Branitelji Hrvatske kroz stoljeća

  • Ispis

Cilj ovoga dijela, kao što je i čitavog programa ovoga radia, je predočiti našim mlađim pokoljenjima punu istinu o povijesti našega naroda, posebno onaj noviji dio koji domaći izdajnici u tandemu s zakletim neprijateljima hrvatskog naroda u zadnjih stotinjak godina, a posebno danas, svim silama pokušavaju izopačiti.

Želimo predočiti podpunu istinu o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i onima koji su je hrabro i bezuslovno branili i za nju svoje živote položili.

Isto tako, naša mladež, a i dobar broj onih koji su kroz čitav svoj život bili prisiljeni slušali samo komunističke dezinformacije, moraju znati istinu o monstruoznim zločinima koje su oni koje ta današnja komunističke klika u Hrvatskoj slavi počinili nad hrvatskim narodom.

Umjesto da se pokaju i da dođu višem stupnju pameti i dostojanstva i kao pokajnici priključe se mainstreemu svoga naroda, ovi današnji izdajnici i tuđinske sluge trabunjaju o svom “antifašizmu”, a taj njihov “antifašizam” nije ništa drugo nego eufemizam za onaj najdogmatskiji i najkrvaviji stil boljševičkog komunizma. Titovog.

Sve što ćete čuti u ovim izlaganjima je čista, nepatvorena, dokumentirana, istina.

Ne obzirući se na dezinformacije današnjih “antifašističkih povjesničara”, pa čak ni onih hrvatskih koji, kad govore o incepciji ove današnje Hrvatske, naglašavaju onu svoju novu krilaticu -”nakon 900 godina”, a pritom svijestno niječu povijesnu stvarnost da je 10. travnja 1941. proglašena i utemeljena Nezavisna Država Hrvatska. Hrvatska država koja je u vihorima svijetskoga rata bila priznata od 18 država.

Hrvatska država koja je, izuzev neke manje dijelove koji su pripali Mađarskoj, te Istru, Rijeku i dijelove Dalmacije koji su od strane velikih sila pobjednika u 1. svj. ratu, tkzv. rapalskim ugovorom darovani Italiji i dijelova koje su talijanski fašisti prisvojili nasilnim Rimskim ugovorima, uzpostavljena je na svim hrvatskim povijestnim etničkim prostorima.

Poslije kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i izgona 2. talijanske armade , oslobođeni su i reintegrirani u NDH svi ti dijelovi koji su rapalskim i rimskim ugovorima bili nasilno amputirani.

Bosna i hercegovina, od stoljeća sedmog neotuđivi hrvatski prostori, pripojeni su matičnoj zemlji, državi Hrvatskoj i njih su hrvatski branitelji kroz 4 godine rata junački branili, što će posvjedočiti slijedeći sažeti opis herojstva hrvatskih vojnika i častnika u bitkama za Travnik.

Nastavak iz prošle emisije.

Ovi hrabri ratnici, branitelji Hrvatske, kao i mnogi prije i poslije njih, svojom hrabrošću i žrtvom potvrdili su istinitost one stare poslovice, koja kaže:

Heroj je onaj tko svojom hrabrošću prkosi strahu, tko dosljednim vršenjem svoje dužnosti izaziva subinu, tko uime domoljublja i vojničke časti prezre kompromis i sa samom smrću.

Već u kolovozu 1941. sdruženi čopori četnika i komunista koji su se po padu kraljevske Jugoslavije odmetnuli u bosanske šume, pod vodstvom četnika Ilije Slavnića, s Petrovog polja na Vlašić planini po noći mučki napadaju hrvatska sela oko Travnika.

Pri kraju godine, u hladnoj zimskoj noći napadaju hrvatsko selo Korićane.

Tijekom noći u obrani sela poginulo je svih 14 domaćih pripadnika ustaške seoske milicije.

Po zauzimanju sela 47 zarobljenih seljaka, djece, žena i staraca, bestijalna četničko-komunistička rulja stavila je pod nož.

Sve do dolaska tkzv. 5. crnogorske brigade u srpnju 1942. četnici i partizani će na ovim prostorima djelovati zajedno, ali svaki pod svojom komandom.

Dolaskom ove crnogorske brigade dolazi do odlučne prevage u korist komunista, čija će krvološtva pod zapovjedanjem, nepismenog kovača, bijesnoga boljševika Save Kovačevića daleko nadmašiti ona koja su ovi prvi do tada počinili.

Do te ‘prevage’ došlo je većinom za to što su četnici, nešto dragovoljno, nešto u strahu od ovog podivljalog crnogorskog krvnika, koji je, prema svjedočenju njegovih susjeda, prije nego je otišao u Đilasove partizane, tri svoja strica usmrtio glogovim kolcem, jednostavno sa svojih ušljivih šubara skinula kokarde i zamjenila ih boljševičkim zvijezdama.

Tako ujedinjeni velikosrbski odmetnici izvode više napada na hrvatska naselja u kojima likvidiraju sve zarobljenike i ranjenike.

Jedan od najkrvavijih je napad na selo Bistru 29. kolovoza 1942. g., gdje pripadnici 5. crnogorske brigade sumarno masakriraju 79 zarobljenika.

S namjerom zauzimanja Travnika, u studenom 1942., na prostorima Vlašića, Komara i Radalja u pomoć im pristiže tkzv 3. krajiška proleterska divizija, a u prosincu i 1. dalmatinska brigada koju razmještaju na položaje oko Novog Travnika.

Dan poslije Božića 1942., 3. krajiška, napada selo Turbe.

Mala posada HOS-a i civilnog stanovništva pruža im žilav odpor.

Četnikopartizani ruše, pale i uništavaju sve do čega dođu, ali tek kad je sva obrana izginula, 12. siječnja 1943. uspjeva im mjesto zauzeti, poslije čega pod nož stavljaju sve što im je živo došlo u ruke, a mjesto je podpuno opustošeno, od čega se nikad više nije oporavilo.

Dok Travnik brane brojčano slabe hrvatske snage i jedna jača njemačka pukovnija ( koja će kasnije napustiti grad ), oko njega se neprestano gomilaju partizanske “brigade i divizije”.

Te njihove snage, 1 proleterska i 5. divizija, 25. kolovoza 1943. zauzimaju Bugojno koje je branilo svega 1200 branitelja, ustaša i seoske milicije.

Dio branitelja, koji nisu izginuli ili bili ranjeni, zarobljeni i poklani, povukao se u Travnik, gdje se uključio u obranu grada kao V. stajaća bojna I. ustaškog djelatnog zdruga.

Polovicom listopada 1943. partizani vrše prvi napad na Travnik, ali su uz velike gubitke prisiljeni na povlačenje.

Krajem studenog, sada s koncentriranim snagama u kojim, prema njihovim navodima, sudjeluju i “dijelovi” 6. ličke divizije”, ( biti će njezini mizerni ostatci jer je ta “divizija” nedugo prije toga bila decimirana u napadima na Gospić op. a ), ali opet pod koncentriranom vatrom branitelja, uz težke gubitke, prisiljeni su u neredu napustiti bojište i povući se u okolne šume.

Poslije ta dva poraza u kojima su pretrpjeli ogromne gubitke, za idućih 11 mjeseci Titovi “heroji navikli samo na pobede” ne usuđuju se napadati Travnik.

Kao posljedica tih poraza i teških gubitaka u ljudstvu, partizani su bili demoralizirani i pred podpunim kolapsom. Tek kad uslijede nove prilike između zaraćenih strana na širem svijetskom bojištu, te prodora boljševičke Crvene armije u Srbiju i instalacijom Tita i njegovih boljševika na vlast, partizani će smoći nešto kuraži za usredotočeni napad na Travnik.

Dr. Vrančić u knizi “Branili smo državu” opisuje kako mu je prilikom njegovog puta u Travnik, ustaški satnik Penava, koji je upravo sa svojom kupreško-bugojanskom bojnom, protuudarom odbacio partizane s položaja na Kalvariji koji kilometar udaljenoj od Travnika, dao na čitanje jedno pisamce, pa nastavlja: “...Bio je to list papira iztrgnut iz školske pisanke, izpisan olovkom, ćirilskim slovima. Pisamce je bilo nađeno kod jednog poginulog partizana, očito glasnika, jer je bilo upućeno jednom partizanskom komesaru u Banjoj Luci.

Jedan partizanski komesar iz okolice Travnika piše svome drugu u Banjoj Luci, koja se toga časa nalazila u rukama partizana, osim stare turske kule na Vrbasu, koju su držali ustaše, te mu se tuži na težke prilike, pod kojima živi.”

“Tebi je lako druže - veli pismo - ti si legao u krevet, a ja još spavam na goloj ledini. Bolestan sam, pa ako ovako potraje, ne znam, hoćemo li moći da izdržimo. Šta rade ti Rusi, što nas više ne oslobađaju ovog življenja.....”

“Vidjelo se iz pisma, kaže Vrančić, da su partizani bili klonuli i da im je jedina nada bio dolazak ruskih četa.”

Radi mnoštva informacija, iz raznih izvora, o osobnim herojstvima pojedinih branitelja, o partizanskim zločinima nad zarobljenicima i civilnim pučanstvom, te nevjerojatnih dezinformacija i otvorenih laži plasiranih od strane Titinih boljševika, za vrieme i poslije rata, o bitkama za Travnik, nastavak u idućoj emisiji.

Braniteljski radio, 30. studenog 2013.

 

Za Dom Spremni !

Ja sam Zvonimir Došen