Zadnji komentari

„Znakovi vremena“ naviještaju duboki pesimizam

Pin It

Novorođenče i ljetne vrućine

„Hod za život“ obnovitelj optimizma i nade na životnom putu

Živimo u vremenu bolnih kušnji, strahova i prijetnji za osobni i društveni život. Imamo osjećaj da nam se s mnogo strana, prije svega sa strane znanosti i politike, obećava sretan život, a stvarnost nam dokazuje baš suprotno.

Umjesto optimizma zahvaća nas sve više pesimizam kada mislimo na našu budućnost. Kao katoličke vjernike osobito nas zabrinjava činjenica da tradicionalna snažna riječ „nada“ nema više gotovo nikakvo značenje za takozvanog modernog čovjeka. On se ne nada, on sam stvara jer je uvjeren da je on - svaki za sebe - stvaratelj svoga Kršćanstvoživota. On odlučuje, on prosuđuje što je za njega dobro. On postavlja ciljeve i konačni cilj svome životu. Tragična posljedica toga uvjerenja jest da on određuje što je vrijedno, što je dobro i istinito za njega i konačno za život općenito. On to čini samosvjesno i suvereno.

Tko ima barem blagi osjećaj za značenje riječi „nada“, lako će shvatiti da za riječ i sadržaj riječi „nada“ kod upravo opisanog stajališta nema mjesta. Nadati se stvara osjećaj ovisnosti o nekome ili nečemu: da će mi taj drugi pomoći u mom slučaju. To ne želi „moderni“ čovjek, jer ne želi biti ovisan o drugome, pa i u tome da mu mora reći hvala za pomoć. Kulturalno i sociološki gledano radi se ovdje o potpuno novoj svijesti koju „stara“ Europa nije poznavala. Za nju je bila nada, nadati se u Božju pomoć i milost kao temelj društveno-državnog uređenja. O vrijednosti čovjekova života nije nitko drugi odlučivao nego samo Bog: čovjekov Stvoritelj. Kršćanska Europa znala je da je svaki čovjek jednako vrijedan Bogu: njegovoj ljubavi. Božja ljubav prema čovjeku temelj je čovjekova dostojanstva. Nitko od ljudi ne smije drugog čovjeka zlostavljati. Zapovijed „Ne ubij“ apsolutna je zaštita života svakoga čovjeka. Društvo, koje se potpuno otuđilo od kršćanstva, ne razmišlja više pomoću ideje Boga. Stoga ne poznaje više pojam nade. Za mnoge ljude danas, osobito za elite, čovjek nije više slika Božja koji je pozvan da čini dobro i koji je osposobljen ljubiti bližnjega. Čovjek je postao problem samom sebi i drugima: živom i mrtvom svijetu.

Dostojanstvo ljudskog bića od časa začeća

Današnjoj znanosti nije gotovo ništa postojeće tajna ili nepoznanica. To vrijedi i za prostor života još nerođenog djeteta. Pod srcem majke čovjek kao dijete živi svoj svijet, doduše prostorno ograničen i u potpunoj ovisnosti o Dijetemajci, ali u punom dostojanstvu čovjeka kojemu pripadaju sva prava čovjeka, prije svega pravo na život. Nažalost, živimo u vremenu u kojem mnogi ljudi ovu svetu istinu o dostojanstvu čovjeka-djeteta prije rođenja i njegovu pravo na život ne priznaju ili, bolje rečeno, formalno priznaju u deklaracijama, ali u konkretnom životu ne poštuju i zakonima izigravaju. Baš na tom slučaju dolazi do očiglednog kontrasta u shvaćanju života čovjeka između židovsko-kršćanskog gledanja na svijet i takozvanog modernog svjetonazora. Recimo otvoreno: između katoličke vjere i moderne nevjere, između objavljenog Boga u Isusu Kristu i stvorenog „boga“ od ruku i duha modernog čovjeka poznatog po imenu antikrist. Vjernici modernog „boga“ ponižavaju čovjeka svodeći ga na jedan dio materijalističkog svijeta: na takozvani „Selfish-Gen“ – sebičan gen - koji je samo slučajno ušao u slijed razvoja i koji je na kraju lanca evolucije zauzeo svoje specijalno mjesto, za neke vrhovno mjesto, među svim postojećem i u odnosu prema svem živom i neživom svijetu. Većeg kontrasta između katoličko-kršćanske slike čovjeka i ove moderne materijalističke i naturalističke slike čovjeka ne možemo si ni zamisliti: za nas vjernike čovjek stvoren od Boga na sliku Božju, za druge čovjek „slučajem“ sastavljen u sustav funkcionalnosti pojedinih elemenata i organa imenom tijelo. Između ova dva svjetonazora o čovjeku ne postoji samo kontrast nego prava kontradikcija. Tu smo u situaciji gdje se odlučuje o istini i neistini, o razlikovanju između dobra i zla, o prihvaćanju ili negiranju objektivnog moralnog reda u kojem postoje objektivna dobra i objektivna zla djela. Kompromisa tu ne može biti. Ateizam na jednoj strani i vjera u Boga na drugoj.

Žestoka internacionalna borba za pravo na život i protiv prava života

U zgradi UN-a u Ženevi, listopad 2018., zasjeda Odbor za ljudska prava. Grad je ispunjen mnogim reklamama UN-a. Na njima se vidi jedna stisnuta šaka novorođenog djeteta s plavom narukvicom kao znakom identiteta. Umjesto imena je rukopisom napisana poruka: „You have human rights since birth.“ - Vi imate ljudska prava od rođenja. Poruka naviješta dvije istine: svaki čovjek ima ljudska prava, to je prvo, ali tek nakon rođenja, od rođenja, to je drugo. Lukavo se time prikriva propaganda lobista i udruga za pravo na abortus da još nerođeno dijete nema pravo na život te Pro lifega se može ubiti svakog časa. Cinički argument za taj nehumani stav se nadodaje: ljudsko pravo na život ima samo čovjek; dijete u utrobi majke nije čovjek: dakle može se ga odstraniti, uništiti. I to se ne zove ubojstvo nego briga za „reproduktivno zdravlje“.

Pod krinkom zdravlja uništava se život. U tom duhu i s tim sloganom se danas u svijetu vodi borba protiv života na međunarodnom parketu zajednica država odnosno vodi se borba za život svakog čovjeka: dakle i za još nerođenog čovjeka. Lobistima i udrugama borbe protiv života dopušta se djelovati u UN-u, u institucijama EU-a, u Organizaciji američkih država. S državnim novcem se vrši propaganda po cijelom svijetu usprkos činjenici da Opća deklaracija ljudskih prava štiti ljudski život u svakom stadiju, dakle i prije rođenja. Ljudska prava ne poznaju nikakvo „pravo“ na abortus. Stoga udruge i organizacije u međunarodnim institucijama neumorno i neprestano pokušavaju kod svake prilike ugurati u međunarodne dokumente tobožnje pravo na abortus. Ljudi slobodnog duha i kršćanskog katoličkog svjetonazora moraju neprestano intervenirati kod oblikovanja službenih dokumenata. Sveta Stolica kao stalni Promatrač kod UN-a stalno suprotstavlja tom (ne)duhu protiv života kršćanski duh za život: za kulturu života protiv kulture smrti. Papa Franjo je u govoru pred Zasjedanjem UN-a 2015. prozvao svjetsku javnost da ne štiti samo klimu, okoliš, životinje nego također nedodirljivo pravo na život svakog čovjeka, osobito onog nerođenog.

Nevaljani argumenti za abortus

Od prvog dana započete propagande u prilog abortusa koriste se propagandisti krivim i neodrživim argumentima. Tvrdi se da legalizacija abortusa ne povećava broj izvršenih abortusa. Sami bivši aktivisti priznaju da su lagali i da je istina da se broj izvršenih abortusa na dan povećao za 140.000 na cijelom svijetu. Ideološki argument glasi: žena može slobodno raspolagati svojim tijelom kako joj odgovara. Prikriva se činjenica da se ovdje ne radi samo o njezinu tijelu nego i o tijelu djeteta: dakle tijela dviju osoba su u pitanju. Dijete u majčinoj utrobi nije samo neki majčin organ. Ono ima svoj genetski kod (code) koji se razlikuje od onog majčina. Za znanost je jasno: kod trudnoće se radi od časa spoja jajnih i sjemenih ćelija o dva čovjeka. Mora se zapravo odmah govoriti o djetetu, a ne o embriju, fetusu, oplođenom jajašcu. Time se prikriva stvarna istina. Dakle, na neistini, na laži se temelji zahtjev na pravo ubojstva djeteta. Drukčije ni ne može biti jer se svaki zločin ili svaki grijeh temelji na laži i opravdava se lažju. Daljnji nevaljali Abortusargument glasi: abortus, pobačaj je daljnja metoda sprečavanja trudnoće. Krivo. Sprečavanje se prakticira sa svrhom da bi se seksualni čin učinio neplodnim, da bi se spriječilo da bude dijete začeto.

Abortus pak ubija čovjeka čiji život je već započeo. Spriječiti i ubiti su dva različita čina. To razlikovati pomaže i kod argumenta da je bolje da neželjena, neplanirana djeca ne budu rođena nego da: što..,? Preko polovice svih trudnoća su neočekivane, uvjerava nas znanost, i time su zapravo mnoga djeca na početku, najprije neželjena. Njihovo prihvaćanje se događa u višestrukom procesu razvoja koji započinje s trudnoćom. Isto tako je činjenica da na početku neželjena djeca većinom budu točno s mnogo ljubavi prigrljena kao i takozvana željena djeca. Stoga ne znači najprije neželjena trudnoća isto kao i neželjeno dijete nakon poroda. Mjerilo naše humanosti ne sastoji se u tome da mi nemamo među nama one koji su neželjeni nego upravo obratno: da mi s njima postupamo kao da su željeni: s ljubavlju.

K tome još treba pridodati uvjerenje da Bog ljubi to dijete makar je ono začeto bez ljubavi, bez poštovanja žene u preziranju Boga i žene. Moramo prihvatiti činjenicu: nijedan život na zemlji nema jamstvo uspješnosti, savršenosti. Od roditelja djece s Downovim sindromom slušamo neprestano potvrde kako je većina njihove djece radosna s njihovim životom. Mi vjerujemo tim roditeljima .To je jedno i bitno. A drugo je etički imperativ da nitko od ljudi nema pravo oduzeti život duhovno, duševno ili tjelesno oboljelima u biloj kojoj dobi, pa tako ni nerođenom djetetu. Nakon spomenutih znanstvenih saznanja i spoznaja postavlja se pitanje na adresu moderne države, dakle na njezine institucije: zakonodavstvo i sudstvo, na osnovi čega je država popustila pritisku modernog društva i proglasila legalnim onaj čin koji krši ljudska prava, ustavna načela i opći osjećaj duhovno-kulturnog života? Država još uvijek smatra abortus zločinom i ne kažnjava ga. Zašto tako? Plauzibilni odgovor može samo glasiti: moderna država je preuzela mjesto pravoga Boga Deset zapovijedi i Krista Bogočovjeka i Otkupitelja smrću na križu i uskrsnućem treći dan.

Moje je uvjerenje da moral bez Boga nije moguć za većinu ateista ili bezbožnika. Ima ateista koji to osporavaju. Činjenica je da oni koji se bore za „pravo na abortus“, tj. za ubojstvo čovjeka, ne vjeruju u Boga Isusa Krista. Gdje Bog ispada kao jamstvo života, tu je čovjek ugrožen kao ljudsko biće na različite načine, i konačno je ugrožen njegov život. Sve ovisi o odnosu snaga u jednom društvu. Ako Bog ne postoji, ne postoji ni svetost ljudskog života, ne postoji nedodirljivost dostojanstva čovjeka, ne postoji apsolutna zabrana ubijanja nevine djece. Moćnici si umišljaju da su gospodari nad životom i smrti određivanjem tko smije vrijediti kao čovjek, a tko ne smije, tko smije, a tko ne Hod za žvitosmije živjeti. U tim vodama plivaju protagonisti „prava na abortus“, svjesni ili nesvjesni toga. Svakako su svjesni toga oni koji čak traže ukidanje priziva savjesti liječnicima - tog temeljnog prava za očuvanje integriteta osobe - kako bi se učinkovito mogla izvršiti njihova volja za ubojstvom nerođenog čovjeka.

Ove teške riječi i misli su opravdane jer se radi o temi koja otkriva najdublji mogući pad svijesti mnogih modernih suvremenika jednog društva u pitanjima etike i morala. „Hod za život“, jer je „Život zakon“ - Božji zakon za sreću i spas čovječanstva, jedan je od najplemenitijih i najpotrebnijih pokreta u modernoj civilizaciji. U njemu sudjelovati poslanje je i potreba svakog katoličkog vjernika. Ali i plemenitih ljudi koji ne posjeduju vjeru u Isusa Krista. Uvjeren sam također - iz osobnog iskustva - da ima među modernim ateistima onih koji posjeduju živu savjest u određivanju onih vrjednota koje štite dostojanstvo svakog čovjeka: nerođenog, rođenog, zdravog, bolesnog, muškog i ženskog, mladog i starog… Ovi „pobožni ateisti“ pozivaju se na svoj razum i svoju savjest - con-scientia: znanje i osjećaj - koji im otkrivaju naravni zakon, naravno pravo kao temelj ljudskog bića, koje im nitko ne nameće - ni država, ni politička većina… - nego ga primaju kao dar u srce za biti čovjek: čovjek u službi punine života – sa Zakonom ili bez Zakona - (Rim 12,15).

dr. Josip Sabol/hkv.hr