Zadnji komentari

Starim jugostrukturama koje upravljaju iz pozadine i dalje je glavna briga - jesmo li suviše zapadno od Beograda

Pin It

23520539

Ruska invazija na Ukrajinu stvorila je za Hrvatsku prigodu za geopolitičko pozicioniranje usporedivo s onim koje se otvorilo prije tridesetak godina: s rušenjem Berlinskog zida, slomom jednopartijskih komunističkih sustava u Europi i raspadom Sovjetskog Saveza.

U onom, prvom velikom geopolitičkom preslagivanju Europe (i svijeta) poslije Drugog svjetskog rata, za Hrvatsku se otvorila prilika za ostvarenje političke ideje i želje da postane neovisna, međunarodno priznata država.

U ovom drugom velikom geopolitičkom preslagivanju, za Hrvatsku se otvorila prilika da postane važno, u geopolitički Zapad potpuno integrirano energetsko i sigurnosno čvorište, mali zapadni zmaj na jugoistoku Europe. I da pritom na međunarodnoj razini reafirmira vlastiti put do slobode i državne neovisnosti, razobliči i povijesno pospremi velikosrpske narative, pomažući istodobno razumijevanju Ukrajine i njezina puta prema ostvarenju državne neovisnosti. No zahtjevnost pothvata i cijena vlastitog državnog pozicioniranja u te dvije velike povijesne prigode praktički su neusporedive.

TUĐMANOVE ZASLUGE

Prije tridesetak godina, zbog ukupnih previranja u Europi, Hrvatskoj su tek malo odškrinuta vrata da bi možda mogla postati samostalna država. Bila je to prilika koju su rijetki mogli i prepoznati, čije je ostvarenje iziskivalo iznimnu mudrost, vještine i žrtve, a rezultat je bio neizvjestan. Izvjesno je bilo tek da velike svjetske sile i Zapad neće odbaciti hrvatsko državno osamostaljenje, ako to iz nemoguće pozicije dvostruke okupacije (JNA, Srbija) Hrvatska uspije izboriti.

Ali Hrvatska je tad na čelu države imala povjesničara i bivšega generala Franju Tuđmana koji je znao prepoznati tu minimalnu priliku, ostvariti jedinstvo nacije uz spremnost na najveće žrtve, prepoznati ključne zamke i naposljetku ostvariti cilj. Ono što Zelenski dobiva kao anglo-američki servis upravljanja državom u ratu, Tuđman je morao (prepo)znati i ostvariti sam. A imao je i odgovornu parlamentarnu političku oporbu koja, unatoč stalnim unutarnjopolitičkim sukobima, (uglavnom) nije dovodila u pitanje temeljne državne interese. Tako je iz praktički nemoguće pozicije ostvarena prilika za stvaranje i oslobađanje države.

U ovom novom europskom (i globalnom) geopolitičkom preslagivanju Hrvatskoj su širom otvorena vrata da postane čvrsti integralni dio, a ne samo članica zapadne alijanse (i NATO i EU), a da pritom državna upravljačka struktura zapravo ne mora činiti ništa posebno. Dovoljno bi bilo slijediti trendove i ponašati se kao vodstvo odgovorne države, prepoznajući i poštujući minimum državnog interesa. Taj minimum je: u geopolitičkim i obrambenim pitanjima biti što bliže SAD-u, u oblikovanju i provedbi politike prema Ukrajini biti dio EU mainstreama, valorizirati svoju poziciju na novoj plinskoj karti Europe, naći svoje mjesto u inicijativi Tri mora koja će postati glavni okvir za obnovu i gospodarsku integraciju istočne i srednje Europe nakon okončanja rusko-ukrajinskog rata.

I posljednje, ali ne i najmanje važno jest: uporno razobličavati da su velika Rusija i velika Srbija, ruski svijet i srpski svet, uloga Ruske pravoslavne crkve (RPC) i uloga Srpske pravoslavne crkve (SPC), politička uporaba ruske manjine u Ukrajini, odnosno srpske u Hrvatskoj - dio iste osvajačke priče.

KRIV JE I PLENKOVIĆ

Umjesto toga, mi već gotovo godinu dana svjedočimo rastakanju vjerodostojnosti i ozbiljnosti hrvatske države na temi Ukrajine, koja je zapravo katalizator cjelokupnoga geopolitičkog resetiranja. Najveće zasluge pripadaju, dakako, nimalo slučajnom predsjedniku države Zoranu Milanoviću, koji se već godinu dana verbalno svrstava uz Rusiju i njezine saveznike ili polusaveznike (Orbana, Erdogana), a nasuprot zapadnom političkom mainstreamu. Čini to i prema Ukrajini, ali i prema BiH.

No ima u tom rastakanju zapaženu ulogu i premijer Plenković, koji nije u stanju zatomiti ego i stvoriti minimum nacionalnog političkog konsenzusa, već daje prednost omalovažavanju i ponižavanju predsjednika i parlamentarne oporbe, koja se pak u tom srazu oko strateških geopolitičkih pitanja pokazuje nedoraslom raspravi čak i u seoskoj birtiji. Molim, neka se ne uvrijedi seoska birtija, jer i ona se u posljednjih tridesetak godina sadržajno razvila više od trenutačnih aktera visoke hrvatske politike.

Jedan od vrhunaca pretvaranja geopolitičkog svrstavanja u unutarnjopolitički birtijaški sukob jest trenutačno pripetavanje predsjednika, premijera, parlamentarne većine i oporbe oko hrvatskog sudjelovanja u europskom projektu obuke ukrajinskih vojnika. Mene je uistinu sram: kako osporavanja hrvatskog sudjelovanja u obuci ukrajinskih vojnika, tako i razine te rasprave i argumenata koji se u njoj koriste.

Dakako da će Hrvatska na kraju sudjelovati. Ali slika koju šalje naš politički establišment, čak i kada se deklarira vrlo “suverenistički”, nije slika države koja je spremna postati mali zapadni zmaj u budućoj infrastrukturnoj i gospodarskoj obnovi srednje i istočne Europe. To je slika države kojom još uvijek iz pozadine upravljaju stare jugoslavenske strukture, zarobljene u nesvrstanosti. Kojima je i dalje glavna briga - jesmo li suviše zapadno od Beograda? A što će reći Moskva? 

Višnja Starešina/SD