Zadnji komentari

Veliko preslagivanje svjetske (geo)politike

Pin It

SAd Rusija Kina

Ruska invazija na Ukrajinu događaj je epohalnih razmjera. Nema nikakve dvojbe da svjedočimo prekretnici svjetske povijesti nakon 24. veljače. Svi se oprezniji promatrači ovog zbivanja slažu da se međunarodni poredak zajedno s globalnim gospodarstvom nalaze u stanju najsnažnijega previranja u novije doba.

Još od povijesnog obrata 1989. kada je srušen Berlinski zid, simbol sloma komunizma u Europi, nije se dogodio jači potres u svjetskim odnosima do pojave koronavirusa 2020. i aktualnog nastupa ruske invazije. Pitanje glasi znači li ovaj rat propast projekta posthladnoratovske globalizacije (1989–2022) i stvaranje dvije ili više odvojenih, zatvorenih i lako moguće sukobljenih civilizacija, kako je svojevremeno predviđao čuveni američki politolog Samuel Huntington?

Uostalom, u posljednje vrijeme naveliko se u svjetskoj javnosti piše da se međunarodna politika kreće u smjeru nastanka multipolarnoga svijeta u kojem u međunarodnim odnosima nipošto neće dominirati jedan svjetski hegemon.

Zanimljivo je da je Huntington prepoznao upravo rat u obližnjoj Bosni i Hercegovini iz prve polovice 1990-ih godina kao jedan od prvih „sukoba civilizacija“ koji bi mogli obilježiti nadolazeće 21. stoljeće nakon što je završila bipolarna podjela svijeta (1945–1990).

Živimo u vremenima nastupanja dramatične krize, gledamo prema neizvjesnoj političkoj i gospodarskoj budućnosti svijeta, tako da na gornja pitanja nije moguće lako odgovoriti. Sada ne znamo kako će u sutrašnjici izgledati tek započeto preslagivanje svijeta. Jesmo li na pragu toga da se ovaj rat još regionalnih razmjera preobrazi u Treći svjetski rat? Jesmo li svjesni da je nepisani zakon povijesti da su svim fizičkim ratovima prethodili gospodarski ratovi, koji se danas politički korektno prikrivaju pod eufemističkim nazivom „gospodarske sankcije Rusiji“? Mnoga se pitanja umnažaju sa svih adresa javnog života o tome koji su uzroci ovog rata što bjesni u istočnim predjelima europskoga kontinenta.

Arheologija rata u Ukrajini

Kada su u pitanju povijesni sukobi, odgovori nisu jednostavna naklapanja. U svakom pogledu ovo je složeni događaj par excellence. Što se onda krije u dubinama potresnog sukoba ispod „mreškanja valova na površini mora“, kako je svojedobno pronicavo pisao francuski povjesničar Fernand Braudel kada je htio objasniti nepoznate uzroke izvanjskih povijesnih događaja? Što se krije iza beskrajnih pregovora i izjava političara i diplomata, iza srušenih i spaljenih ukrajinskih gradova od Buče i Irpina do Harkiva i Mariupolja, iza nepreglednih izbjegličkih kolona i pokreta tenkova i vojnih operacija s jedne i druge strane?

Ideološki rascjepi na Zapadu došli su do točke usijanja u godinama prije rusko-ukrajinskog rata. Upravo u tim unutarnjim podjelama mnogi vide Ahilovu petu američke politike kao predvodnice zapadnoga svijeta u nadmetanju s Kinom i Rusijom za svjetski primat.

Ukrajinski rat složena je pojava s više površinskih i dubinskih slojeva, vidljivih i nevidljivih u svjetlu ratnih zbivanja.

Uzroci rata zato nisu samo materijalno-racionalni nego i iracionalni, duhovno-ideološki u ovim donjim, dubinskim i nevidljivim slojevima. Ulazeći dakle ovim postupkom u njegovu arheologiju, ovaj se rat može definirati prema širokom nizu svojstava kao politički, geopolitički, gospodarski, kulturni i mitsko-religiozni rat. Teško je sasvim odrediti koja od svih tih svojstava imaju veću važnost za trenutni sukob na ukrajinskom tlu.

Analiza Putinova govora na početku rata otkriva sav teret povijesti koji se nalazi u sjeni ovog rata. U njegovoj artikulaciji o „specijalnoj vojnoj operaciji“ pokazuje se sva megalomanija velikoruske ideologije. Činilo se kao da je izveden desant na neki manji otok veličine možda Malte, a ne na površinom najveću zemlju Europe. Nadalje, spomen „denacifikacije“ Ukrajine upućuje na ideološku interpretaciju preuzetu iz sovjetskog doba, u kojem se cijela Zapadna Europa promatrala kao „fašistički blok“ u svjetlu činjenice da je Berlinski zid nazivan „antifašističkim zidom“. Tako proruske snage u Donbasu, ali i cijela ruska propaganda, vide svoju ulogu na ukrajinskim ratištima kao nastavak rata Crvene armije iz 1945. Iza pojma „demilitarizacije“ Ukrajine uočava se pokušaj Rusije da pod svaku cijenu onemogući postojanje ukrajinske države, jer što ostaje od države u pravom smislu te riječi koja bi se „demilitarizirala“. Skupa sa sovjetskim izričajima u čudnom spoju suvremene ideologije Rusije javlja se stari velikoruski nacionalizam koji zauzima stajalište da Ukrajina kao država ne postoji, niti da postoji ukrajinski narod. Paradoks je da je baš Lenjin nakon sloma carske Rusije dao osnovati sovjetsku republiku Ukrajinu 1922, izazvan ponajprije prethodnim postojanjem neovisne Ukrajinske Narodne Republike (1917–1920). Gospodarski su motivi neprijeporni, ali ni pod razno nisu jedini. Ukrajina kao nekadašnje središte sovjetske industrije ima velike gospodarske potencijale, snažnu industriju i poljoprivredu, čemu treba dodati i najnovije pronalaske velikih nalazišta plina u Crnom moru, što je zabrinulo rusku stranu u pogledu ruskog monopola na distribuciju plina prema europskim odredištima.

Euroazijanizam kao opreka zapadnom liberalizmu

S obzirom na golemi teritorij Rusije u državnoj ideologiji važno mjesto zauzima geopolitika. Aleksandar Dugin, jedan od istaknutih suvremenih ruskih ideologa, formulirao je „euroazijanizam“ kao geopolitičku i ideološku opreku „zapadnom liberalizmu“. U tom bloku osim Rusije i proruskih postsovjetskih država nalazili bi se još i Kina i Iran sa svim onim državama u susjedstvu koje potpadaju pod njihovu sferu utjecaja. Njihovi utjecaji osobito jako zadiru u Afriku, ali i u neke države Latinske Amerike (Bolivija, Kuba, Nikaragva, Venezuela). Dugin nije nimalo izvoran u svojoj geopolitičkoj misli. On je preuzeo teorije njemačke geopolitičke škole, posebno Friedricha Ratzela i Karla Haushofera s kraja 19. i iz prve polovice 20. stoljeća. Oni su zastupali učenje o dvama carstvima koja se grčevito bore za vladavinu nad svijetom – pomorskom i kopnenom carstvu. Haushofer je zato zagovarao savez Njemačke i Rusije u kojem bi se te kopnene sile suprotstavile u dvoboju za svjetsku hegemoniju pomorskim silama u sastavu Britanija, Francuska i Amerika do te mjere da se 1941. usprotivio Hitlerovu napadu na Sovjetski Savez.

Umjesto Njemačke, Dugin danas uzima Kinu kao zamjenu, koja zajedno s Rusijom čini dvije kopnene velesile prostrane Azije koje imaju zajedničke interese protiv Zapada. NATO u Europi i američki pomorski štit ispred kineskih obala s Tajvanom u središtu, za koji se govori da bi mogao prerasti u „novi NATO“ (Japan, Južna Koreja, Filipini, Tajland, Singapur, Australija) u sklopu najnovije washingtonske „indo-pacifičke strategije za 21. stoljeće“ guraju Rusiju i Kinu u čvrst blok, što je potvrdio i ugovor Putina i Xi Jinpinga o „prijateljstvu bez granica“, potpisan uoči početka ruskog napada na Ukrajinu. Rusko-kineski interesi snažno su se umrežili od 2000-ih, kada se grandiozni kineski gospodarski rast ostvarivao s osloncem na ruske energente.

Kina kao nova Njemačka s kraja 19. stoljeća

Nije zato slučajno norveški povjesničar Odd Arne Westad, stručnjak za Hladni rat i najnoviju azijsku povijest, nedavno rekao da je Kina „nova Njemačka s kraja 19. stoljeća“, pri čemu bi Rusija, kaže on, trebala igrati nekadašnju ulogu Austro-Ugarske Monarhije, slabijeg saveznika u tom dvojcu velesila. Sa svojim rastom na svim poljima od gospodarstva preko širenja utjecaja u svijetu do naoružavanja, ako nastavi ovim korakom, prije ili kasnije Kina bi morala uputiti izazov svjetskom poretku uspostavljenu od strane zapadnih sila. Jednako tako nema nikakve dvojbe da će Rusiju izolacija od Zapada još više približiti Kini. Nije li rusko-ukrajinski sukob već podijelio svjetske duhove u dva bloka, jedan zapadni i onaj drugi svijet uglavnom Azije i Afrike pod ruskim i kineskim utjecajem, kada primjerice pogledamo najnovije glasovanje o izbacivanju Rusije iz UN-ova Vijeća za ljudska prava?

Zadnjih dana piše se kako se Kina sprema izgraditi vojno-pomorsko uporište na Salomonskim otocima, udaljenima dvije tisuća kilometara od istočne australske granice. Japan je prekinuo mirovne pregovore s Rusijom o vraćanju spornih otoka između Hokkaida i Kurila, koje je Staljin osvojio 1945, zbog pridruživanja zapadnim sankcijama. Bivši premijer Shinzo Abe kaže da Tokyo mora razmisliti o mogućoj proizvodnji atomske bombe. Na drugom, zapadnom, kraju svijeta Finska i Švedska, koje kao i Japan graniče s Rusijom, spremaju se radi vlastite sigurnosti ući u NATO-savez. Svi ti procesi na globalnoj sceni ukazuju da se nalazimo u vremenu velikog preslagivanja svjetske (geo)politike.

Bez Ukrajine Rusija ostaje više azijska nego europska zemlja

Koja je s druge strane važnost Ukrajine za Rusiju, gdje se ona nalazi na geopolitičkom zemljovidu ruske svjetske politike? Prvo treba kazati da Ukrajinu treba vidjeti u sklopu šire slike o nastanku ruskog nacionalnog pitanja nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. Nemali broj ruskog stanovništva ostao je živjeti u nekadašnjim sovjetskim republikama koje su tada postale neovisne države. Još se 1990-ih, u vrijeme hrvatsko-srpskog rata, moglo slušati o mogućoj opasnosti za izbijanje rusko-ukrajinskog rata. No on se nije dogodio tada ponajviše zbog ukrajinskog pristajanja na uništenje nuklearnog oružja, budući da je trećina sovjetskog nuklearnog oružja ostala na njezinu teritoriju. Budimpeštanski memorandum iz 1994. između Rusije i Ukrajine s jamstvima drugih nuklearnih sila, Amerike i Britanije te Francuske, zajamčio je da će Ukrajina odustati od nuklearnog oružja, a da će joj zauzvrat biti poštovana teritorijalna cjelovitost.

Moskva je zbog pada sovjetskog carstva osjećala frustraciju i bila je osjetljiva na povlačenje granica njezina utjecaja s današnje hrvatsko-mađarske granice na Dravi prema Rostovu na Donu, što je više od 2200 km na istok. Isprva se pojavila ideja o „ruskom svijetu“, koji je trebao raditi isključivo na kulturnim vezama s ruskim manjinama u postsovjetskim državama. No za vrijeme Putinove vladavine sve su se više te veze pretvarale u političko privlačenje prema Moskvi i pokušaj da se ruske manjine upregnu u interese nove ofenzivne ruske politike, ruskog povratka na svjetsku scenu nakon sloma sovjetskog bloka. U tom kontekstu treba sagledavati problem rusko-ukrajinskog sukoba koji je izbio još 2014. godine s okupacijom Krima i odvajanjem proruskih područja u Donbasu.

Bez Ukrajine i dijela ukrajinskih teritorija Rusija ostaje više azijska nego europska zemlja. Okrenuta je istoku. Ne drži pristupe Srednjoj Europi i snažnoj kontroli Crnog mora. Ovladavanje crnomorskim obalama i lukama te odsijecanje Ukrajine od prilaza moru odmah se u začetku akcije pokazalo kao jedan od najvažnijih ruskih ratnih ciljeva. Osvajanje ozemlja na crti Mikolajiv – Mariupolj vrlo je jasno pokazalo ratnu logiku ruske vojne invazije. Mariupolj, koji se trenutno nalazi u obruču ruske vojske koja je došla iz pravca Berdjanska i Krima i proruskih separatista iz Donjecke Narodne Republike, presudan je za ukupnu rusku operaciju. Bez te strateški važne luke na Azovskom moru komunikacija Donjecka i Luganska, industrijskih i rudarskih regija osvojenih 2014, sa svijetom nije moguća. Isto tako, i vojni napadi na Odesu, koja se bombardira iz zraka i s mora, pokazuje da je taj grad jedan od strateških ciljeva čije bi osvajanje dovelo do potpune ruske kontrole nad sjevernim obalama Crnog mora i k tome moglo dovesti do dolaska ruske vojske do ušća jedne od najvažnijih europskih rijeka – Dunava, te na granice Moldavije i Rumunjske.

Nakon ruskoga strateškog povlačenja iz okolice Kijeva i neuspjeha Blitzkrieg-pristupa, propalog pokušaja da se na prepad preuzme ukrajinska prijestolnica i zbaci predsjednik Zelenski, ruska vojna ofenziva sada se koncentrirala na djelovanje na potezu južno od crte Odesa – Dnipro – Harkiv uključivo ta tri milijunska grada, strateške morske luke i razvijenih industrijâ. Moguće približavanje Odesi otvara mogućnost ulaska u sukob proruskog Pridnjestrovlja, odmetnute pokrajine na istočnom rubu Moldavije, u kojem su već smještene i postrojbe ruske vojske. Zasad se čini da je ukrajinska vojska u Donbasu i oko Harkiva, tamo ukopavana još od rata 2014, u istočnu dubinu ukrajinskog teritorija uspjela navući brojne ruske snage i tako zaustaviti planirana ruska napredovanja na drugim bojištima.

Ruski plan B – zauzeti prorusku Ukrajinu

Time se daje naznaka da je ruski plan B sada zauzeti upravo ruskojezično područje, odnosno dojučerašnju prorusku Ukrajinu, njezine južne i istočne oblasti, koje su podupirale proruske političke snage, u prvom redu svrgnutoga predsjednika Janukoviča. Taj ukrajinski rascjep razvijao se od Narančaste revolucije 2004, kada je došlo do prvoga većeg sukoba između prozapadnih i proruskih političkih silnica u postsovjetskoj Ukrajini. Najvišu točku dosegnuo je u Euromajdanskom prevratu iz 2014, koji je izbio jer je Janukovič odbio potpisati sporazum o pridruživanju s EU pod pritiskom svoje proruske stranke i Moskve. Ono što se moglo opaziti u ruskojezičnim područjima jest pojava sukoba među naraštajima u onim područjima u koja je nedavno ušla ruska vojska – mlađe stanovništvo želi ostati živjeti pod kijevskom vlašću, dok starije nostalgično raspoloženo prema dobu Sovjetskog Saveza prihvaća rusku vojsku.

Osim tih političkih i identitetskih relacija, jugoistočni dijelovi Ukrajine su, osim glavnoga grada Kijeva, područja najveće koncentracije industrije i gospodarski znatno razvijeniji krajevi od zapadne Ukrajine. U predratnom razdoblju istok se gospodarski oslanjao na veze s Rusijom i Kinom, dok su Kijev i zapadni dio zemlje održavali gospodarske veze s EU. Sovjetska industrijalizacija također je imala ideološku pozadinu. Ona je manje poticana u zapadnim dijelovima zemlje, jer se tamo osjećao najveći otpor kremaljskom režimu sve vrijeme sovjetske vladavine i, usporedno s tim, najjače je izražavan ukrajinski narodni osjećaj.

Kulturni uzroci rata

Kada je riječ o kulturnim uzrocima rata, treba istaknuti da su brojni ruski pisci modernoga doba pisali o Ukrajini kao ključnom mjestu ruske politike i povijesti. Ta zemlja ima središnje mjesto u ruskom kulturnom imaginariju, posvećeni je teritorij ruske povijesti odakle proizlazi ruski identitet i gdje se rodila ruska nacija. Naime, Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi polažu izvore svoje kulture i državnosti u srednjovjekovnu kijevsku državu Kijevska Rus’, koja je stajala na važnim prometnim pravcima od Bizanta i Sredozemlja na jugu prema Skandinaviji i Baltičkom moru na sjeveru. Primanje kršćanstva i zamah trgovine na pravcima sjever – jug donio je u 11. i 12. stoljeću procvat te srednjovjekovne države na krajnjem istoku Europe. Osobito se isticao Kijev po kojemu je država dobila naziv, bogati trgovački grad s visokom kulturom i umjetnošću, koji su opljačkali i razorili Mongoli 1240. i time srušili Kijevsku državu. Pokušaj ruskog opkoljavanja Kijeva neodoljivo podsjeća na davnu mongolsku opsadu iz 13. stoljeća, kada se na trenutak činilo da će ruska vojska ići stopama Batu-kana i osvojiti Kijev.

Države Zapada gospodarskim pritiscima pokušavaju zaustaviti ruski napad, vjerujući da će takva metoda obračuna zaustaviti ruski ratni stroj i da će se Rusi pobuniti protiv moskovskog režima. Najnovije ankete donose upravo suprotne učinke od željenih. Putinu raste popularnost otkako se odlučio za rat protiv Ukrajine. S druge strane, i Rusija je podcijenila Zapad, a Putinova je invazija vratila smisao NATO-u i EU

Zbog toga pozapadnjenje Ukrajine u kulturnom smislu za Rusiju znači opasnost jednaku kao što je primanje te zemlje u vojne i političke saveze poput NATO-a i Europske Unije. Ako se Ukrajina, inače središnje mjesto ruske povijesti, stavi pod zapadni utjecaj, neizbježno će uslijediti pozapadnjenje i same Rusije, moskovski je kut gledanja na vanjskopolitičko okretanje suvremene Ukrajine. Rusija je sama odbila pozapadnjenje, posebno nakon pokušaja Jeljcinove demokracije u 1990-ima, koja ostaje u ruskom kolektivnom sjećanju kao sramotna stranica ruske povijesti, jer je označila pad ruske prevlasti na prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza. Glavni ideološki poticaj koji daje Putinova Rusija jest izbor posebnoga ruskog puta, koji bi zaobišao prihvaćanje zapadnih modela razvoja društva i države. Kao da se u toj formuli posebnoga puta (Sonderweg) osjeća onaj njemački refleks iz vremena vilhelmovske i hitlerovske Njemačke koji je tražio alternativne putove razvoja onkraj onih koje su utirale zapadne sile, Amerika, Britanija i Francuska. O tome posebnom ruskom putu u povijesti nakon pada komunizma i sovjetskog projekta najjasnije je progovarao nobelovac Aleksandar Solženjicin. On je u skladu sa svojim antizapadnim uvjerenjima odbacivao zapadni model društva i njegova demokratska dostignuća. Zahtijevao je nasuprot tome povratak Rusije svojoj tradiciji vladanja i političkog poretka iz doba carizma. Pa bi stoga prema piščevim razmatranjima iz doba njegova disidentstva Rusija morala prihvatiti „altruistički autoritarizam“ u postsovjetskom i postkomunističkom dobu.

Rat metafizičnog značenja

U pogledu mitsko-religioznih uzroka valja poslušati patrijarha moskovskog Kirila, koji govori da je na djelu rat „metafizičnog značenja“. Ruska vojska prema takvim tumačenjima patrijarha vodi religiozni i time sveti rat u ime obrane pravoslavlja. Zbog toga nema odmaka od Putinove politike, dapače on radi na jačanju solidarnosti i poziva da se cijeli ruski narod okupi oko Putina. Ovo je još jedan dokaz da u pravoslavnim zemljama bizantskog nasljeđa nema razlike između sacerodotium i imperium, da duhovna i svjetovna vlast čine neodvojivo jedinstvo. Kirilovo ponašanje i njegove izjave u potpunosti su u skladu s tim povijesnim odrednicama. Vatikanska vanjska politika približavanja ruskom pravoslavlju doživjela je sa svim tim težak udarac, jer će pucanje mostova sa Zapadom neizbježno morati utjecati i na odnose Svete Stolice prema pravoslavnoj Rusiji. Kod svega toga nije nevažno dodati i priznanje autokefalnosti Pravoslavne crkve u Ukrajini od strane carigradskog ekumenskog patrijarha 2019, što je izazvalo teške sukobe u pravoslavnom svijetu između Moskve i Carigrada. To je bio još jedan iskorak prema izgradnji ukrajinske nacije, što je zasmetalo moskovskim duhovnim i političkim vođama.

Ruski pravoslavni pogled nazire u Zapadu materijalističku i racionalističku civilizaciju kojoj nedostaje duhovnih vrednota i koja se posve prepustila duhovnoj dekadenciji i tjelesnom hedonizmu. U tom Kirilovu diskursu izbija na površinu stara netrpeljivost pravoslavnog Istoka prema latinskom Zapadu, koja se posebno intenzivirala za križarskih ratova, kada su zapadni križari srušili i opljačkali Bizantsko Carstvo u 13. stoljeću. Premda je ruska povijest bilježila i dionice oduševljenja Zapadom i njegova oponašanja, neosporna je prisutnost snažnoga protuzapadnog osjećaja, koji se može naći i kod dvojice velikih ruskih pisaca osobito naklonjenih ruskom pravoslavlju kao što su bili Dostojevski i Solženjicin.

Euromajdan je označio odmak Ukrajine i od sovjetskog nasljeđa, također u simboličkom i identitetskom smislu. Tako je ukrajinska 2014. podsjećala na rušenje Berlinskog zida, kada su se rušili spomenici iz sovjetske ere, posebno su se na udari našli Lenjinovi kipovi diljem ukrajinskih gradova. Antirusko i antisovjetsko raspoloženje od tada se znatno proširilo u ukrajinskom društvu. Ukrajinski narodni prevrat imao je u sebi i socijalnu notu, a ukrajinski narod želio se osloboditi ruskog modela države izražena u oligarhijskom sistemu. Prema ruskom uzoru devedesetih je godina instaliran taj sustav za vladavine ukrajinskog predsjednika Leonida Kučme, da bi ga nastavio promicati i poslije svrgnut predsjednik Janukovič. Prema nekim procjenama sto ukrajinskih oligarha imalo je pod kontrolom 85 posto ukupnoga bogatstva zemlje prije petnaest godina. Taj se broj do prije nekoliko godina smanjio na 27 posto, ali mnogi analitičari govore da pad nije toliko realan, koliko su oligarsi manipulirali vlasništvom prebacujući imovinu na svoju obiteljsku i suradničku okolinu.

Edward L. Keenan, povjesničar starije ruske povijesti, iznio je tezu da je oligarhijski sustav nastao nakon sloma sovjetskog komunizma u Rusiji i Ukrajini zapravo preslika arhaičnog modela upravljanja državom prema uzoru odnosa kakav je vladao između boljara, ruskih velikaša u doba ruskih knezova i careva. Putin je tako njihov posrednik, sudac u interesnim sukobima oligarha, ustanova zadnje instance u odlučivanju, kakav je nekada bio ruski car u odnosima sa svojim boljarima.

Zapad ne razumije Rusiju

Gdje se smjestio Zapad u previranju oko Ukrajine? Samokritični na Zapadu smatraju da se dogodila pogreška američke politike u širenju NATO-saveza na istok Europe, što je izazvalo neizbježnu rusku reakciju. Drugi govore, poput povjesničara za sovjetska pitanja Stephena Kotkina, o potpuno krivu sagledavanju svijeta, o „pigmalionskom kompleksu“ Zapada prema Rusiji i Kini, odnosno za njega problematičnu stavu da bi Rusija i Kina kroz procese globalizacije morale prije ili poslije prihvatiti zapadne društvene standarde. Iz zapadne perspektive u kojoj glavnu riječ vodi optimistički progresizam i naivni pacifizam Putinov je rat nešto krajnje anakrono. Zapad pokušava kroz svoj racionalizam shvatiti poteze Putinove Rusije. Države Zapada tako pokušavaju gospodarskim pritiscima zaustaviti ruski napad, vjerujući da će takva metoda obračuna zaustaviti ruski ratni stroj i da će se Rusi pobuniti protiv moskovskog režima. Najnovije ankete nezavisne istraživačke agencije za javno mnijenje Levada Center u Moskvi, prenosi New York Times, potvrđuju upravo suprotne učinke od željenih. Putinu raste popularnost otkako se odlučio za rat protiv Ukrajine. Pokušaj da se Putin objasni kroz prizmu psihoanalize pokazuje sve nesnalaženje zapadnih politika.

Zapad ne razumije Rusiju, i sa svojeg motrišta individualističke predodžbe svijeta ne može nikako shvatiti golemu žilavost ruskog kolektivizma. Rusija je daleko više duhovna nego gospodarska sila. Uvjerenje u Rusiji da je ona svjetski imperij, o Rusiji kao nasljednici Bizantskog Carstva, i Moskvi kao „Trećem Rimu“ nisu nimalo beznačajne odrednice u sadašnjem sukobu, kao ni duboka vjera u poslanje ruskog naroda u povijesti čovječanstva, iz čega navire onaj poznati ruski mesijanizam o kojemu je toliko dosljedno pisao Dostojevski. Ruski mesijanizam danas se suprotstavlja, kako kaže Dugin, zapadnom liberalizmu, stajući mu na putu totalne svjetske prevlasti.

S druge strane, i Rusija je podcijenila Zapad, vjerovalo se da će se pred ruskim udarom na Ukrajinu raspasti jedinstvo NATO-a i Europske Unije. No takav se scenarij nije dogodio, iako Moskva i dalje igra na kartu suprotstavljenih interesa u zapadnom bloku država. Putin je napadom na Ukrajinu izazvao suprotnu reakciju, vratio je smisao postojanja NATO-u i Europskoj Uniji. Drugo poluvrijeme Hladnog rata već se ocrtava na obzoru budućnosti.

Imajući također veliki utjecaj na zapadne političke elite, Moskva je snažno prodrla u administracije zapadnih država u predratnom desetljeću. Krivo je procijenila da osrednjost zapadnih političara i njihova ograničena moć u demokratskom tipu država vode Zapad u podređen položaj. Unatoč neuvjerljivim i razjedinjenim zapadnim političarima, moć Zapada leži u poretku, u snazi njegovih institucija, a u Rusiji je ona smještena u Putinovoj vladarskoj ličnosti koja je personifikacija svih drugih institucija ruske države. Zapad nije monolitna autokracija, za razliku od ruske visoko centralizirane, „snažne“ države. On se sastoji od na prvi pogled „slabih“ država. No zato Zapad ima jako i živo društvo, nepoznato Rusiji, bogato inicijativama odozdo, pa osvajanje utjecaja među njegovim političkim strukturama ne znači automatski i ovladavanje zapadnim društvima kako se mislilo iz Moskve svih ovih godina ruskoga prodiranja na Zapad. Pritisak zapadnih društava na svoju političku klasu da se solidarizira s napadnutom Ukrajinom itekako je važan za kreiranje zapadnih politika, mnogi su se zbog toga pritiska javnosti do jučer proruski zapadni političari morali ograđivati od svojih veza s Rusijom. Ne treba zaboraviti koliko je Putinova Rusija koristila u širenju svojeg utjecaja visoku razjedinjenost zapadnih društava, njihov politički i svjetonazorski pluralizam.

Veliko je pitanje hoće li ovaj izvanjski udar Rusije na Zapad ublažiti ideološke rascjepe na samu Zapadu. Oni su došli do točke usijanja u godinama prije izbijanja rusko-ukrajinskog rata. Upravo u tim unutarnjim podjelama mnogi vide Ahilovu petu američke politike kao neupitne predvodnice zapadnoga svijeta u nadmetanju s Kinom i Rusijom za svjetski primat, pri čemu prema svim drugim usporedbama Amerika još drži status nedodirljive supersile.

Stipe Kljaić

Vijenac/hkv.hr