Zvonimir R. Došen: Hoće li novi “Bosanski lonac” biti okidač i za 3. svj. rat?

Detalji

Objavljeno: Petak, 18 Veljača 2022 13:08

Britanska zemljovidna karta Hrvatske prije 1. svj. rata

- Ništa pod suncem nije novo. Sve se ponavlja. Ono što je bilo, ono je što će biti, ono što je učinjeno, ono je što će biti učinjeno - kaže stara hebrejska poslovica.

Mnogi koji nisu dobro upućeni u političke makinacije ondašnjih velikih sila, poglavito Vel. Britanije i Francuske, vjeruju da je atentat na austrougarskog priestolonasliednika Franca Ferdinanda, 28. lipnja 1914. u Sarajevu bio glavni povod za izbijanje 1. svj. rata. Kad se malo pozornije pregleda dokumente koji su do nedavna nisu bili “klasificirani” (mnogi su još danas), vidjet će se da je Sarajevski atentat bio samo okidač, na kojem su Britanci i Francuzi odavna držali prst, i pogodan izgovor za prebacivanje krivnje za njegov početak na svoje oponente Niemačku i Austrougarsku.

Austrougarski ultimatum Srbiji s onih deset točaka, među kojima su uz zahtjev za uhićenje i izručenje organizatora atentata bili i zahtjevi; da Srbija prestane s krijumčarenjem oružja i ekploziva u Bosnu, da prestane s otrovnom propagandom protiv Austrougarske i da bez oklievanja razpusti organizaciju “Narodna Odbrana” i druge grupe koje su uključene u subverziju protiv Austrougarske, bio je vrlo blag u uzporedbi s ultimatumima  kolonijalnih sila, Vel. Britanije, Francuske desetcima ili stotinama naroda prije nego su ih silom oružja podjarmljivali.

Nemajući drugoga izlaza Srbija je bila sprema pokoriti se austrougarskim zahtjevima,                ali to se nije podudaralo s britanskim i francuskim planovima, pa britanski ministar vanjskih poslova lord Edward Grey, kao pravi britanski dvoličnjak, odmah izjavljuje da on “nikada nije vidio da je ijedna država drugoj nezavisnoj državi poslala dokument s tako strahovitim karakterom”.  Ruski ministar vanjskih poslova  Sergej Sazonov izjavljuje da “nijedna država ne bi mogla prihvatiti takve zahtjeve a da ne počini samoubojstvo”.  Prvi lord  britanskog admiraliteta Winston Churchill za ultimatum kaže da je to “najuvredljiviji svojevrstni dokument ikada izmišljen”.

U osvrtu na ove izjave mladi austarlski poviestničar Christopher Clark u knjizi “The Sleepwalkers” kaže da su austrougarski zahtjevi bili puno blaži od zahtjeva Georgea W. Busha Talibanima i Sadamu Husseinu poslie 11. 9. 2001. i da su bili puno diplomatskiji od ultimatuma američkoga predsjednika Theodora Roosevelta Maroku deset godina prije atentata na Franca Ferdinanda, kad je razbojnik Ahmed ibh-Muhamed Raisuli kidnapirao američkoga državljanina grčkog podrietla Iona Perdikarisa. Rooseveltov ultimatum je bio vrlo kratak: “Perdikaris živ ili Raisuli mrtav.” Ukoliko se to ne dogodi Ujedinjene Američke Države će napasti Maroko.

Atentat u Sarajevu bio je Francuzima i Britancima dobar izgovor za dugo planirani rat koji će uništiti tri njima suprostavljena carstva; njemačko, austrougarsko i otomansko, što će im kako znamo poći za rukom. Nu nisu očekivali da će taj rat srušiti i njima savezničko rusko carstvo.

Pripreme za “Veliki rat” počele su nekoliko desetljeća prije Sarajevskog atentata.

Franko-niemački rat 1870. - 1871.

njihova kraljevstva. Povrh toga, Francuska je morala Niemcima predati još neke druge manje dielove teritorija i za ratnu odštetu platiti golemu svotu od pet milijardi franaka. Do sukoba između Drugog Francuskog Imperija (kasnije Treća Francuska Republika) i Sjeveroniemačke Konfederacije na čelu s kraljevinom Prusijom došlo je kad je Francuska odlučila ponovno uzpostaviti dominantnu poziciju nad Europom, koju je, kako su Francuzi zamišljali, izgubila poslie rata između Prusije i Austrougarske 1866. godine, u kojem je Prusija porazila Austougarsku. Ali, kao i njihovi tadašnji saveznici Britanci, Francuzi krivnju za izbijanje rata s Niemačkom pokušavaju prebaciti na pruskog kancelara Ota von Bismarcka tvrdeći da je on izazvao rat s Austrougarskom kako bi pod svoju vlast privukao četiri tada nezavisne njemačke države: Baden, Württemberg, Bavarsku i Hesse-Darmstadt.

Nu to je samo bio izgovor da Francuska, 15. srpnja 1870., počne s mobilizacijom i da francuski parlament dan kasnije Prusiji naviesti rat. 

Francuska vojska 2. kolovoza 1870. provaljuje u njemački teritorij. Niemačka koalicija (Prusija, Baden, Wüttemberg, Bavarska i Hesse-Darmstadt), munjevitom brzinom mobilizira svoju vojsku puno efikasnije od Francuske i već 4. kolovoza s vrhunski  izvježbanom vojskom na čelu s izvrstnim zapovjednicima, efektivnom uporabom moderne tehnologije, naročito težkog topničtva montiranog na platforme za prievoz po željezničkoj pruzi, prisiljava Francuze na povlačenje i zauzima sjeveroiztočne dielove Francuske.

U bitci kod Sedana na rijeci Meuse, 1. - 2. rujna, Niemci su podpuno porazili francusku vojsku, zarobili njihova kralja Napoleona III. i više od sto tisuća francuskih vojnika.

Rat će trajati još neko vrieme, ali Francuzi su znali da su ovom bitkom izgubili rat. Poslie ove bitke Niemci napreduju munjevitom brzinom i 19. rujna obsjedaju Pariz.

Nakon nešto više od četiri mjeseca, 28. siječnja 1871., Pariz je pao i Francuska je zatražila primirje (kapitulirala).

Poslie završetka ovoga rata dolazi do ujedinjenja dotadašnjih nezavisnih njemačkih država i državica u jedan Niemački reich na čelu s pruskim carem Wilhelmom 1. Hohenzollernom i kancelarom Otom von Bismarckom.

Po prvi put u poviesti svi Niemci su (izuzev Austrijance i neke manje grupe, poput one u Švicarskoj) ujedinjeni u jednoj njemačkoj državi.

Poslie podpisivanja primirja između ovoga novog Njemačkog carstva i III. Francuske Republike u Frankfurtu je, 10. svibnja 1871., podpisan “Frankfurtski ugovor” kojim je Francuska, kao agresor i gubitnik u ratu, morala pobjedničkoj Niemačkoj predati dvie pokrajine; Alsace, Loraine (na njemačkom Reichsland Elsaß-Lothringen), koje su Prusi oduvijek smatrali dielom

Djetinjasta ponižavanja pobijeđenih

Kako bi pobijeđene Francuze do kraja ponizili Njemci 18. siječnja 1871.  u “Dvorani ogledala” u palači u Versaillesu krune pruskog kralja Wilhelma I. za cara novoga Ujedinjenog Niemačkog Carstva. Za osvetu Francuzi i Britanci će po završetku 1. svj. Rata,11. studenog 1918., prisiliti Niemce da podpišu primirje u jednom starom željezničkom vagonu u šumi Compiègne, oko 60 km sjeverno od Pariza. Dvadest dvie godine kasnije, 22. lipnja 1940., Hitler će prisiliti poražene Francuze da na istom mjestu u istom vagonu podpišu kapitulaciju. Novi niemački reich je prietnja velikom britanskom imperiju amsonov je izvršio samoubojstvo. U nekoliko sleidećih bitaka Njemci uništavaju i 1. ruBritanski lordovi novo niemačko carstvo smatraju velikom prietnjom njihovom imperiju “u kojem nikada sunce ne zalazi”, pa zaboravljaju sva neprijateljstva i sve ratove koje su kroz stoljeća vodili s Francuzima (jedan od kojih je bio i onaj srednjovjekovni poznat kao Stogodišnji rat, zapravo serija ratova duga 117 godina 1337. - 1453.) i sada zajedno s njima snuju planove za njegovo rušenje. 

Francuzi ne samo da žele povratiti izgubljene teritorije Loraine i Alsace i one milijarde franaka koje su morali Niemcima platiti za odštetu, nego im se prije svega žele osvetiti za “neoprostivu uvredu francuske časti” krunenjem njihova cara u versailleskoj Dvorani ogledala.

Nu prije nego započnu rat morali su naći nekakav naoko validan izgovor za prebacivanje krivnje za njegov početak na svoje oponente. Taj izgovor bio je austrougarski ultimatum maloj Srbiji, koja za nikoga nije predstavljala nikakvu stratežku ili bilo kakvu drugu važnost. Rusi austrougarski ultimatum Srbiji smatraju agresijom na pravoslavlje i carski stratezi, među kojima je na prvom mjestu utjelovljeni zloduh pomahnitali kaluđer Grigorij Rasputin, uvjeravaju slaboumnog cara da odmah počne s mobilizacijom i što prije pripremi vojnu silu od šest milijuna vojnika za rat protiv Niemačke i Austrougarske.

Britanski lordovi i konzervativni političari su za rat s Niemačkom, ali većina naroda je protiv rata i traži da Vel. Britanija proglasi neutralnost.  Prije nego se sukobi s Rusijom Niemačka, kako bi zaštitila svoja leđa, traži od Francuske da podpiše ugovor o neutralnosti. Umjesto toga Francuzi objavljuju mobilizaciju. Njihov moto je “Francuska mora stajati ili pasti s Rusijom” i 3. kolovoza 1914. nevješćuju Niemačkoj rat. 

Kako bi se zaštitila od napada s leđa Njemačka zauzima Belgiju. To britanskim lordovima daje opravdanje i oni već drugi dan, 4. kolovoza, naviešćuju Niemačkoj rat.

Niemačka se sada našla u ratu na dva fronta. S jedne strane Rusija, a s druge Francuska i Britanski Comonwealth. Francuska je tada mogla mobilizirati osam milijuna osamsto tisuća domaćih i kolonijalnih vojnika, a Vel. Britanija s tzv. Comonwealthom (eufemizam za kolonije) s ukupnim brojem pučanstva od 440,000,000, sigurno više nego Francuska i Rusija zajedno. 

Nu uzprkos svemu, Niemci će na oba fronta nizati pobjedu za pobjedom sve do bitke na rijeci Somme (1. srpnja - 18 studenog 1916.) kad je na tom frontu došlo do zastoja. Poslie strašnoga krvoprolića u četiri i pol mjeseca dugom “Attrition warfare” - ratovanje postepenim smanjivanjem (ubijanjem) broja vojnika, crta bojišnice nije pomaknuta. Britanski vojnici ne žele ginuti za Francusku i gdje god mogu odugovlače i sabotiraju. Kad je od francuskog Visokog zapoviedništva dobila poziv da se u što kraćem roku premjesti na front na rijeci Somme britansku “Expedition Force” pod zapovjedništvom generala sir Johna Frencha uzelo je 3 dana da prieđe 40 kilometara dug put do bojišnice.

Na Iztočnom frontu Rusi gube svaku bitku s Niemcima. Na samom početku rata, u svega četiri dana ljute bitke kod Tannenberga u Iztočnoj Prusiji, njemačka 8. armija podpuno uništava 2. rusku armiju. Doživjevši tako katastrofalan poraz njezin zapovjednik general Aleksandr Samsonovje izvršio samoubojstvo.

U proljeće 1916., prije početka bitke na rijeci Somme, vrhovni zapovjednik francuske vojske gen. Joffre, u nadi da će prisiliti Njemce da s zapadnog bojišta povuku nekoliko svojih jakih divizija na iztočno bojište, traži od Rusa da protiv Niemaca započnu jaku ofenzivu i novoorganizirana II. ruska armija sastavljena od 16 pješačkih i 4 konjaničke divizije počima s ofenzivom na njemačke postave kod jezera Naroč u Bjelorusiji. Ova ofenziva će za Ruse biti katastrofalna. 

Puno manje niemačke snage; 9 pješačkih i 3 konjaničke divizije, ne samo da uspjevaju odbiti ruske napade na svoje postave, nego na svaki ruski juriš odgovaraju protujurišima u kojima, kako stoji u zapisima, na svakog poginulog niemačkog vojnika gine pet ruskih.

U ovoj današnjoj igri oko Bosne akteri su skoro isti kao i onda, jedino fali Austrougarska, ali zato imamo dva newcomera u Bosnian boiling pot -  Kinu i Ameriku. 

Sve je kao što je nekad bilo samo su role malo pobrkane. Rusi su, kao i 1914., otvoreno na strani Srba. Njima su se ovaj put pridružili i Kinezi. Britanci su se “brexitom” izključili iz natječaja za drmatore političkog konglomerata zvanog Europska Unija. Tu su ulogu preuzeli sada udruženi Niemci i Francuzi, koji zajedno s Amerikancima Bosnu smatraju “Novom Jugoslavijom u malom”i za to ju treba štititi i pomagati kao nekad onu veliku. Neki od njih su javno, a neki tajno, na strani novopečenog, na vjerskoj bazi stvorenog “naroda”, Bošnjaka, koji su  od turske okupacije 1463. do kojih 30 godina unazad bili poznati kao: Turci, Austrijak muslims, Jugosloveni, Hrvati, neopredjeljeni, muslimani, Muslimani et cetera, et cetera.  Na njihovoj strani su i Turci, Talibani i druga “islamska braća”. 

Tu, naravno, ne ubajam čestite Hrvate islamske vjere koji nisu zaboravili tko su bili njihovi predci prije dolazka Turaka. 

Hrvate nitko ni ne spominje. A zašto bi ih spominjali kad svi znadu da će oni uvijek biti na strani Zapadnog “kršćanskog” svieta za čiju su se slobodu kao glupi vitezovi ili vitežki glupani stoljećima borili. Ali ovaj put kad izginu u bitkama za ovo današnje zapadno “kršćanstvo” umjesto antemurale christianitatis trebali bi dobiti naslov - propugnaculum diaboli.

U nastavku: Britanci jednom dobro smišljenom podvalom u rat uvlače  Ameriku, a Niemci iz Švicarske u Rusiju sprovode i financiraju Lenjina i njegove boljševike. 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen