Zvonimir R. Došen: Partizanske krvave orgije u Liki i Velebitskom podgorju (2.dio)

Detalji

Objavljeno: Petak, 21 Siječanj 2022 13:00

“Kod Gospića ustaše su se borile s odlučnošću kakvu valjda ni oni sami nisu do tada vidjeli. Ovdje je bitka bila jednostavno strahovita, najvruća od svih koje sam ikada vidio. Čak i prije nego je borba počela mi smo znali što nas čeka, jer gospićke ustaše su bile vrlo dobro poznati ratnici. Oni bi nas pustili da se do njihovih rovova približimo na udaljenost manju od deset metara, a onda bi neprekidnom paljbom razbili našu čitavu jedinicu. 

Vrlo je malo njih živih palo u naše ruke. Oni su se borili do zadnjega daha, a onda bi se ubili zadnjim nabojem koji im je preostao. Od čitave jedinice (bojne koja je ostala braniti Gospić, nap.a.) samo oko 20 ili 30 njih, podpuno bez streljiva i već više mrtvi nego živi, palo je u naše ruke.

Mi smo ove izcrpljene ratnike na mjestu likvidirali.

Pošto smo u ovoj bitci pretrpjeli vrlo težke gubitke mi smo se osvetili na pučanstvu Gospića. Sliedili smo naređenja koja nam je dala OZNA da smaknuća ovih ljudi vršimo na razne načine. Ponekad smo žrtvama izvadili srdce a onda bi tiela sakrili u krhotinama zgrada koje su bile porušene za vrieme borbe. Po svemu sudeći OZNA je htjela stvoriti dojam da su žrtve stradale prilikom rušenja zidova i podova. Drugi leševi skrivani su u pećinama u brdu nedaleko od Gospića. Vidio sam jednoga ustašu koji je bio živ oderan a onda njegovom kožom obješen na ogranak jednoga stabla. Vjerujem da je tada u Gospiću ubijeno oko 4000 ljudi, većina njih na vrlo sadistički način. Isto tako, želim napomenuti da sam vidio oficire koji su bili u pratnji ruske delegacije koja je došla pregledati partizanske operacije kako slikaju one leševe u pećinama.

Vjerojatno su te slike kasnije rabili kako bi nasamarili Zapadne saveznike da misle da su ustaše ili neki drugi Hrvati počinili te zločine….” 

Ovo je svjedočanstvo djeteta-partizana Dušana Vukovića, koji je pobjegao u Italiju jer više nije mogao gledati grozote koje su njegovi drugovi činili nad hrvatskim narodom. Svjedočanstvo je objavljeno u knjizi Ivana Prcele “Operation Slaughterhouse” (Operacija klaonica).

Operacija klaonica nastavlja u Gospiću raditi punom parom

Ljeto je 1945.  godine.  Gospićka kaznionica  “Žuta kuća”  prenatrpana je sužnjima oba spola, starih i mladih. U sobe (ćelije) koje su bile namjenjene za manje od 10 osoba nabijeno je  60 i više tako da zatvorenici zbijeni poput sardina u toj smrdljivoj i krvlju umrljanoj prostoriji, mogu samo stajati. Nije se moglo ni okrenuti a kamoli sjesti.  Vrata se otvaraju nekoliko putadanju i noćusamo za nekoliko minuta dok partizani izvuku određeni broj uznika koje vode pred  “narodni sud”, koji radi danju i noću. Svi hodnici su također puni zarobljenika, pa one koje izvuku odmah nadomještaju s istim ili još većim brojem novih. Svuda je nesnošljiv zadah od kojega se mnogi zatvorenici, pogotovo ženske,  onesviješćuju. Nu  partizanskim vojnicima i oficirima, po kojima još gmižu uši i razni drugi para-ziti, izgleda da taj smrad uobće ne smeta. Ovo je jedan mali dio iz izkaza moga pokojnog oca koji je tada bio sta-novnik jedne takve sobe.  

Jednoga dana došao je red i na moga oca da ga s još nekoliko zarobljenika izvuku i dovedu pred “narodni sud”.  Kad su ih doveli u prostoriju u kojoj je bio taj sud, imao je što i vidjeti.  Glavni sudac je četnik-partizan Iso Stanić, lički Vlah kojega je prije rata poznavao kao odrpanog kočijaša iz jednog sela u iztočnoj Liki. Da ovdje ne ulazim u detalje o svemu s čim su sve moga oca teretili navesti ću samo ovo.  Nekakav zapisničar ( jer je sudac, koji je ujedno bio i tužitelj,  vjerojatno bio nepismen) čita iz nekakvog zpisnika - da je moj otac počinio zločin protiv naroda jer je u travnju 1941. g., s nekoliko ustaša došao u žandarsku postaju na Širokoj (kod Barić Drage), razoružao žandare i ubio narednika Milana Zlatara, iako su znali da je Milan Zlatar  u vrieme toga suđenja bio partizanski kapetan prve klase.  Istina je da je moj otac na Širokoj razoružao žandare, ali je isto tako istina i ovo.

Po dolazku u postaju moj je otac mirno rekao naredniku Zlataru da je država kojoj je on do tada služio nestala te da on i njegovi žandari moraju predati sve oružje poslije čega mogu slobodno otići kud žele.  Zlatar je počeo  plakati i rekao:  “Ante,  ja sam služio onu državu za koricu hleba, pa sam voljan služiti i ovu novu”. Otac mu je odgovorio da on za to nije nadležan, pa ako on želi služiti novoj državi neka se prijavi kod novih hrvatskih vlasti u Gospiću. Zlatar i njegovih 6 žandara nisu otišli u Gospić, otišli su u četnike iz kojih su kasnije prešli u partizane. Normalno, zar ne?  Uz ovu “krivnju”  Stanić je još naveo da je moj otac doveo bojnu ustaša na 70 partizana i sve ih likvidirao, te da je uhvatio i srieljao braću Danoliće koji su iz njemačke Legije bježali u partizane i još mnogo čega što je mogao izmisliti ovaj četničko-partizanski “sudija”. Potrebno je ovdje navesti da su i ovi Danolići u to vrieme bili živi i zdravi - u partizanima.  I, “sudac”  Stanić  izriče mome ocu kaznu smrti.  Uz mog oca, na smrt je osuđen i 15 godišnji dječak Ante Medunić iz Ribnika pokraj Gospića, koji je bio obtužen da je negdje za vrieme rata prestrašio  jednu “Srpkinju” koja je došla u trgovinu njegovoga oca, tako što je u nju uperio praznu pušku.. Kad mu je drug Iso izrekao kaznu, mali Ante mu je rekao -  ‘Pa nećete valja mene ‘vako malog ubiti’, našto mu je  kočijaš-sudac odgovorio - ‘Ooo, dobar si ti za ubiti, dobar’.  Meduniću je kasnije osuda promijenjena na 15 godina robije (ne znam koliko je od toga odrobijao).

U tim za hrvatski narod najcrnjim mjesecima, u vrieme najkrvavijih partizanskih orgijanja u kojima su se natjecale dvije partizanske brigade - 6. Lička i 11. Dalmatinska,  kad se nije znalo tko je od zarobljenika već u grobu a tko je još možda živ, moja majka, te Ana Šikić (Pajinova), Mara Pavičić (Rokina) i još nekoliko žena iz moga sela  odputile su se u Gospić kako bi saznale što o svojim muževima. Kad su došle u dvorište “Žute kuće” vidjele su veliku hrpu krvlju natopljenog veša i razne druge odjeće. Znajući o čijoj odjeći se radi i od silne tuge nemogavši gledati  tu strašnu hrpu,  okrenule su se i počele glasno plakati. Tada im je pristupio jedan partizanski “oficir”  s “troćoškom” na glavi i s sadističkim osmijehom na svom krvničkom licu, rekao: “Uzmite drugarice, uzmite,to će vam dobro doći,nikad neznate, možda je to od nekoga vašeg.”  Jadne žene su pobjegle jedva čekajući da se što brže udalje od toga strašnog prizora.

Neopjevani heroj Petar “Periša” Pećina

Veći dio ograde oko zatvora i dosta prozora na ćelijama bio je oštećen granatiranjem u posljednjim danima rata. Partizani su bodljikavom žicom na brzinu “popravili” ograde i neke od oštećenih prozora, a okolo su postavili dobro naoružanu stražu.  Zatvorenici su vidjeli da svake noći odvode grupe osuđenika prema šumi Jasikovac na iztočnoj strani Gospića, odakle se nedugo za tim čuju dugi strojnički rafali.  Stoga im nije bilo težko zaključiti što to znači.   

Pošto su partizani iz dana u dan slavili svoju “pobjedu”, pekući janjce i opijajući se hektolitrima vina i rakije, a znajući da je zarobljenicima već sigurno jasno što ih čeka, pobojali  su se da bi kad oni njihovi stražari budu pijani moglo doći do pobune onih koje vode na srieljanje pa su u svojoj sotonskoj kuhinji skuhali novu smicalicu. Sve koji su bili određeni za odstrel  “pomilovali” su na dugoročne robije koje će tobože odslužiti u Gradiškoj.  Mome ocu smrtna kazna je preinačena na  16 godina prisilnog rada.  Grupe koje su bile određene za “Gradišku”, kad dođe vrieme za “transport”, biti će kamionima prebačene Bilajskom ulicom do željezničke postaje.  Ali ljudi su znali da im je tim “transportom” sudbina zapečaćena. Poslije toliko raznih mučenja, bolesti  i gladi  mnogi su se pomirili sa sudbinom i mirno išli na stratište u Jasikovcu.  Nu jednom čovjeku, pravom ličkom gorostasu silne fizičke snage i smjela srdca, sve te patnje nisu oduzele ni snagu ni smjelost. Taj čovjek bio je Petar “Periša” Pećina, rođen u  Pazarištu.  U njegovoj plemenitoj duši bila je usađena ona Kristova iz Evanđelja gdje kaže  da veće ljubavi nemože imati ni jedan čovjek  od onoga  koji  svoj život položi za svoje prijatelje. 

I, jedne noći došao je red za “transport u Gradišku”  grupe  od oko 60  “pomilovanih” osuđenika u kojoj su bili moj otac i Periša Pećina.  Nisu bili vezani jer su krvnici mislili da će ih time zvarati dok ih ne dovedu u Jasikovac gdje ih je čekala četa partizanskih krvnika naoružanih strojnicama. Te noći skoro svi partizani bili su pijani jer su slavili nekakav njihov praznik. Nekoliko pijanih partizana bilo je zaduženo sprovesti grupu do ceradom nadkrivenih teretnjaka koji su čekali s vanjske strane izlaza iz dvorišta. Kod samog izlaza, s unutarnje strane, bila je postavljena strojnica (“šarac” ) iza koje je sjedio partizan, spreman otvoriti paljbu u slučaju da itko pokuša bijeg.  I, kako je ova tužna povorka prolazila izpred ove strojnice (neki su se već bili popeli na kamione),  dogodilo se ono što nitko nije očekivao.                                                                                               

Došavši pred cijev “šarca” Periša je munjevitom brzinom odgurnuo strojnicu, svojim snažnim rukama pograbio partizana za grkljan i bacio ga na zemlju. 

Nastao je metež i vika.  Iznanađeni partizani bacili su se na Perišu da spase svoga druga, ali bilo je kasno, Periša mu  je već bio izčupao grkljan. Videći to svi su otvorili paljbu po Periši. U međuvremenu svi osuđenici su se razbježali, kud tko, po neosvijetljnim ulicama Gospića.  Nažalost, svi osim trojice, ubrzo su bili pohvatani i likvidirani. Jedan od trojice koji su se uspjeli spasiti bio je i moj otac, koji se uputio prema Smiljanskom polju na zapadu Gospića odakle su se  svake noći čule pjesme i puškaranja pijanih partizana. I te noći po tom polju gorjele su vatre oko kojih su pijani partizani i partizanke urlikali igrajući svoja “kozaračka kola”. Koristeći njihovu opuštenost moj otac se te noći uspio kraj njih provući do obronka Pikovac u podnožju Velebita.

Uzdam se u Boga da će jednom doći dan kad će heroju Petru “Periši” Pećinibiti podignut velebni spomenikna mjes-tu gdje je položio svoj junački život,.

U “sudskom” zapisniku koji je 1991. pronađenom u arhivima “Žute kuće” stoji da je moj otac 11. srpnja 1945.osuđen na smrt srieljanjem

Kako izgleda strieljanje je trebalo biti izvršeno 27. srpnja.  Toga dana partizani su slavili svoj veliki praznik, “ Dan narodnog ustanka “. Kako znamo, taj njihov “ustanak”  zbio se  27. srpnja 1941. kad su četnici u okolici Srba porobili i spalili niz hrvatskih sela i izvršili pokolj nad stotinama nevinih seljaka.                                                        Krvnicima koji su počinili  te zločine Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Stevan Mesić,Ivo  Josipović i njihovi drugovi “antifašisti” u Srbu su podigli novi spomenik - stari je 1995. za vrieme Oluje minirala Hrvatska vojska. 

Sjećam se da je moj otac govorio da je taj dan bio petak, a 27. srpnja 1945. bio je baš u petak.                                                                                                                            

Poslije biega iz ove kolone smrti moj otac se po mraku u ranim jutranjim satima uspio dovući do šume u brdu Piko-vac, koje se nalazi između Trnovca i Brušana. Tu je morao predaniti, jer po danu su Velebitom krstarile jake parti-zanske patrole “Šumske milicije”.

Kad je pala noć nastavio je put i idućeg jutra bio je u visokim brdima Velebita iznad našega sela, gdje je takorekuć znao svako stablo, svaki kamen i svaku špilju. 

Ne znam kad i kako se javio mojoj majci i starijoj braći, u to vriemebio sam malo dijete pa negdje do jeseni 1946. nisam ni znao da mi je otac živ. Svakako, majka, starija braća i sestra Marija nisu nama mlađima smjeli ništa o tome govoriti jer smo bili premladi pa bi partizani od nas mogli vrlo lako saznati da je živ i gdje se krije. Kako je u ono vrieme u našim selima bilo normalno da u mnogim obiteljima bude velik broj djece i moji roditelji su imali nas devetero ( dvije kćeri i sedam sinova ).  Moja najstarija sestra, Milka, bila je od mene starija točno 20 godina.  Na Uskrs, 1. travnja 1945., udala se u Pazariški Klanac za ustaškog nadporučnika Nikolu Smolčića, a u roku od 2 mje-seca postala je udovica jer je Niko (kako su ga zvali) bio strijeljan u Jasikovcu zajedno s zapovjednikom Velebitske bojne, mojim ujakom i krsnim kumom ustaškim bojnikom Pavlom “Pavlicom” Devčićem.                                                                     

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen