Sanjin Baković: Objavom transkripta o Šeksu i Mesićevog dosjea jasnije je koje su strukture stajale iza rušenja Karamarka

  • Ispis

Kada je 5. lipnja 2016. godine Stjepan Mesić izjavio “Karamarko je hodajući politički mrtvac, ali on još to ne razumije” u emisiji Nedjeljom u dva kod Aleksandra Stankovića, a već idućeg dana 6. lipnja 2016. godine u javnom medijskom prostoru nadovezao se Vladimir Šeks poentirajući “U najvećem nacionalnom interesu je da Karamarko ode”

što je bila uvertira u političko cipelarenje bivšeg predsjednika HDZ-a i prvog potpredsjednika Vlade RH Tomislava Karamarka dok se nalazio na podu od strane političkog establishmenta, malo tko je tada vjerovao da će u javnosti godinu i pol od puča završiti Mesićev dosje iz Udbe kao i transkripti iz kojih je vidljivo da je Vladimir Šeks surađivao s jugoslavneskim komunističkim tajnim službama.

Iako je Vladimir Šeks suradnju s jugoslavenskim komunističkim tajnim službama na operativnoj vezi pod pseudonimom “Kolega” pokušao demantirati gdje bi mu hrvatska javnost trebala vjerovati na riječ kako je pokušao izbjeći namještaljku SDS-a pa je samoinicijativno išao prijaviti saznanja o Zlatku Bagariću  bez ponuđenih ikakvih konkretnih dokaza osim što je mišljenja da je bio ozvučen u stanu demantirali su ga Krunoslav Olujić prvi državni odvjetnik u Republici Hrvatskoj koji nije bio iznenađen budući da je prema njegovim riječima u gradu bio javni pogovor da je Šeks doušnik tajnih službi koji je zalazio u najgore kafiće i bio poznat kao kavanski agent provokator. Korak dalje otišao je bivši ministar unutarnjih poslova iz 90-tih godina koji je apostrofirao da je riječ o ozbiljnoj stvari, ali da svi znaju da je Šeks bio suradnik tajne službe bivše Jugoslavije. Uostalom, prema riječima Jarnjaka to je i Josip Manolić napisao u svojoj knjizi, a od strane Franje Tuđmana su Šeksu povjeravane visoke dužnosti radi pomirdbe, jer u suprotnom ne bi imali Hrvatsku.

Za razliku od Šeksovog dosjea koji nije moguće dobiti na uvid iz Hrvatskog državnog arhiva jer Vladimir Šeks zatražio je da se zaštite njegovi osobni podaci dosje Stjepana Mesića pod brojem 144831 završio je u rukama Velimira Bujanca u emisiji Bujica koji je javnosti prezentirao da je Stjepan Mesić kao saradnik zavrbovan 12.rujna 1956. godine  od strane Vučković Dušana, šefa Ureda za pasošku službu kotara Našice, a na saradnju je pristao dobrovoljno bez ikakvog ustezanja sa puno volje. Prema dosjeu, s Udbom je surađivao od 1956. godine pa sve do kraja 1989. godine, nakon što je već osnovan HDZ i uvedeno višestranačje. Prema dokumentima koje je objavila Bujica Mesić je već tada bio izrazito protiv Tuđmana, a udbašima se požalio da nije pozvan na osnivačku skupštinu HDZ-a.

Na postavljeno pitanje Velimira Bujanca kojeg je zanimalo kako je uopće moguće nekoga lustrirati, ako je njegov dosje - nestao zanimljiv je bio odgovor slovenskog publiciste Romana Leljaka?

"Problem nastanka Hrvatske i Slovenije je u tome što su nastale političkim radom onih koji su prije vodili republike u SFRJ. Godine '92. u Sloveniji imali smo 14008 osobnih dosjea. Od '92. do '93. godine nestalo ih je 8.000! Više od pola. Tako da me ne iznenađuje da je i Mesićev dosje kod vas nestao, on je dijete SDS-a i komunističkog sustava! To se vidi i iz aktualnog primjera Haaškog suda. Baš je Mesić bio taj koji je Haagu za vještaka predložio slovenskog ustavnog suca Cirila Ribičiča. On je sin Mitje Ribičiča koji je '45 godine bio kriv za likvidaciju 160 tisuća Hrvata! Ciril Ribičič svjedočio je na Haaškom sudu protiv hrvatske šestorke i 'dokazivao' da je Armija BiH bila ugrožena od strane Hrvatske", odgovorio je Leljak.

Ako uzmemo u obzir da je godinu dana od pada Tomislava Karamarka točnije 9.lipnja 2017. godine sada već raskrinkani Stjepan Mesić bio pun riječi hvale na imenovanje ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića koji je 1987. godine postao savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu Hrvatske, a 2004. godine Božinovića je predstojnikom Ureda predsjednika Republike Hrvatske imenovao Stjepan Mesić prema čijim riječima je Davor Božinović izvrsno obavljao posao jasnije nam je čiji je izbor bivši Predstojnik ureda Andreja Plenkovića koji je bio ministar i u Vladi Jadranke Kosor. Međutim, u sinkroniziranim pohvalama bivših Udbaša istaknemo li kako je 18.lipnja 2017. godine Josip Manolić hvalio Andreja Plenkovića kako proklamira Tuđmanovu politiku pomirdbe tada nam je jasnije zašto bivši jugoslavenski kadar ne želi lustraciju budući da bi lustrirali sami sebe, a tada Andrej Plenković ne bi vidio taoca u Tomislavu Karamarku jer mu ne bi imao tko pomoći da se uzdigne na tron HDZ-a i održi manjinsku Vladu RH s Vrdoljakovim HNS-om, Pupovčevim SDSS-om i Milanovićevim Sauchom.

Isti taj Josip Manolić koji je hvalio Andreja Plenkovića demantiran je na Općinskom sudu u Zagrebu od strane SOA-e koja je istaknula kako provjerama  kroz raspoložive dokumentacijske fondove SOA-e nije utvrđeno da je Tomislav Karamarko do 1990. godine bio suradnik tadašnje Službe državne sigurnosti Sekretarijata za unutrašnje poslove SRH. Također, nije utvrđeno ni da je u bilo kojem svojstvu sudjelovao u radu Službe ili da je bio uključen u bilo kakvo postupanje s nekim od djelatnika službe. Uz izvješće SOA-e Manolić je demantiran iskazom bivšeg načelnika SDS-a Bože Kovačevića koji je priložio dokumente iz akcije TRS iz kojih je vidljivo da Tomislav Karamarko nije bio suradnik Udbe kao što su tvrdili Manolićevi svjedoci poput Ante Barišića. 

Uostalom, ni Božo Petrov nije vidio kako bi lustracija pozitivno utjecala na budućnost, a pokušali su poentirati na otvaranju dosjea iako su znali da odlaskom u oporbu ne mogu ništa, a dok su bili na vlasti s Karamarkom lustracija im je bila lov na vještice, a ne pročišćavanje društva. Ideju lustracije, koju je kao jedno od važnijih obećanja u predizbornoj kampanji isticao Karamarkov HDZ, Petrov nije smatrao presudnom temom. Za njega definitivno nije bilo potrebno otvarati bilo kakav lov na vještice i na takav način obračunati se s prošlošću jer to nikome neće donijeti dobro, ali pokrenuti lov i obračun s Karamarkom koji je jedini govorio istinu o slučaju INA - MOL apelirajući javnosti kako će Republika Hrvatska izgubiti arbitražu u Ženevi, a i sam Petrov uvjeravao nas je u suprotno očigledno je za njega bilo ispravno. 

Fenomen MOST-a je da se još od samih početaka rušenja Tomislava Karamarka temelje na konfliktnoj politici kada su mu uvjetovali da ne može obnašati dužnost predsjednika Vlade RH, ali tada obeshrabljeni i moralni Vlaho Orepić nije istupio u javnost i kazao Karamarko je legitimno izabran pobjednik izbora i zaslužuje biti predsjednik Vlade RH ili Karamarko je u pravu, jer izgubiti ćemo arbitražu s MOL-om, već je naknadnom pameću ustanovio kako MOST-ovci provode konfliktnu politiku što je pandan retorici Ivana Vrdoljaka koji zamjenom teze dolazi do zaključka kako Plenkovićeva Vlada nije više Titanic Vlada jer Vrdoljakovim povratkom na čelo HNS-a oni su postali Carpatia. Za one koji ne znaju Carpatia je u povijesti ostala najpoznatija po spašavanju preživjelih s Titanica. Koga će to Vrdoljakova Carpatia spasiti nakon što im je vlastita stranka samoinicjativno potonula poput Titanica procijenite sami budući da je riječ o nevjerodostojnom političaru. 

Hrvatska javnost dobila je na pladnju pravu sliku o Plenkovićevom savjetniku Vladimiru Šeksu kojem je u najvećem nacionalnom interesu bilo da Karamarko ode kako bi mogao instalirati Andreja Plenkovića uz pomoć hrvatskog političkog establishmenta radi proklamiranja pomirdbe, zatim spoznaju o dosjeu Stjepana Mesiću koji je najavio da je Karamarko hodajući politički mrtvac koji to ne razumije, jer još 12.lipnja 2015. godine u analitičkom razmatranju dokumenta IFIMESA čiji je počasni predsjednik Stjepan Mesić, a osnivač Budimir Lončar član Savjetodavnog odbora IFIMESA iz Ljubljane Blagoje Grahovac tvrdio je kako nastupa period velikih problema za Tomislava Karamarka. U suštini tvrdnje su iznesene godinu dana ranije od Karamarkova konačnog pada. Nadalje, javnost je shvatila ulogu MOST-a koji nas je obmanuo dezinformacijama da će Republika Hrvatska dobiti arbitražu s MOL-om u Ženevi kako bi nastala iskonstruirana afera Konzultantica koja je poslužila za rušenje Tomislava Karamarka te spoznaje o ulozi gorljivih protivnika HDZ-a Vrdoljakovog HNS-a i Pupovčevog SDSS-a uz Milanovićevog savjetnika pod optužnicom koji ne osjeća moralnu odgovornost, ali ostaje misterij uloge Milijana Brkića koji je opozvao bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka.

Primjerice, ovih dana možemo vidjeti kako se Milijanu Brkiću pegla imidž u očima javnosti gdje se naglašava kako je smršavio, pustio bradicu i stavio naočale kako bi djelovao makar odokativno intelektualnom tipu, pažnju posvetio odabiru odijela i ublažio retoriku. Još je nedostajalo da istakne modni detalj poput Gordana Marasa i stavi kapicu na glavu te počne obilaziti crvene tepihe u svojstvu potpredsjednika Hrvatskog sabora za vrijeme novogodišnjih blagdana pa bi javnost pomislila da je riječ o novom modnom mačku koji je ukrao show Marasu u Hrvatskom saboru koji njeguje stil Brad Pitta. Smisao za humor ostavimo na stranu, jer umjesto peglanja imidža Milijanu Brkiću hrvatsku javnost više bi zanimalo zašto je pozvao na ostavku Tomislava Karamarka koji je jedini štitio nacionalne interese kada je predlagao sporazumni izlazak iz arbitraže INA - MOL, a afera Konzultantica je iskonstruirana što potvrđuje i sudska presuda jer HRT nije uspio dokazati na Općinskom sudu u Zagrebu da je Ana Karamarko radila za MOL na temelju ugovora kojima su obmanuti hrvatski građani putem mainstream medija.

Na primjer, uvjeren sam da hrvatsku javnost zanima više zašto se zagrebački HDZ koji je ustrojavao Milijan Brkić kao povjerenik našao već dva puta na strani šok koalicije od čega je u Gradskoj skupštini grada Zagreba zagrebački HDZ glasao protiv rodne ideologije uz SDP i Novu ljevicu Rade Borić, a drugog puta ostao suzdržan kada je trebalo ukloniti bistu Ive Lole Ribara uz SDP i Novu ljevicu koja je bila protiv što je bilo kontradiktorno glasovima Neovisnih za Hrvatsku i Milana Bandića koji su bili za uklanjanje biste nego li peglanje imidža istog.

Naime, kako istina na kraju uvijek pronađe put što se vidi na većini primjera uvjeren sam da će doći dan kada će Milijan Brkić morati objasniti javnosti zašto je opozvao Tomislava Karamarka kao i dan kada će mu se morati ispričati jer je okrenuo leđa nevinom čovjeku uz pomoć hrvatskog političkog establishmenta. Kako Andrej Plenković neće zauvijek moći odgađati unutarstranačke izbore i ako izvučemo pouku iz konteksta uvjeren sam da dolazimo do zajedničkog zaključka, a on glasi da će jedina alternativa biti Tomislav Karamarko, jer sve ostalo biti će održavanje postojeće situacije što se vidi na primjeru Titanic odnosno Carpatia manjinske Vlade RH budući da godinu i pol od odlaska Karamarka kolektivna anemija iz Vlade RH preselila se u redove HDZ-a, a pritom se više ne zna tko koga i od čega spašava.

Sanjin Baković dipl.ing.