Od komunizma do pederluka

  • Ispis

Čudan smo mi narod. Nikad zadovoljni, uvijek kukamo a ne bi ni mrdnuli da nešto promijenimo. Ali i nas treba shvatiti. Nije nam lako, jer smo zaostali u razvoju. Preskočili smo jednu fazu evolucije i direktno iz jednoga totalitarizma (komunističkog) prešli u drugi (antifa-pederski). Minus rat i par godina poslije njega. Zvuči apsurdno, ali to je bio jedini period kada smo bili potpuno slobodni. I u duši i u glavi.

Dok smo bili u pokojnoj jugi, maštali smo o zapadu. Pod uticajem američkih filmova nadali smo se većoj slobodi, boljem standardu, punim trgovinama… Da napokon možemo otići u crkvu, bez straha da će nas drugovi pribilježiti. Da ne moramo spuštati rolete kad na Badnjak kitimo bor. Da konačno možemo razviti svoju trobojnicu, bez straha da ćemo biti proglašeni antidržavnim elementima. I još puno drugih malih stvari koje život čine lijepšim.

Ali, čovjek snuje a Bog odlučuje. Napadnuti smo od onih koji su se najviše kleli u tkz. “bratstvo i jedinstvo”, samo zato jer smo htjeli biti svoji na svome. Niti smo ikada bili braća, niti smo bili jedinstveni. Bila je to umjetna država sa lažnom ideologijom. Uvijek su “nebeske komšije” bile malo ravnopravnije, imale sve povlastice i navikle živjeti od tuđeg rada. U školi su nam punili glavu njihovom mitologijom, srpskim ustancima, Kosovskim bitkama, “herojem” Gavrilom Principom (dok ga je ostatak svijeta smatrao teroristom)…

A mi? Mi smo u tom sustavu bili potpuno marginalizirani, i cijelo vrijeme smo nosili križ NDH. U kojoj je prema njihovim istoričarima, pobijeno par milijuna (ako ne i više) “žena, dece i nejači”. Ali im zato naši novci od turizma sa “lepog plavog Jadrana”, nisu smetali. Isto kao što im ni danas nisu mrske Ustaške kune.

Jednoga dana bravar otegne papke. Pojavi se Slobo i krene priprema za najveći pokolj na ovim prostorima. Vožd im je veoma lepo objasnio da: “gdje god živi i jedan srbin, tu je smrdija”. I gotova priča. Prvo su nas uz pomoć KOS-a i UDBE razoružali, a onda drug Budo Lončar glasuje za embargo na uvoz oružja. Iz čisto humanitarnih razloga. Da nas što prije pobiju i da samim tim rat brže završi. Koja dobričina.

Taj isti Budo i dan danas živi na račun poreznih obveznika u RH, a da nikada nije polagao račune za svoja zlodjela. Zbog kojih je puno Hrvatskih sinova i kćeri poginulo, a da nisu morali. Jer da smo od početka bili naoružani, Oluja bi došla puno prije i tisuće života bi bilo spašeno.

Predsjednik Tuđman nije imao puno izbora. Bilo je najvažnije obraniti Domovinu i ne dati četnicima ni pedalj hrvatske zemlje. Mnogi se danas pitaju, zašto nije proveo lustraciju? Zato što je tijekom rata to bilo NEMOGUĆE učiniti! Prioritet je bio osloboditi zemlju uz što manje žrtava. Neposredno iza rata mu je dijagnosticiran rak, i za par godina je umro. Što bi bilo da se nije razbolio i bi li tada lustracija bila provedena, vjerojatno nikada nećemo saznati. Ali promatrajući stvari sa ove distance i znajući koliko stoke sitnog zuba i danas živi u RH, osobno mislim da je napravio ČUDO. I zato je taj čovjek u mojim očima, svakim danom sve veći.

Slijedeće godine će biti 20. obljetnica od smrti prvog Hrvatskog predsjednika. Nitko se ne pita, zašto mi nismo napravili lustraciju u tom periodu? Nije bilo rata i bilo bi nam puno lakše. Najlakše je kriviti Tuđmana, Šuška, Bobetka i sve one kojih nema. Nitko ne kaže da Franjo nije imao mana. I da nije bio primoran na neke kompromise i ustupke. Ali je imao puno više vrlina. U konačnici se gleda rezultat: Hrvatska 1- smrdija 0. I tako će ostati za sva vremena. Četnicima više nikada neće pasti na pamet ratovati protiv nas, jer znaju da bi opet bježali ko’ zečevi. Dr. Tuđman je zaslužio svoje mjesto u povijesti kao čovjek koji je najzaslužniji za stvaranje Hrvatske države. I točka. Nećemo ga idolizirati i praviti od njega božanstvo, kao jugoslavenčine od bravara. Jer ljudi smo, nismo kmeri.

I tako su mali Hrvati razbili sve srpske mitove o nekakvom junaštvu i pokazali im tko su pravi ratnici. Logično je bilo očekivati, da ćemo poslije oslobođenja brzo uhvatiti priključak sa razvijenim zemljama i napokon ostvariti ono o čemu smo u jugi mogli samo sanjati.

Ali desile su se dvije stvari, koje su i te kako utjecale na nas. Svi unutrašnji neprijatelji su dolaskom komunjara na vlast 2000. godine, izašli iz mišjih rupa i okupirali sve važnije položaje u institucijama vlasti. Gdje i danas marljivo “dejstvuju” protiv protiv zemlje u kojoj žive, a ne mogu je smisliti. Kad im dodamo lažne domoljube, koji bi rođenu mater prodali za 100 kuna, dolazimo do današnjeg stanja beznađa i apatije u kojemu se ovaj narod nalazi.

I svijet se drastično promijenio. Već spomenuti antifa-pederski totalitarizam i tkz. politička korektnost ruše sve temelje suverenosti i krščanstva. Čovječanstvo je danas na prekretnici i jako je bitno kojoj se strani prikloniti. Suverenističkoj ili globalističkoj? Na žalost, jude su u naše ime odabrale put u pakao. Probali smo legalnim sredstvima i referendumima to spriječiti, ali su nas zajebali. Od masovnih prosvjeda će slabo što biti, dokle god nismo jedinstveni. A ova vlast se i te kako trudi da tako i ostane. Ništa čudno, od loših sluga loših gospodara.

Ipak, moglo je biti i puno gore. Što bi se desilo da su na Referendumu za neovisnost 1991. glasove brojali Lovro Kuščević i APIS? Vjerojatno bi nam i danas veliku četvorku činili: Partizan, Zvezda, Dinamo i Hajduk. Sreća pa je naš vrli Lovro tada imao samo 16 godina i još se borio sa pubertetskim aknama.

Sad je valjda svima jasno da je prijelomni trenutak i preduvjet za ovu golgotu Hrvatskog naroda, bilo rušenje Karamarka i eutanazija domoljubne struje u HDZ-u. Hoće li se pojaviti neka druga snaga koja nas ponovo može pokrenuti, samo nebo zna.

A nama je ostalo otići na misu, ubaciti lemuzinu, prekrižiti se i reći: “Bože čuvaj Hrvatsku!”

“ZA DOMOVINU SPREMNI”

Urbani desničar