Zadnji komentari

Ivica Ivo Josipović: Osnove fenomenologije političke patologije – Prilog teoriji moderne političke organizacije

Pin It

Niti jedan od značajnih fenomena novije hrvatske političke povijesti ne pripada fenomenologiji političke patologije

Nakon tri studije iz trilogije “Suvremena Hrvatska” (Suvremena Hrvatska – Metodologija istraživanja društva i države, Tkanica, Zagreb, 2021.), (Prilog teoriji izvorne pravaške ideologije – Metodološki prilog istraživanja hrvatskoga nacionalnog i državnog pitanja,

Tkanica, Zagreb, 2021.) i (Nova, mutirana ideologija – Metodološki prilog istraživanja Novoga poretka i ideologije u sklopu hrvatske novije političke povijesti, Tkanica, Zagreb, 2022.) pred sobom imamo četvrtu studiju Ivice Ive Josipovića pod nazivom Osnove fenomenologije političke patologije – Prilog teoriji moderne političke organizacije. Trilogija “Suvremena Hrvatska” zamišljena je kao jedna teorijsko-metodološka cjelina u pogledu politološkoga istraživanja suvremenoga hrvatskog društva, ali je na kraju ispalo da nedostaje jedna karika. Budući da smisao znanstvenog istraživanja nije davanje potpune i konačne prosudbe, jer bi to vodilo k formiranju dogme, budući se uvijek pojavljuju razlozi da se ona proširi te da se ostavi predmetni dio za nova istraživanja, tako je u “Trilogiji” autor Josipović dokazao valjanom prvotnu tezu o osnovnoj prirodi hrvatskoga nacionalnog i državnog pitanja, ali je nedorečen ostao odnos ovih događaja spram fenomenologije političke patologije. Josipović je u ovoj svojoj četvrtoj knjizi-studiji znanstveno dokazao kako niti jedan od značajnijih fenomena novije hrvatske političke povijesti ne pripada fenomenologiji političke patologije. Knjiga je podijeljena na četiri poglavlja: “Metodološki pristup, predmet i metoda”, “Predmetno istraživanje političke patologije sa gledišta fenomenologije”, “Osnove fenomenologije političke patologije u užem predmetnom smislu” i “Osnove fenomenologije političke patologije u širem predmetnom smislu”. U uvodnom dijelu knjige nalazi se Proslov autora i Riječ urednika, a pri kraju knjige nalazi se Bilješka o autoru, Summary na engleskom jeziku, te opširni Popis literature i Kazalo imena.

Fenomeni političke patologije proizvod su planiranih, ideološki osmišljenih ljudskih intervencija u prirodne procese i oni se negativno odražavaju na psihološke i moralno političke stavove građana o politici. Fenomenologija političke patologije posebna je znanstvena disciplina unutar politološke discipline jer ima svoj predmet, pristup i metodu čiji primarni predmetni interes uključuje odnos političkog čimbenika ili ljudske intervencije prema nastanku patoloških pojava izravno (uži predmet) ili posredno (širi predmet) pokrenut svjesnom ljudskom djelatnošću. Stoga su fenomeni političke patologije svjesno stvoreni ljudskom intervencijom, a mogu biti i rezultat umjetnih aktivnosti, što objašnjava usklađenost s neprirodnim tvorevinama. Autor je knjigu naslovio “osnove fenomenologije političke patologije” s namjerom da uspostavi neophodnu veza s pozitivnom filozofijom koja nudi odgovor na pitanje smisla fenomena političke patologije. Iako se većina studije bavi istraživanjem fenomena (veli)srpske političke patologije, autor nije zaboravio ni druge suvremene patološke fenomene, poput klimatskih promjena koje su umjesto znanstvenoga poprimile aktivističko značenje, što je za autora jedan od brojnih “modernih oblika tehnologije manipulacije”. Kako je fenomenologija političke patologije upravo jedna od posljedica negacije neprirodnih organizacija njezin se nastanak upravo vezuje za praktičan razvoj nove znanosti. To je posebice vidljivo kod istraživanja međunarodnih organizacija. I kako je nova empirijska znanost oblik negacije antropološko-ontoloških obilježja suvremenog čovjeka, još od vremena Francuske revolucije, prema Josipoviću nova znanost je treći stup na kojem počiva suvremeno društvo – iza procesa industrijalizacije i demokratizacije. Stoga Josipović ističe da se proturječni razvoj ili ideološko osmišljena ljudska intervencija u preoblikovanju prirodnih u neprirodne tvorevine, prevodi kao fenomen političke patologije. Za razliku od slučaja kada se prirodan društveno-politički razvoj nacije završava uspostavom nacionalne države.

Pišući o suvremenoj hrvatskoj državi i njezinim lutanjima od 2000. godine, ulasku u Europsku uniju i gubitak dijela suvereniteta za autora je to političko stanje u kojem se umjesto nacionalnih interesa predstavljaju i ostvaruju neki drugi, partikularni interesi, što predstavlja prvi znak društvene bolesti koja metastazira na druge društvene i političke strukture. Prema njemu izvorište suvremenih globalizacijskih politika, koje su prevladale u Europskoj uniji, nalazi se u manifestnim oblicima marksističke ideologije, ideoloških konstrukata preuzetih iz Francuske revolucije, poput boljševizma, koji je uveo ideološko stajalište prema kojemu je opravdano eliminirati sve neprijatelje i sve koji misle drukčije. Zato su u problemima one države članice Unije koje se imalo pokušaju suprotstaviti eurobirokratima iz Bruxellesa.

Iako se Josipovićeva trilogija “Suvremena Hrvatska” predmetno bavi hrvatskom novijom političkom poviješću (hrvatska historiografija), ovom četvrtom studijom on zatvara krug jer se ovom knjigom dobiva cjelovit uvid u prirodu i karakter krupnih događaja, posebno kada su u pitanju događaji iz bliske prošlosti. U ovoj knjizi Josipović je prikazao dovoljno dokaza u prilog tvrdnje da su obje Jugoslavije ustvari bile ostvarenje koncepta proširene Srbije te da je sâm nastanak Jugoslavije 1918. i njezina obnova 1945. godine izvorište politički motiviranih patoloških pojava kolektivne naravi, što prema osnovnoj kategoriji fenomenologije političke patologije znači da su obje Jugoslavije ne samo bile proširene “velike Srbije”, nego da su kao višenacionalne državne tvorevine ustvari bile “neprirodne društveno-političke organizacije”. A prema autoru neprirodne ili umjetne “društvene organizacije” proizvod su modela višenacionalnih državnih zajednica koje su, prema njemu, nastale kao potreba zadovoljenja partikularnih interesa gdje dominantnu poziciju uglavnom ima najbrojnija nacija, primjerice Srbija u obje Jugoslavije i Rusi u Sovjetskom Savezu. A to se je moglo i očekivati, jer su fenomeni političke patologije svojstveni prije svega neprirodnim ili umjetnim tvorevinama kakve su bile i ove dvije spomenute. Za razliku od nacionalnih država koje su prirodne po svom karakteru.

Za autora pojam “diktatura proletarijata” je kolektivni oblik političke patologije. I kada tomu dodamo srbijanske kolektivne mitove, onda dobijemo krivce za patološke pojave političke naravi. I zato s pravom autor zaključuje kako svaki oblik političkog i državnog ujedinjenja u bilo kakvu formu višenacionalne zajednice južnoslavenskih naroda pod vodstvom jedne nacije, u ovom slučaju srpske, dakako pod pritiskom i iz interesa velikih sila, predstavlja latentni izvor za nastanak politički motiviranih patoloških pojava kolektivne naravi. Drugim riječima, za etnička čišćenja i genocide nad nesrpskim narodima od 1918. do konca XX. stoljeća od strane velikosrpske memorandumske politike posredno su krivi i oni koji su, iz vlastitih interesa, stvorili prvu Jugoslaviju i obnovili ju nakon Drugoga svjetskog rata. I zato Josipović s pravom ističe: »Ideološki obojenu tezu o srpskim aktivnostima etničkog čišćenja i genocida kao reakciju na ugrozu koja dolazi od drugih naroda, pa prema tomu “opravdanih” i “nužnih radnji”, u cijelosti odbacujem kao ideološko propagandnu poruku koja služi u svrhu svesrpskog nacionalnog okupljanja glede koncepta proširenih interesa. Dapače, ona pripada nomenklaturi fenomenologije političke patologije te se njome treba baviti ova još uvijek u konstituiranju nova znanstvena disciplina unutar političke znanosti«.

Nakon raspada druge Jugoslavije i raskida sa Srbijom, prema Josipoviću nepotrebno se i nespremno ušlo u drugu sličnu neprirodnu iznadnacionalnu tvorevinu – Europsku uniju. Tu se prevlast nad nacionalnim radi na daleko suptilniji način, tako što se ideološka dominacija ostvaruje kroz područje tzv. europskih pravnih stečevina, ideološki obojenog koncepta za nametanje stavova i svjetonazora koji su primjereni utjecajnim neformalnim skupinama u okviru EU-a. Europska pravna stečevina je prema autoru “mračna strana suvremene Europske unije”, čije negativne posljedice najviše osjećaju male i gospodarski ovisne europske države poput Hrvatske. Stoga “moderna hrvatska država ne posjeduje atribute samostalne i neovisne države”, ističe Josipović.

Poseban dio politološkog istraživanja u knjizi Ivica Ivo Josipović posvećuje patološkim pojavama suvremenoga svijeta, pa tako i Europske unije. Kako njome upravljaju dvije najjače europske države, Njemačka i Francuska, pa ide dalje i empirijski dokazuje kako je Unija u tim okolnostima ustvari “Organizacija” krupnoga kapitala u najgorem obliku. “Organizacija nije ni primarno ekonomska niti politička zajednica stanovitog broja europskih država, već forma interesnog povezivanja moćnih europskih nacija, prvenstveno dvije najveće, Njemačke i Francuske”, ističe Josipović. Iz toga nedvosmisleno proizlazi kako je on u cijelosti protiv napuštanja hrvatske kune i prihvaćanja globalističkoga eura, čime Hrvatska dodatno nepotrebno gubi dio svoga suvereniteta. Posebice kada znamo da Europska unija ne predstavlja klasičnu međunarodnu organizaciju već multilateralni oblik povezivanja interesno povezanih nacija odnosno suverenih država kod kojega glavnu riječ vode dvije najjače države. Tomu treba pridodati razne i brojne vladine, nevladine i privatne međunarodne organizacije koje su izmišljene da preuzmu ulogu nacionalnih država i postanu predmet normativnog reguliranja, što će na kraju pokušati da neke od funkcija nacionalne države unesu u pravila i protokole Organizacije, zaključuje Josipović.

Marijan Majstorović, http://www.hrvatski-fokus.hr/2022/06/41143/