Zadnji komentari

Žrtve fašističkih i komunističkih zločina osuđuju nove „grobare“

Pin It

Hrvatski narod je plebiscitno nakon gotovo pedeset godina komunizma i totalitarizma praktično-politički dokazao da je marksističko-ateistički svjetonazor neprihvatljiv za njegov razum, za njegovu dušu i kulturu, za njegovu političku državnu zajednicu. Nažalost, cijena za taj povijesni „dar“ je bila visoka: Domovinski obrambeni rat i strašna stradanja hrvatskog naroda i njegove kulturne baštine

Klasična politologija razumije politiku odgovornim radom na opće dobro onih ljudi, koji se osjećaju za to pozvanima i koji su dobili za to mandat na slobodnim izborima. Ne ulazeći u moraliziranje političara klasična teorija politike ipak naglašava veliku važnost moralnih kvaliteta svakog pojedinog političara kao jamstva uspješnog djelovanja na ostvarivanju općeg dobra. To je u suglasnosti sa spoznajom političke etike, koja kaže da bez moralnog integriteta nitko nije osposobljen raditi na opće dobro. Ta tvrdnja je utemeljena na etičkom razumijevanju općeg dobra, prema kojem su pravednost, istinoljubivost, solidarnost, samokritičnost temeljni sadržaj općeg dobra.

Odatle zaključujemo da se od političara traži da posjeduje spomenute osobine, ili bolje reći kreposti, u prvom redu da posjeduje krepost domoljublja, pravednosti i ljubavi za istinom. Time bi političar ujedno posvjedočio da posjeduje ispravnu savjest, vezanu na naravno pravo i zakon, i time na Božji zakon. Taj zahtjev za pravednog i istinoljubivog političara se temelji i na psihološkom saznanju da čovjek manjkavog moralnog integriteta pati zbog nemirne savjesti, što ima za posljedicu slabljenje volje za ostvarivanjem općeg dobra i time opasnosti za donošenje krivih i loših odluka u politici na štetu hrvatske države i hrvatskog naroda.

Aktualna politička stvarnost u nas prezentira se iz dan u dan kao stvarnost, koja je ispunjena osjetljivim dinamizmom uznemirene savjesti. To ne dolazi na svjetlo dana samo prigodom komemorativnih svečanosti na kojima se oživljava sjećanje na povijesna događanja vezana uz mjesta Jasenovac, Bleiburg, Huda jama, Vukovar, Škabrnja…. To nemirno stanje savjesti prisutno je u svakidašnjem javnom diskursu, u diskusijama na znanstvenim simpozijima i u međustranačkom prepucavanju. Uznemirena savjest jest pravi „politicum“ hrvatske javnosti. Kod toga se ne smije ostati jer se s uznemirenom savješću ne može zadovoljno živjeti niti uspješno raditi na ostvarivanju općeg dobra niti Bleiburgosobnog zadovoljstva. Gdje su tome razlozi? Tko su to oni, koji imaju nepomirenu savjest kada je riječ o nedavnoj prošlosti hrvatskog naroda? To su svi oni, koji nisu spremni otvoriti svoj duh prema cjelokupnoj istini o događanjima u Hrvatskoj zadnjih 75 godina. To su oni, koji nisu spremni preuzeti osobnu odgovornost za sudjelovanje u tim događanjima. Tu nespremnost prihvatiti cijelu povijesnu istinu i time vlastitu odgovornost za nju mnogi dokazuju zavjerom šutnje, preinačivanjem činjenica, a mnogi i dugogodišnjim političkim sprečavanjem uspješnog otkrivanja počinjenih zločina nad hrvatskim narodom za vrijeme rata i za vrijeme komunističkog poraća.

Domovinskim ratom i uspostavljanjem neovisne i suverene hrvatske države, činilo se da je u Hrvatskoj stvoren konsenzus o procjenjivanju događaja vezanih za Bleiburg, Jasenovac, Vukovar, Škabrnju….To dokazuje i Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi komunističkih zločina od 1945. do 1990. godine. Nažalost, aktualna politička scena izgleda posve drukčije. Službena politika i pojedine političke grupacije pokazuju političku volju da napuste postignuti konsenzus o vrednovanju događaja najnovije povijesti Hrvatske. Prakticira se kurs prešućivanja komunističkih zločina, kurs neprihvaćanja cijele objektivne povijesne istine o stradanjima hrvatskog naroda za vrijeme Domovinskog rata.

Zašto se to radi? Tko stoji iza toga? Nije li sveta dužnost svih dobronamjernih ljudi građana hrvatske države, uključujući i manjine, raditi na saniranju hrvatskoga naroda od nanijetih mu nepravdi, patnje i tuge, rušenja kulturnih i religioznih dobara od srpskog agresora? Psihološki gledano, zar se ovdje radi samo o smirivanju vlastite uznemirene savjesti s jednostavnim zaboravom na savjest i na odgovornost pred hrvatskim narodom? Teološki gledano, ne radi li se ovdje o nijekanju savjesti koja je vezana na objektivni naravni zakon i konačno na Božji zakon, a ne na subjektivnu političku volju pojedinca ili partije? Partijsku savjest posjeduje samo onaj koji nije prosvijećen klasičnom etikom, koji Krvava petokrakane prihvaća sustav demokracije i države prava i konačno koji nije doživio inkulturaciju na području katoličkog hrvatskog naroda. Najveća nesreća za jedan narod događa se onda kada vladajuća klasa ima različito shvaćanje o bitnom elementu ljudskog i društvenog života: o shvaćanju savjesti. Upravo je začuđujuće kakvi strašni zločini nastaju iz nijekanja jedne tako kratke tvrdnje: „Savjest je glas Božji“ u duši čovjeka. Crte profila jedne takve „savjesti“ nažalost otkrivamo kod određenih sugrađana u današnjoj Hrvatskoj: u demokratskoj pravnoj hrvatskoj državi. I to ne kod bilo koga, nego kod onih koji vrše visoke državne službe. Zločini u Jasenovcu, u Bleiburgu, Hude jame, Križni put, Macelj, Vukovar….. mogli su se dogoditi na temelju takvog svjetonazora i takvog profila savjesti gdje je zapovijed vođe mjerilo ćudoredne dobrote. O grižnji savjesti i pokajanju nema govora čak niti danas nakon 70 godina kada službena politička EU svečano i pismeno proglašava komunistički režim totalitarnim i zločinačkim. Neki čak javno žale što nije bilo još više poubijanih snagom zapovijedi vođe i partije. To je izrečeno u Hrvatskom Saboru prije kratkog vremena. Ovo je više nego zabrinjavajuće jer je dokaz da s nestankom komunističkog režima nisu nestali iz hrvatske političke javnosti nositelji i nasljednici tog zločinačkog režima. Politička EU bi zapravo morala zbog toga izraziti ne samo svoju zabrinutost, nego povesti javno pitanje o tome tko su to nositelji vlasti u Hrvatskoj danas? Naime, EU je komunistički režim nedavno svečano u Deklaraciji proglasila zločinačkim, ne samo zbog počinjenih zločina za vrijeme vladavine komunizma, nego i zbog opasnosti oživljavanja i reaktiviranja tog svjetonazora u današnjim društvima Europe i svijeta. EU zna da su aktivni nositelji komunističkog režima kroz pedeset godina postali osobnosti s takvim duševno-duhovnim osobinama koje ne nestaju same po sebi. One se prenose na nove generacije.

One se nasljeđuju. Politički zločinački režimi oblikuju osobnost i savjest svojih pristaša na način i u suštini koji su posve suprotni razumijevanju savjesti židovsko-kršćanske tradicije, klasične prosvjetiteljske filozofije, većine nacija Europe i ustavnih vrjednota država EU. Objektivnog morala za marksizam ionako nema jer je po njemu svaki moral vezan za klasu i za ekonomske uvjete. Kako se oni mijenjaju, tako se mijenja i moral. Možemo reći: član komunističke partije poznaje klasni moral. Ako spominje savjest, onda s pridjevom „komunistička savjest“, što konkretno znači partijska odnosno savjest velikog vođe. EU ima na pameti baš te spomenute spoznaje kada traži provođenje lustracije u bivšim državama pod vladavinom komunizma. Realna i logička je ta misao ako podsjetimo na činjenicu da su komunistički režimi kao režimi nestali s pozornice povijesti Europe (1990. godine), ali s njima nisu nestali i komunisti kao ideološki nositelji komunističkog svjetonazora. Znademo: oni su promijenili samo naziv svoje partije, ali u duši i svojoj osobnosti su većinom ostali komunisti: filozofski gledajući ostali su materijalisti, sociološki su globalisti, politološki totalitaristi, a religijski gledajući ateisti. Stoga je EU tražila da se sprovede lustracija u bivšim zemljama pod komunizmom pod paradigmom da aktivni nositelji komunističkog režima moraju biti spriječeni da postanu nositelji vlasti u novonastalim demokratskim državama propalog komunističkog bloka u EU. EU traži također otklanjanje svih simbola bivšeg komunističkog režima iz javnog života demokratskog društva.

Hrvatski narod je plebiscitno nakon gotovo pedeset godina komunizma i totalitarizma praktično-politički dokazao da je marksističko-ateistički svjetonazor neprihvatljiv za njegov razum, za njegovu dušu i kulturu, za njegovu političku državnu zajednicu. Nažalost, cijena za taj povijesni „dar“ je bila visoka: Domovinski obrambeni rat i strašna stradanja hrvatskog naroda i njegove kulturne baštine. Početna radost i zahvala Bogu na tom daru nezavisne demokratsko-pravne države je bila duboka i iskrena. Nažalost, radost i oduševljenje zbog tog čuda nisu ispunili srce i um onih sugrađana u Hrvatskoj iz nedavne totalitarne komunističke prošlosti hrvatskoga naroda. Hrvatski narod se plebiscitno odlučio za demokraciju, za pravnu državu, za ljudska prava, za slobodu religije, za savjest kao glas Božji jer su sve to veličine koje duh hrvatskog naroda prihvaća svojom kulturno-vjerskom baštinom. Ostalo je samo jedno, ali iznad svega važno pitanje: koji ljudi će biti nositelji državnih institucija i čuvari svih ustavnih vrijednosti moderne europski orijentirane hrvatske države? Treba smatrati tragedijom - još jednom tragedijom u povijesti hrvatskoga naroda - da su u novoj hrvatskoj državi ključne položaje političkog i kulturalnog života preuzeli ljudi političke klase iz sada - 1990. - propalog bivšeg komunističkog režima. Svuda u bivšim komunističkim državama sprovela se lustracija. U Hrvatskoj i u Sloveniji, u BiH to nije učinjeno. Metaforski rečeno: Mlado vino - nova demokratska i pravna država hrvatskoga naroda - ulijeva se u stare nepročišćene mješine - daje se u ruke bivšoj nomenklaturi iz komunističkog režima. Da to ne može uspješno funkcionirati, bilo je mnogima od prve jasno. Nakon Jasemovactrideset godina života te mlade države je neupitno: tu je uzrok i izvor gotovo svih teških problema hrvatske nacije danas na području politike, ekonomije, kulture, etike jer vladajuća politička „elita“ ne vlada iz iskrenog domoljublja - bolje rečeno ne smije vladati iz nacionalne svijesti i iz ljubavi prema većinskom hrvatskom narodu - nego iz komunističko-titoističke perspektive bivše SFRJ. Žalosno je promatrati povorke za svečanost u Jasenovcu. Ima se dojam da one ne nose poruku pijeteta, poštovanja, osjećaja želje za pomirenjem, nego političku poruku razdvajanja, optuživanja i vrijeđanja hrvatskoga naroda.

Naši Mrtvi: Mrtvi Jasenovca i Mrtvi Bleiburga, Hude jame, Jazovke, Macelja, Vukovara…… nam poručuju: Mi smo žrtve mržnje: vaše mržnje, mržnje čovjeka, mržnje čovjeka u zabludi, mržnje čovjeka obožavatelja bezbožne ideologije, mržnje iskrivljene savjesti, mržnje izgubljenog čovještva. Vaše svečano sjećanje na nas Mrtve neće nas učiniti niti za trenutak živim. Ali Vaše razdvajanje zbog nas učinit će Vaš život još gorčim, još beznadnijim, još težim.

Mislite na vašu djecu i unučad. Stvarajte zajedno Vašu i njihovu bolju sadašnjost i humaniju budućnost. Trideset godina oblikovanja komemoracije u Jasenovcu čini Vašu savjest sve nemirnijom. Vrijeme je da naviještate jednaki pijetet za sve žrtve fašističkog i komunističkog svjetonazora. Pokojnici Jasenovca, Bleiburga, Hude jame, Macelja, Vukovara…. žive u miru smrti. Nama živućima poručuju: Nađite već jednom ljubav prema zajedničkom životu u miru, u istini, u slobodi, pravdi, poštivanju, blagostanju za sadašnju generaciju i za buduće generacije. „Ljubi Bližnjega svoga kao samoga sebe“.

dr. Josip Sabol/hkv.hr