile nezadovoljne svojim položajem nastao je fašizam i nacizam. Tu se nije radilo samo o nezadovoljnim i gladnim, nego i nacionalno poniženim masama. Jedino se u Italiji tražilo, zapravo, ‘kruha preko pogače’.”

Dakle, ne može biti sumnje čija su djeca komunizam, fašizam i nacizam, i tko je taj tko je učinio da na vlast dođu Hitler, Mussolini … Onaj koji to poslije ovog navoda pripiše Židovima očito je sam zlonamjeran. Dakle, s obzirom da je to jasno, Olujić nastavlja:

“Svijet nije počeo tzv. holokaustom. Mi nismo dužni Židovima išta a najmanje zato što smo fašisti, jer smo uvijek upravo protiv fašizma bili. Nismo ni neoustaše, jer se naš narod upravo naivno vezuje za zapadnu demokraciju. Pravi je uzrok holokausta ili kako bi to g. Ivin kazao, fašizma u kapitalizmu i tzv. demokraciji jer su oni izludjeli neke narode pljačkom i vrijeđanjem, pa su im se nametnuli takvi poput Hitlera, Mussolinija.”

Što radi Viktor Ivančić u tekstu “Glasovir za arijevsku Hrvatsku”, «Feral Tribune», 27. prosinca 1993. godine? Prvo izbacuje iz zadnje rečenice dio “ili kako bi to g. Ivin kazao, fašizma u kapitalizmu i tzv. demokraciji”, a potom iza riječi “oni” dodaje “(Židovi)”. Ponovimo, Olujić tvrdi da je pravi uzrok holokausta u kapitalizmu i tzv. demokraciji, a Ivančić to zamjenjuje s tvrdnjom da su krivci Židovi. Ta se konstrukcija posebno izvlači i postaje:

“Željko Olujić: ‘Pravi je uzrok holokausta jer su oni (Židovi) izludjeli neke narode pljačkom i vrijeđanjem, pa su im se nametnuli takvi poput Hitlera i Mussolinija”

Dakle, očita je neistina da je ovo izjava Željka Olujića. To je Ivančićeva izjava.

Naravno njima je Olujić bio antisemit, a ne krivotvoritelji koji su ga napadali.

Dakle hajka protiv Olujića je vođena u Tuđmanovoj Hrvatskoj od onih koji su bili protiv hrvatske države, ali smo i mi koji smo bili državotvorni Hrvati mogli ponekad odgovoriti na te napade pa na primjeru hajke na Olujića možete vidjeti koliko sam tekstova samo ja o tome objavio. Danas je njihova pozicija u medijima još bolja, a nama su skoro svi mediji nedostupni. Jednoumlje koje su imali u komunističkoj Jugoslaviji uspjeli su ostvariti i u današnjoj Hrvatskoj. I ovaj primjer pokazuje zašto je to tako. Kad im ne možeš tj. ne smiješ odgovoriti na njihove laži onda one postaju istina. Istina oni su i u Tuđmanovo vrijeme uspijevali nametati zabrane pisanja nama „nepodobnima“, ali ipak je bilo medija u kojima se moglo ponešto objaviti. Na sličan način napadnuta je kasnije u „Slobodnoj Dalmaciji“ i ova moja knjiga kojoj je Olujić napisao pogovor. Kada sam pokazao da su i tada korištene neistine, moj članak nije objavljen. Još bi bilo dobro da se radi o medijima. Od 2000. godine uspješno se sprovodi detuđmanizacija tj. rashrvaćivanje Hrvatske i u tome sudjeluju sve vodeće stranke u RH. Laž kao argument je nešto dobrodošlo u Hrvatskoj. Pogledajmo samo pitanja ZDS ili Jasenovca i tekstove:

 Mesić ukidanje HOS-a:

https://narod.hr/hrvatska/pupovac-u-jasenovcu-trazi-sankcije-za-ustaske-simbole-mesic-ukidanje-hos-a  

Plenković: “Dogovaramo s manjinama i antifašistima povećanje  kazni za: ZDS”:

https://www.dragovoljac.com/index.php/politika-i-drustvo/30419-plenkovic-dogovaramo-s-manjinama-i-antifasistima-povecanje-kazni-za-zds

I sjetimo se da postoji niz tekstova koji pokazuju koliko je laži u takvim tvrdnjama. Dapače što je očitije da se radi o podmetanjima hrvatskom narodu to su zahtjevi da se takva velikosrpska 'postignuća' u RH ozakone. Znamo da u tome prednjače i predsjednici Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH. I to u vrijeme kad ti isti detuđmanizatori Hrvatske uzvikuju pozdrav „Slava Ukrajini“ koji je istovjetan pozdravu ZDS ili slave Ukrajinski HOS tj. Pukovniju AZOV.

Milošević se bio u pravu kada je za Olujića rekao da je bio Tuđmanov tužitelj. Ova hajna na Tuđmanovog tužitelja pokazuje čime su se sve oni služili da tuđmanist ne bude ne samo državni tužitelj nego bilo tko u vlatima u RH.

Da je tako samo u Hrvatskoj još bi bilo dobro. Činjenica da su ljudi, koji na ovakav način provode hajke spremni ne za dom i domovinu nego za krivotvorenja, dobrodošli svjetskim moćnicima svugdje u svijetu. Podržavali su Miloševića i njegovu naci-fašističku agresiju na Hrvatsku i zato danas imamo Putina i gledamo posljedice takve njihove politike.

Ali vratimo se knjizi. Željko Olujić i ja bili smo članovi Hrvatskog Nacionalnog Etičkog Sudišta u kome sam ja bio jedan od podpredsjednika, a danas smo, zajedno s Matom Kovačevićem, članovi inicijalnog kruga Tuđman 100 u kome je Olujić glasnogovornik pa u knjizi imate tekstove i o tome.

Spomenut ču još i da je jedno poglavlje SLUČAJ VONTA u kome je dan niz tekstova povodom tužbe Zvonka Ivankovića Vonte protiv mene kada je Olujić bio moj odvjetnik.

HVALA!