Zvonimir R. Došen: Partizanske krvave orgije u Liki I Velebitskom podgorju (1. dio)

Detalji

Objavljeno: Petak, 14 Siječanj 2022 13:03

Ovima i svim kučkinim sinovima, gnusnim odrodima, falsifikatorima, koji uporno neprestano povrieđuju najdublje rane hrvatskoga naroda, treba suditi onako kako su hrvatskom narodu sudili crveni jugokomunistički vampiri, njihovi krvavi idoli.

U nekoliko nastavaka u nedavnom osvrtu opisao sam svjedočanstva obitelji doglavnika Marka Došena o srbijanskim zločinima nad hrvatskim narodom Like i Velebitskog podgorja za vrieme karađorđevske Jugoslavije. U ovome ću opisati zvjerstva Titinih “antifašista” nad nedužnim hrvatskim, velikom većinom, civilnim pučanstvom poslie završetka Drugog svjetskog rata. Među ovima su neki koje su opisali drugi, kao prof. Nikica Bićanić, Ivan Vukić i drugi i neki od onih koje je u onim krvavim vremenima pretrpila moja obitelj i ja kao diete. Bez obzira na to što su već objavljivana, ova svjedočanstva treba stalno ponavljati kako bi naši novi naraštaji saznali istinu o neopisivim zločinima koje su počinili jugokomunistički monstrumi koje ovi njihovi potomci danas glorificiraju.

Sudnji dan u Gospiću 1945. godine

Kad je pred podne 4. travnja 1945. Hrvatska vojska je počela napuštati Gospić s nom je krenuo i veliki broj civila: žena, djece, staraca, gonjenih opravdanim strahom pred partizanskim zločinima, za koje se itekako znalo i koji nisu bili plod neopravdanoga straha , niti ustaške promičbe.

Kad su nakon svih uzaludnih pokušaja tijekom rata konačno 4. travnja 1945. partizani ušli u Gospić počelo je zločinačko triebljenje Hrvata koji nisu bili u šumi i koji nisu sliedili utvarne “antifašističke idole.

Najprije su prvih 48 sati ubijali Gospićane koje su ranije popisali za odstrel, a zatim, kad je trebala početi funkcionirati pravna država, partizanski su “narodni sudovi” bili izraz pomahnitaloga razuma i gubilišta s temeljnom zadaćom da likvidiraju što veći broj Hrvata.

Među više partizanskih zatvora u Gospiću izticale su se kaznionica u gradskom središtu i zgrada u kojoj je do dolazka partizana bila Financija na Tratini blizu Kanižkog mosta na rieci Bogdanici.

U njima je izmrcvareno nekoliko tisuća nevinih ljudi i ti su zatvori među Gospićanima bili godinama simbol hrvatskog mučeništva. 

Na Tratini su “antifašisti” nakon mrcvarenja strieljali i nevinoga ličko-krbavskog arhiđakona , biskupijskoga delegata za gospićki, perušićki i udbinski kotar, gospićkoga dekana i župnika i najznamenitijega katoličkog liturgičkog pisca, vlč. Dragutina Kukalja, čija je liturgička djela Hrvatsko kniževno družtvo sv. Jeronima u Zagrebu objavilo u velikim nakladama (sveukupno blizu 50 tisuća primjeraka).

Iako je po onom što je u doba NDH činio u Gospiću zaslužio da ga Židovi dosliedno svojim današnjim kriterijima upišu u Yad Vashem kao pravednika među narodima, jugokomunisti su ga nakon mučenja likvidirali s obiljem drugih nevinih.

Ljeti 1945., kriomice su u Gospiću govorili da se noću nedaleko od Tratine vide sviećice koje hodaju po obali rieke Bogdanice, a strah je ljudsku maštu punio utvarama, pa su neki govorili da su uz te utvare “vidili” i glavu jarca.

Stvarna podloga tim “viđenjima” bila je u tome što su Gospićani, kojima je ljubav spram njihovih ubijenih bila jača od straha pred komunističkim zlikovcima, kriomice noću palili sviećice na mjestima gdje su ubijeni njihovi očevi, majke, kćeri i sinovi.

Nadahnuti paklenskim naukom u njihovom revolucionarnom poletu pod njihovom vodiljom krvavom zviezdom petokrakom, partizani su ništili sve “nazadno”, pa su i knjževnika, prevoditelja i jednoga od najznamenitijih polemičara u poviesti hrvatske književnosti, vlč. Frana Biničkog, strpali u kaznionu , gdje su ga Titini ušljivci zarazili svojom endemskom bolesti, pjegavim tifusom, a onda ga, kad su vidjeli da je pri smrti tobože odpremili u bolnicu gdje je 1. svibnja u mukama umro.

Nedaleko od Kukaljeva stratišta na Tratini ubili su i mladu trudnu učiteljicu Anđelku Čačić Roša, kojoj je trebalo samo dvadesetak dana do poroda. U Kaniži uz obalu rieke Novčice ubili su gospićkoga gimnazijskog vjeroučitelja vlč. Vladimira Kargačina i profesora Gljeba Krilova i još mnogo drugih nedužnih civila, čiji su leševi plutali po krvavoj Novčici.

Vilovite stiene uz ovu rieku nudile su mladim Gospićanima priliku za atraktivne skokove u vodu , a slikovita priroda uz nju za raznovrstnu razonodu. 

“Osloboditeljima” Gospića 1945. godine sva ta gospićkim mladima draga mjesta za kupanje bila su uobičajena mjesta za ubijanje i sam Bog zna koliko su nedužnih Hrvata  u drugoj polovici 1945. “antifašisti” likvidirali uz Novčicu.

Jednog predvečerja u kolovozu, ili rujnu 1945., Toma Pavelić Ivanov na velikoj ploči “Veneciji” uz Novčicu odkrio je ogromno tielo mužkarca koje je čitavo bilo opleteno bodljikavom žicom i bačeno u vodu. Kad je rieka napuhnutu i već razpadajuću lešinu izbacila na površinu prolaznici su se zgražali, a gospićkim dječacima Marijanu Čorku, Iveku Špoljariću i Slavku Korenu “narodnooslobodilački odbor” je platio 10 dinara da ju uklone. Oni su je odvukli na drugu stranu Novčice i zakopali u plitki grob nasuprot “Venecije”, gdje i danas počivaju zemni ostatci čovjeka komu se nikada nije doznalo ime. 

Iztočno od Novčice, kod gospićkog željezničkog kolodvora u šumi “Imovina”, veliko je grobište s neobilježenim grobovima nevinih civila žena i muškaraca koji nisu iz Gospića pobjegli pred partizanima i koji su se bez straha odazivali njihovim pozivima da u večernjim satima dođu na “sastanke”, s kojih se nikada nisu vratili.

Jedno veliko neobilježeno grobište nalazi se u Jasikovcu, susjednoj šumi Imovini, u kojoj su “antifašisti” rogljama (željeznim vilama) izboli grupu nevinih Hrvata među kojima je bio i stari umirovljenik Gabre Šikić iz gospićke Prnjavorske ulice.

Kad su ujesen 1945., kako bi prikrili tamošnja grobišta, u Jasikovac odveli gospićke gimnazijalce na pošumljavanje razvrstali su ih u parove. Jedan 12 godina star dječak odgrćući tanki sloj zemlje motikom izgrnuo glavu muškarca. Nije bilo nikakve sumnje da se radilo o nedavno ubijenom čovjeku jer je na glavi još bila kosa.

Posebno poglavlje u gospićkom mučeništvunakon Drugog svietskog rata izpisao je svojom žrtvom mladi hrvatski mučenik Josip Šaban “Jopa” iz Prnjavorske ulice br. 22.

Iako je bio nevin, budući da je u vrieme rata branio svoju domovinu kao mladi hrvatski domobran, znao je da se ne smije predati Titinim krvnicima, pa se skrivao u skrovištu na tavanu svoje kuće.

U skrovištu je, radi nemobilnosti, nedostatka hrane, medicine i svih drugih osnovnih potrebština za život, obolio i 11. svibnja 1951. u tajnosti umro.

Od kamena čvršće njegova stara majka i sesta Jelka pokopale su njegovo tielo u podrumu kuće, a da nitko za to nije znao sve do ponovnog oslobođenja Hrvatske. Nakon skoro 46 godina, 2. listopada 1995. njegovo je tielo ekshumirano iz podruma i svetčano pokopano u obiteljski grob na katoličkom groblju blizu crkvice sv. Marije Magdalene uz koju sun “antifašisti” 1946. strieljali nevinu sestru milosrdnicu Žarku Ivasić, za koju je pokrenut postupak za uzdizanje na oltar svetosti. 

Na izvanjskoj strani toga groblja neobilježeno je grobište velikog broja nevinih koje su “osloboditelji” na razne načine nakon rata ubili u Gospiću. 

Ustaška djeca nemaju pravo na školovanje

Ni obitelj Marka i Franciske Devčić nije u godinama nakon Drugog svietskog rata nije mimoišla sudbina Gospićkih Hrvata. Marko je bio šumarske struke, nije se bavio politikom i za vrieme rata uobće nije bio u vojsci. On i njegova žena Franciska bili su lički Hrvati katolici i u normalnom su hrvatskom katoličkom duhu podizali na noge sinove Milana i Josu i kćeri Zoru, Miru i Ankicu “Bebu”. 

Nakon rata partizani su bez utvrđivanja ikakve krivnje likvidirali 47-godišnjeg oca Marka, a mladići Milan i Josu nestali su bez traga. Od ove obitelji ostao je na životu samo ženski dio. 

U danima kad je Gospić pod “antifašistički” terorom proživljavao svoj sudnji dan i kad je sve što je daleko od normalnog bilo svakidašnje i uobičajeno pa je počelo izgledati kao normalno, pa ni mnogi od poštenih Hrvata u Gospiću nisu se pitali zašto su Devčićevi nestali.

U vrieme kad su “antifašisti” sve po boljševičkom naputku regulirali, nikomu nije ni na kraj pameti bilo da bi preživjeli dio Devčićevih trebao od nečega živjeti i da bi majka Franciska i tri neobskrbljene kćeri trebale imati pravo na mirovinu naslieđenu od muža i oca koga su podivljali “antifašiti” nevinog ubili.

Suprotno tomu najstariju kćer Zoru s nepunih 18 godina starosti krvnici su zatvorili i obtužili da je s grupom svojih susjeda hranom, odjećom i sanitetskim materijalom prikriveno pomagaka skrivene “bandite” i osudili na robiju od 20 godina s prisilnim radom, a najmlađu, 16-godišnju Ankicu “Bebu” izbacili iz srednje medicinske škole, jer prema karakteristici, koju je na zahtjev škole izdao Komitet KPJ u Gospiću, ona “kao ustaško djete nema pravo na školovanje”.

Komita ubojica iz Čarugine bande, šef “antifašističke” vlasti u Karlobagu

Josu Mažurana iz Konjskoga na Velebitu iznad karlobaga poslala je 24. svibnja 1945. partizanska vlast u Karlobagu dapartizanskoj vlasti u Gospiću preda zatvoreno pismo u kojem je pisalo da ga se kao “narodnog neprijatelja” osudi na smrt i ubije. Budući da onda nije bilo moguće drukčije, Joso je od Karlobaga do gospića morao ići pješice.

Joso je bio obični cestar na 7 km dugoj dionici ceste Dospić-Karlobag između Šušnja i Vidovca iznad Karlobaga., koji je ono malo soje mizerne plaće pošteno zarađivao.

Politika ga nije zanimala, niti se s njom bavio, niti je za vrieme rata bio ičiji vojnik.

Četrdeset osam godina stari Joso bio je bezazlen poput djeteta i nitko ga držeći se pravde i Božjega zakona nije mogao obtužiti da bilo komu učinio ikakvo zlo. 

Ni na kraj pameti mu nije bilo da otvori i pročita pismo prije nego ga preda partizanima u Gospiću.

“Među onima na koje se sumnjalo kao na moguće kreatore sudbine Jose Mažurana bio je i Titov prvoborac i istaknuti “antifašist” koji je u Karlobagu nakon Drugog svijetskog rata vedrio i oblačio.

Početkom 60ih godina prošloga stoljeća životopis dotičnoga prvoborca među čitateljima zagrebačkog “Vjesnika”izazvao je smijeh do gušenja, što je potaklo Jakova Blaževića da reagira i da, iako sa zakašnjenjem, zatraži zabranu razpačavanja toga broja “Vjesnika”. Ni ne sluteći, naime, da je među “junacima” Titove “oslobodilačke antifašističke armije” i onih koji su svoj revolucionarni zanat pekli u školi  zločinački čuvenog Jove Čaruge, zagrebački novinar Marino Zurl je u “Vjesniku” objavio podlistak o hvatanju Čarugine družine i suđenju istoj, rabeći autentične podatke arhivirane u Okružnom sudu u zagrebu. U jednom nastavku Marino Zurl je među Čaruginim “junacima” naveo s punim imenom i prezimenom i spomenutoga “antifašista” iz karlobaga, komu je Okružni sud u zagrebu kao sudioniku Čarugine bande dosudio nekoliko godina teške robije”, napisao je pok. Nikica.

Iako je pok. Nikica ovo pisao 2008. godine u “Oslobođenoj Hrvatskoj” jasno je da se on, vjerojatno radi straha od tužbe ili nečega još gorega, bojao navesti ime ovoga Čaruginog komite.

Kao nekome tko je imao (ne)priliku upoznati i nekoliko godina promatrati nasilje toga Čaruginog razbojnika-ubojice nad pučanstvom Karlobaga i okolice i čijem je otcu 1945. “povjerio” pismo istoga sadržaja kao i Josi Mažuranu, dužnost mi je da ga ovdje “predstavim” našim čitateljima.

Taj zlikovac bio je Nikola Budak, rođen pod Budakovim brdom na Velebitu, u zaselku Kućište kraj Ledenika iznad Karlobaga.

Negdje poslie završetka Prvog svietskog rata s (Pavlom) “Prpićom Velikim” i njegovim istoimenim stričevićom “Prpićom Malim” pridružio se komitskoj razbojničkoj bandi “Kolo gorski tića” koju je u Slavoniji osnovao Jovo Stanisavljević “Čaruga”. Kao Čarugin komita Budak je u blizini Otočca u Liki orobio i ubio mesara Iliju Žanića, bio je ubrzo uhvaćen i osuđen na 18 godina robije. Njega je kao i mnoge druge kriminalce i zlotvore za vrieme odsluživanja robije jugoboljševički ideolog Moša Pijade “vaspitao” u jednoga od najkrvoločnijih Titinih “proletera”.

Bio je ovisoka nezgrapna vrlo zaostala seljačina, velike glavurine, nesklatnih nogu, sa stopalima okrenutim prema vani. Sjećam ga se kako je skoro svakodnevno poput slona hodao po karlobaškoj rivi i kao pravi Titin proleter galamio, psovao i bogohulio.

Iako skoro nepismen, bio je dugo godina predsjednik općine Karlobag. 

Glavni kolovođe ovoga genocida bili su “hrvatski partizani”, idoli ovih gore na slici: Jakov Blažević iz Bužima, sela zapadno od Smiljana, Joso Bubaš i Pajo Kosović iz Ličkog Novog nedaleko od Gospića, Pajo Milković iz Smiljana, a znali su im se pridružiti i braća Miško i Stipić Došen iz Rizvanuše, sela iztočno od Brušana. Ovu dvojicu je, kao i Nikolu Budaka, Moša Pijade “prevaspitao” u zatvorima u Sriemskoj Mitrovici i Lepoglavi.

Ni jedan od ovih krvnika nije odgovarao za ove i druge zločine nad hrvatskim narodom. Pajo Kosović, Miško i Stipić Došen crkli su prije razpada komunističke Jugoslavije. Joso Bubaš je, kad mu je 1991. kuća u Ličkom Novom dignuta u zrak, uspio pobjeći. Najprije se skrivao u Orahovici (vjerojatno u staroj kući Stipe Mesića), odakle se “preselio” u Zagreb (gdje mu je “naravno” bilo najsigurnije) gdje je u tajnosti crko. Pajo Milković je također 1991. uspio pobjeći iz Gospića. Skrivao se u podrumu svoje stare kuće u Smiljanu gdje je nađen mrtav. Pod zaštitom onoga koga neki Hrvati danas zovu hrvatskim Mojsijem krvnik Gospića, progonitelj i ubojica Stepinca Jakov Blažević je, kao i Jure Bilić i mnogi drugi oznaški krvnici, kao da se ništa nije dogodilo, nastavio u Zagrebu mirno živjeti sve do konca 1996., kad je u miru izpustio svoju adsku dušu. 

Za jugokomunističke zločince i svu drugu jugoslavensku gamad Zagreb je  za vrieme i poslie rata postao najsigurnije sklonište u Hrvatskoj. Uz jugokomunističke krvnike i njihove potomke u hrvatsku se metropolui sa svih strana doklatio i sav drugi jugokomunistički ološ, pa nije nikakvo čudo da je on, kako reče Zvonimir Hodak, postao glavni grad Jugoslavije.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen