U balkanskom loncu 2.dio

Detalji

Kategorija: Vera

Objavljeno: Nedjelja, 05 Studeni 2017 19:04

I dok Srbija sustavno  optužuje Hrvatsku za “jačanje ustaštva” u čemu joj zdušno pomaže svojim rovarenjem te brojnim neutemeljenim optužbama i Milorad  Pupovac, samoproglašeni lider  svih Srba i predsjednik  SDSS-a, a stvarni etnobiznismen i veliki velikosrbin, te neke udruge koje se, tako bar one tvrde, bave ljudskim pravima, hrvatska Vlada ne čini gotovo ništa, kako bi razotkrila Srbiju. 

I opet je, kao i uvijek dosad, Pupi sve to sredio, bacajući probne balone i utirući tako puteve... za Memorandum II i novi Memorandum III.

 A  „ova Srbija je 'mrtvo more'. I bez svakog vidljivog plana i napora da se preporađa. Biće potrebno nekoliko decenija da se ovaj lenji primitivni iskvaren narod pretopi u radni, prosvecen i gradjanski odgovoran narod. Osecam se kao Srbin i pisac poraženim. Svet mojih romana ne postoji; nije ni postojao, ja sam ga izmislio u nadi da cu Srbima pobuditi osecanje dostojanstva i samopoštovanja. Nisam uspeo“, kaže  o Srbiji i Srbima,   njihov ideolog i  pisac Dobrica Ćosić.

     No, oni i dalje tjeraju… svoje pa svoje. I nastavljaju i dalje  guslati jedno te isto: Srbija od Vardara pa do Triglava, odnosno do linije Karlobag, Ogulin,Karlovac, Virovitica… A može i još dalje… 

I na zapad, i na istok, 

i na jug, i na sjever. 

„Srbija od Milvokija do Tokija“.

Pa su, navodno, spremni i prijeći preko svega, te prijateljski i dobrosusjedski, oprostiti nama sve naše grijehe. 

Zamislite, molim vas! Oni oprostiti nama sve naše grijehe!? 

Svašta na ovome svijetu!!!

Pa će oni,tako sebe, umjesto ikakvog osobnog preispitivanja, postavili na sam vrh moralne vertikale. Jer su, uvijek spremni  za nove igrokaze… Svjesno se, opet, uljuljkujući u slatke snove „pravednika“ i sanjajući i dalje san…o  Velikoj,vel- k-o-oooj Srbiji.

Unatoč svim imperijalističkim ratovima koje su vodili i izgubili.

Unatoč genocidu koji su napravili.

Unatoč svim zločinima koje su počinili. 

       Ali, ” jao vama, koji zlo zovete dobrim, a dobro zlim. Koji tminu zovete svjetlo, a svjetlo tminom, koji gorko zovete slatkim, a slatko gorkim!”

Jao, jao vama!!!

…Želim da kao predsednik Srbije uvek budem uz naš narod koji živi u našem okruženju, da uvek budem uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji. Da pomognem očuvanje hramova i manastira srpske crkve u svim tim zemljama, jer samo tamo gde je Srpska pravoslavna crkva snažna, na prostoru bivše Jugoslavije, naš narod uspeo je i mogao da sačuva svoja ognjišta“, rekao je Vučić. 

   Valjda je, sada, i najvećim političkim  slijepcima i svim hrvatskim naivčinama, sve potpuno jasno. Jer  je tako počelo i krajem 80-ih godina. 

    Pa, zar još, itko normalan, može pomisliti da je sve ovo slučajno. Da je slučajna i izjava Aleksandra Vučića, prije nekoliko  dana, o “potrebi revidiranja teksta Zakona o hrvatskim braniteljima, jer „te odredbe nas Srbe jako bole”……

–E, moram priznati, tu su u pravu!!! I, ovaj put, govore istinu. 

Vidiš! Srbe je oduvijek, boljela istina. Jer je njima laž u krvi. I nema toga o čemu ne lažu. Od povijesti, od njihovih imperijalističkih apetita i prisvajanja tuđeg teritorija, od navodnih njihovih velikana, od navodnih velikih srpskih vođa do današnjih dana,  i do svih njihovih izgubljenih bitaka. Koje grčevito žele pretvoriti u pobjede. I na taj način, umanjiti svoje poraze. Te ih tako, učiniti manje bolnima.

–Ali, zašto nas   toliko mrze, moja Lucija?

–E, moja Monika! Oni su ti, još uvijek, u nekakvom svome filmu. U davno prošlom vremenu. I u vremenu svojih lažnih  mitova. 

Zato i nisu u miru sami sa sobom. 

Zato i jesu, u stalnom nesporazumu sa svima, u svome okruženju.

Pa, pogledaj ovo!!! Vučić se već ustoličio… Je li to normalno, reci mi, molim te!? 

–Jel'da? Susjedi bi nas opet prisvajali. Ražanj im je spreman, a zec još u šumi. Ali njima, svejedno, ide voda na usta. 

A što ti, išta tu,  moja Monika, ima normalno!?

 –Pa, što je ovo, moja Lucija? 

 –E, moja Monika! Naivni su svi oni koji kod zaslijepljenih mržnjom, a napumpanih lažnom veličinom i  mitovima, traže zdrav razum.

–Pa, čuješ li ti što on govori?

–Čujem, čujem. Već čovjek umislio kako je na čelu svih Srba (i ne samo Srba, nego cijelog tzv. njihovog regiona), pa bi, kako on kaže,“da uvek budem   uz Republiku Srpsku, ali i Srbe u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Rumuniji“. 

Jer „gde je i jedan Srbin, tu je i Srbija“. 

A Srbija, to je on!

“Mi znamo što su radili i gdje su bili Aleksandar Vučić i Ivica Dačić 90-ih godina. Vidimo što Vulin radi i što govori. Oni dolaze u Hrvatsku, govore što žele, rade što žele. Tome treba stati na kraj. Ako žele biti dio uljuđene Europe moraju se početi uljuđeno ponašati i poštivati svoje susjedstvo”, zaključuje Ruža Tomašić.

–Ma, mi znamo i jasno  je svima, osim našim vrlim političarima. Iako mi se čini da su i oni  u tijeku svega . Ali rade to što rade po nečijim naputcima.

A evo i sada, nakon   izjave srbijanskog ministra obrane, Aleksandra Vulina, izrečene na području Republike Hrvatske, u Šibeniku, da se ranih devedesetih na području Hrvatske nije vodio obrambeni Domovinski rat, u kojemu smo se obranili i oslobodili od velikosrpskog agresora, već da se po njegovom, ali i po službenom stajalištu Republike Srbije, tu kod nas  vodio “građanski rat“, između Srba i Hrvata, reagira se mlako ili skoro nikako. 

–Dajte, dajte, vi gore, lupnite već jednom šakom od stol i poručite im glasno i jasno:

DOSTA!!! DOSTA VIŠE!!!

Još je, draga moja, Vulin, pored svega rečenog, svoj govor začinio i s nadom kako će Pupovac “umeti da zaštiti Srbe u Hrvatskoj”. 

   Nešto s njima, stvarno,nije u redu! Oni su, zaista, onakvi kako je za njih rekao njihov psihijatar Rašković! 

–A, kakvi smo mi, moja Monika? Izgubljeni u svemiru!  Otupjeli. Oglušili. Zanijemili. Kao da smo izgubili kompas. Kao da ne znamo raditi ono što bismo svi mi, zajedno, trebali raditi. A trebali bismo im pokazati gdje im je pravo mjesto. A ne paziti uvijek i što ćemo reći, kako ćemo reći i što ćemo uraditi. 

Da ne uvrijedimo jadne i ugrožene Srbe.

    Pa, evo i sada! Bože, Bože dragi, gdje nam je nestala ona naša snaga, onaj naš ponos, ona naša vjera … u nas same? 

Pa, mi smo, ljudi moji dragi,  pobjednici!

POBJEDNICI…   

I POBJEDNICI ĆEMO BITI!!! ZAUVIJEK.

    Pobijedili smo i četvrtu najveću vojnu silu u Europi!!!

Ali, oni i dalje verglaju svoje. 

A mi i dalje šutimo i trpimo svoje.

Dok Vučić sebe već vidi kao velikog vođu koji će vratiti vodeću ulogu Srbiji, kako oni kažu „na ovim prostorima“, i koji će oko sebe okupiti sve Srbe i biti njihov veliki i jedini vođa. Ma gdje bili i ma gdje živjeli. Jer, „Srbi u Hrvatskoj samo prebivaju.  Srbima u Hrvatskoj,  Hrvatska nije domovina. Oni nisu nikakvi politički Hrvati, nego su Srbi. Govore srpski, misle srpski, sanjaju srpski, deluju srpski, cilj im je srpski. Kao i svakom normalnom Srbinu  čiji je glavni grad Beograd“.

 A otadžbina im je Velika Srbija, u kojoj će on biti jedini, veliki i neprikosnoveni vođa. I lider „celog“ Balkana. Jer, država, to sam ja“, klikće   tako… s visova i s „nebeskih visina“,  njihov veliki  vođa.

   Pa, zar ima  razlike od one retorike Slobodana Miloševića  i ove današnje Vučića i Vulina?  Jer, Vučić će, kaže, biti na čelu nove regije koja će biti veća i šira nego ona koju je Tito napravio! A sve će to realizirati preko kontrole Srba u Hrvatskoj, BiH, Makedoniji, Crnoj Gori i Kosovu, pa će preko njih, kao petom kolonom, ostvariti  sve velikosrpske ciljeve: 

Realizaciju Memoranduma 2 

i Memoranduma 3.

    I dok Srbija sustavno  optužuje Hrvatsku za “jačanje ustaštva” u čemu joj zdušno pomaže svojim rovarenjem te brojnim neutemeljenim optužbama i Milorad  Pupovac, samoproglašeni lider  svih Srba i predsjednik  SDSS-a, a stvarni etnobiznismen i veliki velikosrbin, te neke udruge koje se, tako bar one tvrde, bave ljudskim pravima, hrvatska Vlada ne čini gotovo ništa, kako bi razotkrila Srbiju. Niti njezinu fašističku niti nacističku prošlost, niti njezinu ulogu u genocidu nad Židovima, niti njezine zločine i otimačinu tijekom našeg obrambenog  i oslobodilačkog  Domovinskog rata. 

–Pa, jesu li nam , moja Lucija, svi naši mrtvi, dali svoje živote uzalud?

–Bit će, uzalud, moja Monika, ako sve ostane ovako kako i jest.

–Pa, gdje su naši domoljubi? Što se ne trgnu? Što ne podviknu i ne kažu: 

DOSTA, DOSTA NAM JE VIŠE!!! 

–A gdje su oni s vrha vlasti? 

–E, moja Monika, dušo moja draga,  „pa to se već sve zna“, kažu oni. 

–Jest, jest! To se sve nekada znalo. Ali, zahvaljujući srpskim podvalama, stalnim ponavljanjem  laži i izvrtanjem istine, došli smo tu gdje i jesmo.  

A došli smo dotle, da nam Pupovac najavljuje kako će tražiti zaštitu od Srbije, zbog navodnog ugrožavanja interesa Srba.  

 A njihov episkop, patrijarh Irinej, u propovijedi na crkvenoj svečanosti uz ostalo kaže: „I u našem narodu mržnja nije  prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju“.   

  …Došli tako na kavu, Slovenac, Hrvat i Srbin. Pronašli stol i pošli sjesti. Ali, nisu primijetili da su na stolicama zabijeni nekakvi šiljasti čavli . 

 Slovenac sjedajući jaukne, uzme ih i spremi govoreći kako će mu, možda, nekada i trebati. 

 Srbin ko Srbin opsuje, baci ih… A stolicu razbije. 

A Hrvat? A Hrvat ko Hrvat sjedne natrag govoreći:

VALJDA TAKO MORA BITI.

Hrvat kaže tako.

A Srbin ko Srbin, opsuje i počne uništavati sve čega se dotakne. 

I tako, od Dušana cara do našijeh dana…

„Opet bi Srbi htjeli Srbiju do Tokija, a na kraju će im biti mala kao Nokia!“, počelo se i kod nas pjevati…

Vera Primorac