Zadnji komentari

Govor Kuzme Kovačića na predstavljanju u Splitu

Pin It

 Slobodna Dalmacija - Kuzma Kovačić: Moj zagrebački spomenik Franji Tuđmanu  smeta udbaškom podzemlju

Poštovani akademiče Rudolf i nazočni akademici,

Poštovane gospođe, štovana gospodo, dragi prijatelji!

Prije nego što zahvalim domaćinu te autoru knjige, sudionicima predstavljanja i svima vama, rekao bih nekoliko riječi o razlogu mojeg svjedočenja riječju, ujedno  i o razlogu objavljivanja ove knjige. Na taj korak, da okupim u knjizi i objavim ono što sam pisao, prvi me je svojedobno prijateljski potaknuo prof. dr. Miroslav Tuđman, s kojim sam intenzivno surađivao u danima i godinama nakon smrti Hrvatskoga predsjednika, njegova oca.

A imalo se o čemu od tada govoriti i pisati, na žalost, uglavnom s gorkim osjećajem nezadovoljstva s hrvatskom političkom i kulturnom zbiljom: o nekažnjenim izdajama što su došle sa samoga državnoga vrha, o ugroženosti  nacionalnog nam suvereniteta i identiteta, o demografskom ponoru hrvatskog naroda, o javnom promicanju protukršćanskog svjetonazora te njegova prihvaćanja i unošenja u naše  zakone, kao i održanju takvoga kanona u umjetnosti, sramotno naslijeđenog iz komunističke protuhrvatske Jugoslavije, o ponovnoj ugroženosti osobne i nacionalne slobode od novoga totalitarizma, totalitarizama kojima je redovito trn u oku i svaka umjetnost... i još mnogočemu.

Osobno svjedočenje o istinama i vrijednostima svake ljudske zajednice, tako i zajednice vlastitoga naroda i nacije, osobito u presudnim vremenima, nije samo naša ljudska, moralna dužnost, nego i važan kulturni čin i doprinos svome narodu i sveukupnoj ljudskoj zajednici. Zato sam nastojao i pisanom riječju posvjedočiti  o zbivanjima i ljudima–suvremenicima slavnog i teškog doba stvaranja i obrane hrvatske države i o radosti s njezina uskrsnuća, pa sve do naših dana: biti jednostavno jedan od svjedoka , nastojeći istodobno na obrani i obnovi kiparske umjetnosti , da bi sad i ubuduće ta stara i vječno mlada umjetnost govorila o skladu božanskoga Smisla, kojega je dionik svaki čovjek i svaki narod svijeta. 

U jednom od priloga u ovoj knjizi, objavljenom 2008. godine pod naslovom „Šutnja – organizirani zločin protiv Hrvatske“, napisao sam: „Brojni su danas primjeri hrvatskog grijeha šutnje, šutnje kao oružja Stare zmije primijenjenog još na 'prvome ratištu' u Edenskom vrtu. Šutnja, doduše, može biti korisna i čak potrebna ako je za dobro naroda, ali ako je u funkciji laži, s teškim posljedicama za čovjeka i njegov narod i naciju, tad je to sama srž zla.“ Vrijedilo je, dakle, ne šutjeti u vremenu u kojem su izgovorene i napisane riječi tiskane u ovoj knjizi. Nisu me začudila mišljenja o takvom svjedočenju onih kojima vrijednosti domoljublja i stvaralaštva malo ili baš ništa ne znače, ali me iskreno čude dobronamjerni prigovori i savjeti da takvo javno govorenje i pisanje nije „posao“ umjetnika, nego da on može najbolje svjedočiti i služiti dobru vlastitog naroda izvrsnošću u svome pozivu. To bi se moglo reći, ne dirajući se u umjetničku slobodu i autonomiju umjetničkog stvaralaštva, kad bi se prihvatilo da dotični umjetnik  odnosno čovjek u sebi nije nužno ista osoba, da se ljudsko biće može tako čudovišno dijeliti. Ili, pak, kad bi se ta dva oblika svjedočenja međusobno suprotstavljala. O istinitosti umjetničkog svjedočenja sude, naravno, najprije drugi, ali o istinitosti i potrebi ljudskog svjedočenja o zajedničkim istinama i vrijednostima sudi najprije onaj koji svjedoči. A oni koji su u svome pozivu najbolji, čini mi se, prvi su pozvani na dužnost takvoga svjedočenja.                                                                                                                 

Dopustite mi, stoga, u ovom času istaknuti dvije naše zajedničke žalosti, upravo nesreće, koje me posebno teško pogađaju , o kojima sam i u knjizi govorio. Prva je sramotno ukinuće funkcije Oltara hrvatske domovine na Medvedgradu – izopćenje iz državnoga protokola, protokola kojeg  je zamislio i ostvario utemeljitelj suvremene hrvatske države akademik Franjo Tuđman, a ukinuo krivokletnik Stjepan Mesić  sa svojim udbaškim drugovima. Druga je aktualno ukidanje hrvatskoga monetarnog suvereniteta (uskoro, zasigurno, i onog fiskalnog!) preuzimanjem eura umjesto kune za, rekoše, „našu“ nacionalnu valutu. Jedno i drugo duboko me žalosti i kao autora i kao svakog hrvatskog čovjeka kojem je stalo do punine hrvatske slobode. Govore nam da smo kunu odbacili i prihvatili euro na onom egzotičnom referendumu o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, ali toga u referendumskom pitanju nije bilo niti je hrvatski narod bio upoznat s takvom izravnom posljedicom ishoda referenduma. Dakle, prijesna je to laž! Slučaj koji me podsjeća na svojedobni kobni odlazak dr. Ante Pavelića – Zubara i družine u Beograd. Sad, eto, nakon što se nismo tome djelotvorno suprotstavili i oduprli (referendumom ili drugačije), više ne ćemo u rukama držati novčanice kune s dragim likovima hrvatskih velikana, nego hladne „zidove babilonske“ i kovanice slične žetonima bjelosvjetskih kockarnica, namjerno tako loše oblikovane. Shvatit ćemo tužne posljedice istom kad nam kune nestanu iz ruku i iščeznu pred očima. Nadajmo se - privremeno, kako je u svome nadahnutom govoru rekao Hrvoje Hitrec na nedavnom predstavljanju ove knjige u  Hrvatskoj akademiji  znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Naš je, međutim, kovani novac – kune i lipe, kako su kroz protekla desetljeća hrvatske nezavisnosti potvrdili toliki inozemni i tuzemni relevantni ocjenjivači, jedan od ljepših među kovanim novcem država cijeloga svijeta. Nije to mala stvar, jer smisao novca nije samo u trgovačkoj funkciji. Smisao je novca najprije u čuvanju nacionalnog suvereniteta i identiteta. Kad već govorimo o važnosti vlastitoga novca, koju postiže i svojom ljepotom, ispričat ću vam ukratko što sam doživio u glasovitoj munchenskoj državnoj tiskari novca u kojoj je tiskana i kuna, novac Republike Hrvatske, koji je oblikovao grafičar akademik Miroslav Šutej. Svojim sam očima vidio, a malo je tko od Hrvata imao takvu priliku, i radosno doživio: na središnjem  mjestu, na zidu svečane izložbene dvorane te ustanove stoji litografska ploča (litografskom tehnikom se onda tiskao novac) novčanice Nezavisne države Hrvatske od 5000 kuna (ona crvena, zlaćana i plava s Višeslavom krstionicom, koju je oblikovao, koliko znam, slikar akademik Ljubo Babić) kao najljepši primjerak novčanice koju je ta tiskara ikad izradila. Eto, malo i ništa do danas iz povijesti nismo naučili.

Govorio sam o svemu javno, tako i o grijehu ukidanja hrvatskoga novca. Ako osobno svjedočenje za istinu nije poželjno ni potrebno, zaludu nam sva izvrsnost u našim poslovima, znanjima, zvanjima i pozivima, koja je inače, slažemo se, više nego potrebna. Zbog svega rečenoga prihvatio sam, velim, prijedlog akademika Pečarića i odlučio ovom knjigom izabranih objavljenih mojih tekstova to potvrditi i pokazati.

Hvala sudionicima predstavljanja, iskrenim i važnim svjedocima!

Hvala autoru akademiku Josipu Pečariću, velikom hrvatskom znanstveniku, na poticaju i trudu oko ostvarenja naše zamisli o knjizi, kao i na našoj domoljubnoj suradnji koju je pokretao, dokumentiranoj iscrpno u drugom dijelu knjige te na srdačnim i nadahnutim riječima koje nam je upravo uputio!                      

Zahvalan sam akademiku Ivanu Aralici na lijepim, istinitim riječima o dva moja spomenika Predsjedniku Tuđmanu, u Škabrnji i Zagrebu, objavljenim i u ovoj knjizi te na stvaralačkoj potpori.

Hvala poštovanomu Josipu Joviću također na riječima srdačnim i nadahnutim, na potpori, kao i na prevažnom, postojanom i djelotvornom domoljubnom svjedočenju!

Hvala akademiku Radoslavu Tomiću  na svemu rečenom i na stalnoj prijateljskoj potpori - pisanoj riječi kojom je pratio moja kiparska nastojanja!

Puno hvala akademiku Davorinu Rudolfu , voditelju  Zavoda, na biranim i srdačnim pozdravnim riječima te Zavodu HAZU za znanstveni i umjetnički rad u Splitu, kao domaćinu promocije ove knjige, a osobito lijepa hvala svima koji su pomogli organizirati predstavljanje! I hvala svima koji ste došli podijeliti s nama ovaj radosni čas, jer knjiga je uvijek radost!!

Kuzma Kovačić

Split, Zavod HAZU (Palača Milesi), 7. prosinca 2022. u 18 sati