Zadnji komentari

Nema toga što ona neće napraviti

Pin It

Kolinda Grabar-Kitarović otkrila što će odjenuti protiv Belgije: 'Kofere ću  nakrcati rekvizitima' - Večernji.hr

Ta je nenadj..iva. Nema toga što ona neće osmisliti i napraviti samo da bude u centru pažnje i u svim medijima domaćim i svjetskim. Od posavske narodne nošnje, preko skupe Vuitton košulje s crveno bijelim  kvadratićima, do “običnog” dresa,  vožnje u luksuznom Rolls-royceu,  navijanja po ulicama Katara,  urnebesnog pjevanja , nošenja 200-metarske navijačke zastave,...

Možda  to  reći je blasfemija ?  Od toga ne možemo pobjeći tako je upravo izgledalo na utakmici između Hrvatske i Belgije. Sreća nas je mazila. Neke nevidljive sile loptu nisu pustile u naš gol. Počelo je relativno dobro. Da je kojim slučajem onaj Perišićev udarac bio gol, stvari bi se drugačije odvijale.

Ovako smo se nadmudrivali cijelo prvo poluvrijeme. Izvanredno dobar vratar belgijske reprezentacije je obranio svaki udarac upućen među stative. Penal nam je poništen. Ja ne razumijem zašto. To je ipak viša matematika i tehnologija nevidljiva ljudskom oku. Ne sviđa mi se taj var, štogod tko mislio o tome. Mislim, da je sudac jedini i glavni arbitar, koji odlučuje. 

Imam dojam kako su nas se Belgijci prepali. Bili su nekako zakočeni, uštogljeni i vrlo oprezni. U drugo poluvrijeme šalju “ubitačnog” Lukakua, protiv nas.  Smrzli smo se. Netko u mojoj ekipi pred televizorom kaže: Gotovi smo. Taj će srediti Lovrena. I onda je počelo. Taj veliki, snažni, gotovo svemoćni Lukaku promašuje udarac za udarcem, koji mu je došao preko Lovrena, a osujećen od Gvardiola. Taj mladi dečko je postao čudotvorac. Ulijeće u noge Lukakuu i sprječava siguran pogodak.  Tu je bio nevidljivi božji prst.

To bi i moja baba zabila, komentira moj unuk. Bezobraznik mali, pojma nema kako je ta baba, pred nekih 60 godina, kad je bila u gimnaziji igrala nogomet s dečkima i imala problema zbog toga, s vlastitim ocem. Kad je otac čuo za te njene aktivnosti zaprijetio joj je ako to još jednom napravi više neće ići u školu, nego će je udati, za jednog od bogatih prosaca u selu.

To me je priznajem prestrašilo. Od tada sam uglavnom bila na golu, kad je zatrebalo mojem razredu. Bila sam na golu i kad se igrala utakmica u školi, između učenika osmog razreda i učitelja. Tad  se neki dobri golgeteri nisu usudili pucati na gol. Bojali su se da im to ne vratim kroz ocjenu iz matematike. Kako bilo da bilo. Nogomet mi je nekako u krvi i u srcu. Ne propuštam nijednu utakmicu reprezentacije. Ponekad pogledam i Dinamo. 

Prošli Mundijal u Rusiji sam pomno pratila i vjerovala u naše dečke, do samog kraja. Još uvijek mislim, da nismo zaslužili onaj nesretni kazneni udarac i da smo trebali biti svjetski prvaci.

Očito nekom moćnom, važnom i utjecajnom nije odgovaralo da Hrvatska bude prvak svijeta u nogometu. 

Čini se i da sad nekako forsiraju Argentinu i Portugal, ili Mesija i Ronalda. Malo mi je problematično kako su njih dvojica, svaki na svoj način, isprovocirali penal. Ali ima Boga. Veliki Messi to promašuje.

No vratimo se mi našima. Dakle, drugo poluvrijeme je bio trenutak istine. Nismo baš tako dobri kako se čini. Imamo neke propuste, iz kojih proizlaze problemi na terenu. Toga su postali svjesni Belgijci i pritisnuli nas pošteno. Pred kraj je izgledalo kao da smo se raspali.  Međutim, naša obrana, posebno Joško Gvardiol su bili neprobojni. Kad je sudac odsvirao kraj odahnuli smo. Provukli smo se kroz ušicu igle.

Idemo dalje. Čeka nas Japan u ponedjeljak. Ti mali vižljasti, brzi  “vragovi” su postali svojom igrom senzacija u Kataru.  Treba dobro osmisliti strategiju i taktiku, čime im možemo parirati. Treba igrati po zraku, iznad njihovih glava. Tu nam ništa ne mogu. Dolje po travi, nas mogu nadigrati. Puno, puno su brži, a to je velika prednost i široka mogućnost.

Na utakmici je bio predsjednik države, što je velika novost. Sve pohvale za tu državničku odluku. Prva dama je sve zaintegrirala svojom odjevnom kombinacijom, u bojama reprezentacije. Međutim, ne može ona i da hoće, nikako nadići i “pobijediti” prvu navijačicu Vatrenih, bivšu predsjednicu države. Ta je nenadj..iva. Nema toga što ona neće osmisliti i napraviti samo da bude u centru pažnje i u svim medijima domaćim i svjetskim. Od posavske narodne nošnje, preko skupe Vuitton košulje s crveno bijelim  kvadratićima, do “običnog” dresa,  vožnje u luksuznom Rolls-royceu,  navijanja po ulicama Katara,  urnebesnog pjevanja , nošenja 200-metarske navijačke zastave,...slikanja sa šeicima,...i svega onoga drugoga što se u medijima ne vidi i o čemu se ne piše. To sve košta i zahtijeva puno truda i vremena. Za upitati se tko to sve plaća.

Za nadati se kako, unatoč svoj svojoj podršci i vezama, ovaj put ipak neće ući u svlačionicu i tamo napraviti neki kraval.

Neće niti stajati uz pobjednika, grliti i ljubiti koga stigne, s lijeva, desna i u sredini.

To će joj očito nedostajati.  Ništa zato. Pričekati će ona slijedeće Olimpijske igre, te će tamo kao članica Olimpijskog odbora doći na svoje. Nije bitno u čijim bojama će tada biti. Važno i bitno je da će ona puniti medije i na sebe svraćati svjetsku pozornost. 

Možda Kolinda Grabar Kitarović, našim dečkima nedostaje. Ništa se tu ne može napraviti, osim biti zadovoljan što je aktualnom predsjedniku države, stalo do nogometne reprezentacije i što to pokazuje, na svoj državnički način.

Za očekivati je da to napravi i aktualni premijer. Bilo bi lijepo kada bi zajedno prisustvovali nekoj našoj utakmici u Kataru, a ne da se i tamo izbjegavaju.

Kako bilo da bilo. Ovih dana dišemo u ritmu naše repke. Bili oni kakvi bili, a zapravo su jako dobri, oni su naši i red je da ih podržavamo. Pišu neki mediji kako je Španjolska namjerno izgubila, jer su u okršaju htjeli izbjeći naše. Ima tu još nekih vjerojatnih kalkulacija i kombinacija. Nema veze. Mi smo mali narod iz male zemlje, ali smo velika nogometna sila. Još kad neka viša sila tu umiješa svoje prste, nema nam kraja.

Ankica Benček