Zadnji komentari

Mladen Pavković: Kako se u Nobilovo vrijeme i zbog pisanja žalbi završavalo u ludnici i u zatvoru?

Pin It

Ne zna se točan broj nevinih Hrvata koje je Nobilo strpao u jugoslavenske  zatvore

Ovih dana primili smo još jednu presudu „U ime naroda“ iz vremena kad je notorni Anto Nobilo (1986.) obavljao dužnost zamjenika Općinskog javnog tužitelja.

Već tada je bio „zvijezda“!

Uspio je ni krivog ni dužnog izvjesnog Ivana B., Hrvata, iz Imotskog, s pribivalištem u Zagrebu, putem smiješne presude  Okružnog suda u Zagrebu, strpati i u „ludnicu“, odnosno sve učiniti da čovjek bude i osuđen na kaznu zatvora (od 11 mjeseci).

Pa, što je po Nobilu, odnosno sudu učinio ovaj jadni čovjek? Ne biste vjerovali on je samo  izjavljivao žalbe na nekoliko  prekršajnih rješenja donesenih od tadašnjih sudaca za prekršaje zagrebačkih općina Črnomerec i Pešćenica, a kojima je bio proglašen krivim.

Zbog toga što se žalio na prekršajne presude (!) tadašnji zamjenik Općinskog javnog tužitelja Anto Nobilo pokreće protiv čovjeka kazneni postupak (!?), vjerojatno misleći u sebi – što se ti imaš žaliti?

Tako je naš Ivan morao odgovarati tužitelju i sudu za „teško“ kazneno djelo (sic!). 

Na kraju je, na zadovoljstvo i Nobila, osuđen  za kazneno djelo  protiv osnova socijalističkog  samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ, jer je uz ostalo (zamislite!) izazivao nacionalnu netrpeljivost!

Bolje da je šutio, da se nije žalio.

Nu, da netko ne bi pomislio da izmišljamo priče o čuvenom Nobilu (kao zamjeniku Općinskog javnog tužitelja u vrijeme komunizma) donosimo crno na bijelo skraćeni oblik presude (za koju ne znaš jel bi se smijao ili plakao), a u kojoj obratite pozornost što je  smetalo Nobila, a potom i „narodni sud“ u riječima nesretnog Hrvata.

Zahvaljujući i ovakvim presudama ovaj se komunistički tužitelj, a danas odvjetnik, vinuo u sam vrh pravosuđa.

S istim žarom sada brani i bivše Udbaše, a navedena presuda „U ime naroda“ ide ovako:

- Okružni sud u Zgrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Ivana Protkovića kao predsjednika vijeća te sudaca porotnika Ivana Fadejeva i Svetozara Glišića kao članova vijeća, u krivičnom predmetu protiv Ivana Burazina, uz prisutnost optuženog i njegovog branitelja Zvonimira Rajića odvjetnika iz Zagreba te uz prisutnost zamjenika Općinskog javnog tužitelja Ante Nobila, dana 7. i 8. srpnja 1986. 

p r e s u d i o   j e

 

Optuženi Ivan B. (…) rođen… s prebivalištem u Zagrebu, Hrvat, oženjen 

k r i v   j e  š t o   j e

- u svojoj žalbi od 16.11.1982. na rješenje Suca za prekršaje Črnomerac-Zagreb, koju žalbu je podnio Republičkom vijeću za prekršaje, pored ostalog naveo: „ali na žalost nije ovdje samo riječ o Radi, već o daleko kompleksnijem pitanju, riječ je naime o hrvatskom izdajničkom i srpskom političkom braku, na čelu s Radom Baltićem, Despotom…“, a na kraju žalbe je naveo: „o milostivi oče, svemogući vječni bože, sudi ovom nečuvenom, gnjusnom, sramotnom, izdajničkom, kukavičkom hrvatsko-srpskom crnom političkom braku i kazni njegove organizatore i nosioce po njihovoj zasluzi u ovoj nečuvenoj, prljavoj, paklenoj raboti…“   

- u svojoj žalbi od 17.01.1984. podnesenoj protiv rješenja Suca za prekršaje Pešćenica-Zagreb, pored ostalog je naveo: „kriv sam im bio samo zato što sam čvrsti vjernik Rimokatolik i čvrsti Hrvat. Očito je dakle da svim tim mojim progoniteljima samo ovo dvoje smeta pa iz toga proizlazi da sve možeš biti u SR Hrvatskoj, samo ne Hrvat i Rimokatolik, to je pravi lik Socijalističke Republike Hrvatske, dakle svačije a ne Hrvatske…“

- zatim je naveo: „ukloni sve što je mračno, što služi mraku na teritoriju povijesne nam Hrvatske domovine, prekrasnog svetoga Tvoga komada zemlje danog našim ocima, djedovima i pradjedovima, tu istu domovinu udjeli nama Hrvatima potomcima njihovim i daj da u njoj budemo u potpunosti slobodni i gospodari svoji na svojem…“  

- u svojoj žalbi od 31.01.1984. podnesenoj protiv rješenja Suca za prekršaje Pešćenica-Zagreb, pored ostalog je naveo: „u potpunosti oslobodi izabrani tvoj narod i njegovu obećanu zemlju od lukavo zabarikadirane bunkerske srpske tuđinske nam zakonodavne, izvršne i političke vlasti, kao i privredno-ekonomsko-izvršne vlasti i drugih potencijalno budućih tuđinskih nam vlasti te svom izabranom narodu vrati izgubljenu zakonodavnu, izvršnu i političku vlast i da time postanemo u potpunosti slobodni i gospodari svoji na svojem…“

d  a  k  l  e   

na opisani način izazivao nacionalnu netrpeljivost te iznosio lažne tvrdnje u namjeri da izazove netrpeljivost većeg broja građana

č  i  m  e   j e

počinio krivično djelo protiv osnova socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ izazivanjem nacionalne netrpeljivosti opisano i kažnjivo po čl. 134. st. 2 Krivičnog zakona SFRJ te krivično djelo protiv javnog reda i pravnog saobraćaja širenjem lažnih vijesti

p a   s e 

o s u đ u j e 

na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci

t e

temeljem čl. 63. Kaznenog zakona SFRJ optuženom se izriče mjera

obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.

O b r a z l o ž e n j e 

Na glavnoj raspravi optuženi se brani da ovo što je napisao u rečenim žalbama ima pravo napisati kao kršćanin, u svemu tome je napisao istinu i obraćao se samo „svevišnjem“, a ne ljudima. To je njegovo vjerničko pravo. Tu je u pitanju hrvatski teizam i ateizam. On je to morao napisati po svojoj kršćanskoj savjesti, jer bi u protivnom bio izdajnik, pri čemu se služio svojim stručnim znanjem i praktičnim iskustvom.

Sud nije prihvatio obranu optuženog već smatra da je isti počinio inkriminirana djela koja su mu o ovom krivičnom postupku stavljena na teret, koja su rečena i pobliže opisana u izreci presude te da se izrečenom kaznom postiže svrha kažnjavanja uz obvezno psihijatrijsko liječenje u zdravstvenoj ustanovi.

Kao olakotnu okolnost sud je optuženom uzeo u obzir njegovo zdravstveno (psihičko) stanje koje proizlazi iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja da je bio bitno smanjeno uračunljiv, a kao otegotnu okolnost sud je uzeo u obzir optuženikovu drskost i bezobzirnost iznošenja inkriminiranih tvrdnji, a o čemu se uočava njegova pojačana društvena opasnost.

Sud je obvezao optuženog na plaćanje troškova psihijatrijskog liječenja i paušalni trošak krivičnog postupka

Predsjednik sudskog vijeća:

Ivan Protković

* * * * * * * * * * * * 

E, a sada se postavlja pitanje (zar ne Nobilo?) kako je bilo moguće da optuženi počini kazneno djelo izazivanja netrpeljivosti većeg broja građana i kazneno djelo protiv javnog reda širenjem lažnih vijesti, ako je napisao žalbu koju će vidjeti samo sudac za prekršaje, jer se njemu žalba dostavlja i tročlano sudsko vijeće tadašnjeg Republičkog vijeća za prekršaje? 

Da nije žalosno bilo bi smiješno. 

Kada se vidi tko je bio predsjednik sudskog vijeća u ovom kaznenom postupku (sudio 1983. u montiranom političkom procesu u slučaju „Lašćina“ kada su neosnovano osuđeni Marko Grubišić i Ivan Sudac)  i kada se vidi tko je bio zamjenik općinskog javnog tužitelja, ne iznenađuje visina kazne i donesena mjere obveznog psihijatrijskog liječenja, s tim da se ovdje treba uzeti u obzir činjenica da se ne radi o suđenju iz 1946., već o suđenju iz 1986., kada je bivša diktatorova državna tvorevina već bila na izdisaju. Nu, unatoč toga uspjeli su zdrava čovjeka strpati u „ludaru“, a sebi „priskrbiti“ slavu od koje se još ni danas nisu oporavili!

Stoga, živio ti nama Nobilo još stotinu godina, jer takvog javnog tužitelja i advokata majka rijetko rađa!

Sve ovo i štošta drugo (s čime raspolažemo) mogli bi mirne duše svrstati i u rubriku- 

„Prilozi za povijest jednog komunističkog tužitelja – da se ne zaboravi!“.

Mladen Pavković