Masakar 3,500 mladih domobrana u Gornjim Podgradcima kraj Kozare

Detalji

Objavljeno: Petak, 03 Travanj 2020 13:05

“Poslie završetka rata 1945. srbske partizanske jedinice pod zapovjedništvom njihovih generala Koče Popovića i Peke Dapčevića bez ikakva suda poklale su i postrieljale mnoštvo hrvatskih častnika, vojnika i civila koje su im kod Bleiburga predali Englezi. Većinu ovih žrtava ubili su u Sloveniji.

Jedne grupe koje nisu pobili gonili su od Bleiburga do Dravograda, Celja, Maribora i konačno u Slavonsku Požegu gdje su stavljeni u bodljikavom žicom ograđen prostor koji će im poslužiti kao koncentracijski logor. Na ovom prostoru nije bilo nikakva zaklona od vremenskih nepogoda, ništa nego jedna velika rupa blata gora od one u kojoj se svinje kaljužaju.

Među zarobljenicima kojisu preživjeli masakre u Sloveniji bili su moj brat Hasan i naš blizi prijatelj koji je bio iz našega rodnog kraja u blizini Jajca u Bosni. Oni su bili uključeni u kolonu od 3,500 hrvatskih domobrana, svi između 21 i 25 godina starosti. Njihov put od Bleiburga do Požege trajao je deset dana. U Požegu su stigli u očajnom stanju jer im Srbi kroz svih deset dana vrlo napornoga puta nisu dali skoro nikakve hrane.

Kad su moj brat i njegovi sumučenici došli u logoru u Slavonskoj Požegi je već bilo drugih 20,000 hrvatskih zarobljenika. U roku od deset dana koje su proveli u ovom logoru svake noći je poklano na stotine zarobljenika, a oko 500 je umrlo od bolesti, izcrpljenosti i gladi.

U logor je 23. svibnja došao broj partizanskih oficira, među kojima su bili Jovo Bjelić, Mile Tenđerić, Čedo Kopar i tzv. “Musliman” s prezimenom Kovačević. Ovaj Kovačević je bio iz sela Bosanska Dubrava koja se nalazi između Bosanske Gradiške i Banja Luke. 

Ovi su partizanski oficiri naredili hrvatskim zarobljenicima da svi koji su iz Bosne i Hercegovine stupe  napried.  Kad su oni to učinili Bjelić im je održao govor: “Drugovi, mi svi znamo da ste vi sinovi naše oslobođene Bosne i Hercegovine. Od 1942. do 1945. vi ste borili protiv Narodnooslobodilačke armije zbog neznanja i upliva pogrešnog prosuđivanja. Mi vas ne smatramo zločincima i ja sam ovlašten od našega vrhovnog komandanta Josipa Broza Tite da vas spasim od smrti šaljući vas da siječete stabla dva mjeseca. Svima vam je zagarantirana sloboda. Vaša najbliža rodbina će vas moći posjećivati i donositi vam pakete hrane i odjeće.”

Iako su neki od njih bili skeptični većina ovih bosanskohercegovačkih zarobljenika bila je razveseljena Bjelićevim obećanjima.  Tri stotine partizana iz Prve i Druge kozaračke brigade odpratila je ove bosanskohercegovačke Hrvate na željezničku postaju gdje su ih ugnali u teretne vagone. Poslie tri dana batinanja, žeđi i gladi njihov vlak je stigao u Okučane. Odatle su pješice nastavili put u Bosansku Gradišku. Tri zarobljenika koji su bili iz ovoga mjesta zamolili su pratitelje da im dozvole da odu svojim kućama kako bi uzeli malo hrane koja će im povratiti malo snage da izdrže 30 kilometara put do Gornjih Podgradaca koji je pred njima. Partizani su im na to rekli da će dobiti hranu kad dođu u Gornje Podgradce. 

Međutim, ova tri čovjeka su imala ideju o tome kakav će ručak dobiti u Gornjim Podgradcima, pa su oko 11 sati prije podne pokušali pobjeći kroz šljivik i vrtove koji su bili uz put kojim su gonjeni. Partizani su ih pobili prije nego su dostigli 30 metara, a onda su zaprietili da će se to dogoditi svakome koji pokuša bijeg ili se ogrieši o druge disciplinske propise Narodnooslobodilačke armije.

Čim je kolona stigla u Gornje Podgradce zarobljenici su natjerani pred srbsku pravoslavnu crkvu gdje im je oduzeta sva odjeća osim veša. Nekoliko hrabrijih ili ravnodušnijih zaroblenika upitali su Milu Tenđerića za razlog za ovaj njihov postupak. Za odgovor on je izvadio njegov bodež (kamu) i na mjestu zaklao ove “nepokorne” ljude, a onda je ostalim rekao da ih sve čeka isti tretman u napuštenoj Šipadovovoj pilani koja se nalazi u blizini. 

Gole buduće žrtve, izmorene žeđu, glađu i zamornim marševima bile su previše izcrpljene i nemoćne da ulože bilo kakav protest. 

Njihova dobro naoružana straža, sada pojačana drugim partizanskim grupama, pognala ih je u pilanu. Dok se ovo događalo Bjelić, koji je bio iz susjednog sela Jablanice, psovao, je vrištao, bogohulio i vikao kao da je odjednom poludio. Vikao je zarobljenicima da ovo nije 1941. kad su se svi oni prijavili u Hrvatsku vojsku i postali ustaše. Doslovno pjeneći na ustima on je vikao da su se oni pod Pavelićevom komandom borili protiv “naroda” do zadnje minute rata sve dok zajedno sa svojim saveznicima Njemcima i Talijanima nisu bili poraženi. Dodao je nešto manje blažim tonom: “Vi ste sada izvrgnuti osveti Kozare i u rukama narodne pravde koja će vas stići.  Preživjeli borci Kozare i lokalno srpsko stanovništvo će vam suditi.”

Odmah pošto je Bjelić  izrekao te rieči on i Tenđerić su izvukli svoje kame i počeli klati zarobljenike koji su im bili najbilže. Neke žrtve su pojedinačno odvođene k obližnjem potoku i tamo zaklane. Do pola noći 400 ljudi je na ovaj ili onaj način pobijeno. Poslie toga rulje Srba naoružanih sjekirama, vilama, srpovima, noževima i toljagama navalile su na ostatale žrtve i ubile oko 200 ovih jadnih ljudi. Svi koji su preživjeli ovaj masakar pognani su uskom željezničkom prugom koja je vodila u dubinu Kozare. Tisuću njih ubijeno je nakon kilometar i pol hoda u jednoj oko 200 metara dugoj rupi na desnoj strani pruge. 

Oko 1,900 drugih zarobljenika odvedeno je sporednom prugom koja se u lievo dieli od glavne linije. Oni su oko dva kilometra dalje niz tu prugu u jednoj drugoj rupi poredani u grupe po 200 ljudi i pobijeni. Tu je moj poznanik kojega sam prije spomenuo nekako uspio pobjeći s još jednim Hrvatom koji je bio iz obližnjeg sela Ivanjske.

Ranije sam trebao napomenuti da su Bjelić i Tenđerić prije nego su zarobljenicima dali na znanje što će im se dogoditi naredili da im se ruke žicom svežu iako su većina njih bila previše izcrpljena i nemoćna pružti ikakv odpor za spas svojih života.  Međutim, moj prijatelj i onaj drugi čovjek uspjeli su se osloboditi žice  kojom su im ruke bile vezane i pojuriti u šumu. Srbski stražari su počeli vikati “Stoj!, Stoj!” i za njima pucati, ali srećom nijedan nije bio pogođen. 

Do navečer sliedećeg dana njih dvojica su stigli u muslimansko selo Kozarac koje se nalazi na na drugoj strani u podnožju Kozare u blizini pruge koja povezuje Zagreb s Banja Lukom.

Osam drugih zatočenika izkoristilo je metež koji je prouzročio bijeg ove dvojice i također uspjelo pobjeći. Nažalost, ovim ljudima Kozara, koja je duga skoro 50 a široka 25 kilometara nije bila poznata. Oni su jadni tumarali po uvalama i kozjim stazama dok nisu naišli na neke pastire koje su zamolili da im daju malo kruha. Umjesto toga pastiri, koji su bili Srbi, prijavili su ih srbskim seljacima u okolici Kozare, koji su ih napali sasjekli sjekirama. 

Masakar u Podgradcima s ostalim grozotama trajao je tri dana, od 26. do 29. svibnja. Za organiziranje i izvedbu ovoga pokolja Jovo Bjelić i Mile Tenđerić proglašeni su narodnim herojima. Kao takovi oni još uvijek uživaju neograničene privilegije zajedno s preživjelim iz Sarajevskoga atentata 1914., a to je i razumljivo za Titinu Jugoslaviju u kojoj se obožava i slavi nekoliko takvih zločinstava.  

Dva hrvatska domobrana koji su pobjegli iz pokolja u Podgradcima danas su živi. Od njih sam ja čuo o ovim grozotama koje su Titini krvnici krajem svibnja 1945. počinili na Kozari. 

Onda, 1957., kao izkusan mašinist zaposlen u drvnoj industriji “Vrbas” određen sam na rad na 40 kilometara dugoj cesti između Gornjih Podgradaca i Ivanjske. Bio sam stacioniran u samim Gornjim Podgradcima a moj posao je bio operiranje i popravljanje dizel motora. 

Jedan od stanovnika ovoga sela radio je kao moj pomoćnik i uskoro sam stekao njegovo povjerenje. On mi je počeo pričati priče o sebi i područjima oko Kozare u kojima je izticao “herojstvo Srba” koji sačinjavaju čitavo stanovništvo Gornjih Podgradaca. On je bio taj koji mi je opisao detalje o ubojstvu one osmorice Hrvata koji su uspjeli pobjeći iz glavnoga masakra.

Pažljivo sam slušao što mi je pričao i poticao ga da mi opiše više datalja o pokolju koji je ovdje počinjen prije dvanaest godina. Sve što mi je on izpričao podpuno se podudaralo s onim što sam čuo od one dvojice domobrana. Pošto sam mu obećao da ću ga sve naučiti o dizel motorima uspio sam ga nagovoriti da me odvede na mjesta gdje su izvršeni pokolji. 

On mi je pokazao mjesto gdje su pobjegla ona dva i onih osam drugih domobrana.  Odveo me je i do one rupe na desnoj strani pruge gdje su počivali ostatci žrtava masakra.

Srbski partizani i seljaci koji su izvršili ovaj grozni masakar nisu se potrudili pokpati njihove žrtve i moj pomoćnik mi je rekao da su se “u junu 1945. lokalni psi i vukovi nažderali ustaškoga mesa”.  

Kroz čitavo ljeto te godine nitko se nije mogao približiti tome mjestu koje su Srbi nazvali “Ustaški avram” (Ustaška sinagoga) radi strahovitoga smrada nastalog zbog trulenja tisuće leševa. Stabla u ovoj uvali su tako riedka, a sva izgleda kao pustinja pošto je čitav njezin prostor od 150 do 200 metara dužine bijel od ljudskih lubanja i kišom i suncem izbiljenih kostiju. 

Pola sata sam hodao oko ovoga mjesta pokolja misleći o smrti moga brata Hasana i drugih Hrvata koji su ovdje umrli. Nikada ne mogu zaboraviti ijednu od ove dvie doline na Kozari koje su još bile biele od lubanja i kostiju poklanih ratnih zarobljenika koji su svi bili rođeni u Bosni i Hercegovini. Ovo je, promišljao sam, srbski način opravdavanja njihovih smiješnih tvrdnji o tobožnjem srbskom identitetu ovih starih hrvatskih pokrajina, tvrdnji koje su uzprkos podpunom nedostatku bilo kakve podloge od Engleza i Francuza primljena kao nepobitna poviestna činjenica.

Poslie kada sam se iz brda vratio u Podgradce nisam se mogao sustegnuti da nešto ne kažem o ovim masakrima. Rekao sam mome pomoćniku da ljudi koji su tu ubijeni nisu bili ustaše nego domobrani i da nitko drugi osim Srba ne bi pred srbskom pravoslavnom crkvom s njih skinuo svu odjeću i poklao ih bez ikakve iztrage i suda.  Na to se on u mene izdrečio i slegnuo ramenima kao da sve ono što sam mu rekao nije od nikakve važnosti.

Sliedeću večer, dok sam u kinu gledao neki američki film došao je komandir milicije i odveo me u njihovu stanicu gdje me počeo izpitivati. Kad je završio svoju “istragu” rekao mi je da ću u lancima biti odpremljen šefu Udbe u Staru Gradišku. Malo kasnije saznao sam što se dogodilo. Direktor cestogradnje, koji je bio moj poslodavac, nagovorio je moga pomoćnika da ode komandiru milicije i porekne svoje tvrdnje, što je on i učinio.  

Moj “dragi” pomoćnik veselo je lagao, kako to samo Srbi znadu, i sada izjavio  da je bio pijan i da kao takav ne pamti baš točno što sam mu govorio. Da je pijan zaspao i kada se probudio u nekakvom bunilu činilo mu se da sam ja kritizirao “pravedne postupke naroda”. Ali kad je malo promislio došao je do zaključka da je on sve to sanjao.

I kmounistički “sud” me proglasio nevinim i pustio na slobodu.  Na moju sreću utjecaj moga poslodavca bio je toliko jak da su komunističke vlasti odustale od daljnje iztrage.

Jer da su odkrili da sam pripadnik poznate ustaške obitelji u Bosni ne znam što bi se sa mnom dogodilo. 

“Narodni sud” 15. Travnja 1945. u Bugojnu je osudio moga otca na smrt vješanjem, a godinu dana kasnije mene su obtužili da pomažem Križare. Nu ova njihova obtužba bila je izmišljena jer ja za Križare do tada nisam ni čuo. Svejedno, oznaši su me dobro premlatili. Srbin iz sela Drinić kod Bosanskog Petrovca Milan Mančić iztakao se kao moj vrlo revan batinaš. 

Samo zato što sam bio maloljetan i radi intervencije nekih mojih susjeda koji su se ulagivali komunističkim vlastima ovaj put sam izbjegao smrt. 

Sve ono što sam sam proživio, što je proživjela moja obitelj i tisuće drugih hrvatskih obitelji, moja izkustva u predjelima oko Kozare zajedno s onim što sam kasnije čuo od drugih izvora izpunilo me gađenjem na Titinu Jugoslaviju. U listopadu 1959. prešao sam preko slovenske granice u Austriju, kao i naše Oružane snage i civili četrnaest godina ranije, dok sam ja još bio dječak. Bio sam sretniji od njih u nalaženju utočišta u ovoj staroj habsburškoj zemlji. Ali odredio sam da mi je dosta “Staroga svieta” i 9. lipnja 1960. stigao sam u Kanadu gdje slobodno mogu opisati podmukli grozni masakar 3,500 mladih hrvatskih domobrana čije su muke i smrt posliedica  britanske perfidije u Bleiburgu.

Safet Bajin

Uranium City, Saskatchevan, Canada,

30. prosinca 1961.

Uz stotine drugih i ovo svjedočanstvo jednoga od tisuća i tisuća čestitih bosansko-hercegovačkih Hrvata islamske vjere treba otvoriti oči svima pa i jugopoturicama poput raznih Filipovića, Cerića, Izetbegovića i njima sličnih najzamršenijih ljudi na svietu. Selimovićevih ‘luda i nesrećnika  koji su zabezeknuti stali na pola puta jer osjećajem stida zbog svoga podrietla i krivice zbog odpadništva od svoga naroda ne žele ili ne smiju pogledati natrag a nemaju kuda napried’. 

Iako vrlo dobro zna da je za Nezavisnu Državu Hrvatsku bila velika većina bosansko-hercegovačkih muslimana, da ih je u Hrvatskim oružanim snagama; ustašama, domobranima i svim drugim službama služilo i živote izgubilo na desetke tisuća,  jugopoturica Tunjo Filipović nedavno u jednom svom “predavanju nepismenoj raji” se žali da nitko ne podiže nove spomenike onima koji su u 2. svj. ratu “ustali braniti Bosnu od ustaša i četnika.”

Jedan drugi od tih  izroda, koji ne poznaju ni svoju prošlost ni same sebe, hvali se kako je novi turski sultančić Erdogan zaprietio svakome onome tko dirne u Bosnu da će protiv sebe imati 100 milijuna Turaka. A gdje su vam bili ti Turci kad su ti koji su “ustali braniti Bosnu do ustaša” klali tri i pol tisuće ovih nevinih bosansko-hercegovačkih mladića  u Gornjim Podgradcima?  

Gdje su vam bili Turci kada su sinovi onih koji su izvršili ovaj pokolj u ovom zadnjem ratu (kao i onom prije njega) vršili masovne pokolje u Srebrenici, Foči, Višegradu, Bratuncu i tisućama drugih mjesta? Gdje ste bili vi jugopoturičke galamdžije? Sjedili ste negdje u zaklonu i vikali: “Ovo nije naš rat!”

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen