Zvonimir R. Došen: Invazija? Njet! Ovo je samo taktika koju sam naučio od moga deduške

Detalji

Objavljeno: Petak, 08 Travanj 2022 13:00

Vladimir Visarionović Putin

Poslie niemačke invazije Sovietskog Saveza 22. lipnja 1941., “Veliki vođa” Staljin bio je toliko paraliziran strahom da se jedanaest dana se skrivao i nitko za to vrieme nije od njega čuo niti jednu rieč.

Tek 3. srpnja 1941. pojavio se njegov govor na radiju u kojemu on “osuđuje akciju prijatelja Hitlera i Ribbentropa, koji su iznevjerili pakt prijateljstva” koji su s nime podpisali u kolovozu 1939. godine. 

U nastavku govora Staljin zapovieda svojim generalima da prije povlačenja pred niemačkom vojskom u Ukrajini primiene taktiku “spržene zemlje”. Zapovied je glasila: “U slučaju prisilnog povlačenja sva vozila: lokomotive, vagoni, kamioni, zaprežna kola itd., moraju biti evakuirani. Neprijatelju ne smije ostati ni jedna lokomotiva, ni jedan vagon, ni jedan kilogram žita, ni jedna litra goriva. Seljaci na kolektivima moraju odtjerati svu stoku i predati sve žito na čuvanje državnim vlastima za transportiranje u pozadinu.

Sve vriedno vlastništvo, uključivši željezo i sve druge metale, žito i gorivo, koje se ne može izvući, mora biti uništeno bez ikakve grieške…”

Tada je u iztočnu Ruiju iz Ukrajine odtjerano 6 milijuna goveda, razmontirano i odpremljeno 550 velikih tvornica, tisuće manjih tvornica, 300.000 traktora i 3,5 milijuna izučenih radnika.

Prije biega pred niemačkim divizijama “junačka Crvena armija” je u Ukrajini sve za sobom uništavala, uključivši preostale tvornice, trgovine, rudnike i hirocentralu Dniprohes na rieci Dnipru, tada najveću hidrocentralu u Europi.

Kao i njihova “mala balkanska braća” Rusi najviše mrze kulturnu baštinu drugih, od njih naprednijih, naroda.  Uz niz drugih sakralnih objekada boljševički zločinci su 3. studenog 1941. u centru Kijeva eksplozivom srušili glasovitu ukrajinsku pravoslavnu katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije izgrađenu 1073. godine. Ovaj zločin, kao i onaj o masakru 22.000 poljskih častnika u šumi Katyn, ruski zlotvori su pokušali pripisati Niemcima. 

Zapovieđeno je, također, da se u Rusiju evakuira Ukrajinsku akademiju znanosti i umjetnosti, a iz Kiiva, Harkiva, i drugih većih gradova sve profesore i službenike sveučilišta, sve znanstvenike i kvalificirane tehničare.

Samo nekoliko dana poslie niemačkog udara na Sovjetski Savez, 30. lipnja 1941., Organizacija Ukrajinskih Nacionalista na čelu sa Stepanom Banderom objavila je uzpostavu nezavisne države Ukrajine. Za predsjednika vlade izabran je Jaroslav Stećko. Tjedan dana kasnije Niemci su razpustili ovu novu ukrajinsku vladu, uhitili Banderu i Stećka i odpremili ih u zatvor  Sachsenhausen u Niemačkoj gdje su dočekali konac rata. Da, to je isti onaj Bandera za kojega “geostrateg” Lošo kaže da je bio nacist .

Tiekom rata OUN se razdielila na Banderovce, kojima je, iako u zatočeništvu, na čelu bio Stepan Bandera i Melnykovce, na čelu s Andreyem Melnykom. Obe grupe su se boprile protiv boljševika i protiv nacista. Moskva je ove ukrajinske nacionaliste smatrala vrlo opasnom prietnjom i protiv njih je rabila najblatniju propagandu, naročito protiv Bandere, obtužujući ga za zločine nad ukrajinskim Židovima. 

Znači da je i Bandera bio neka vrsta supermana koji je u roku od tjedan dana uspio počiniti velike zločine nad Židovima. Ja sam mislio da su to, kako tumače jugokomunistički “povjesničari” Goldstein, Klasić, Jakovina i drugi, samo ustaše mogle izvesti.

Kremlj je odmah na početku rata počeo s kampanjom promoviranja ruskog (ne sovjetskog) nacionalizma i šovinizma čija se kulminacija očitovala u Staljinovoj zdravici, 24. svibnja 1945., kad je rekao:

“Želim podići ovu zdravicu u zdravlje našega sovjetskoga naroda, prije svega ruskoga naroda.

Pijem, prije svega, na zdravlje ruskoga naroda jer je on u ovom ratu zaslužio glavno priznanje kao vodeća snaga Sovjetskog Saveza među svim nacionalnostima naše zemlje. Podižem zdravicu u zdravlje ruskoga naroda ne samo zato što je on vodeći narod, nego također zato što on ima čist um, čvrst karakter i izdržljivost.” Tako rusificirani gruzijski odrod, kao i mnogi hrvatski odrodi, hvali ubojice i tlačitelje svoga naroda.

Taj “čist um i čvrst karakter” ruskoga naroda jasno se manifestirao u sustavnom pljačkanju, paležu, masovnim ubojstvima, masovnim silovanjima i bezbroj drugih najbestijalnijih zločina u poviesti čovječanstva koje su njegovi “heroji” počinili  gdje god su došli, naročito u Niemačkoj, Austriji i Mađarskoj. Nu izgleda da to ništa ne smeta Viktoru Orbanu, kojega i mnogi naši ljudi smatraju velikim mađarskim rodoljubom.

Zapadni poviestničari su decenijima opravdavali ove ruske zločine kao osvete za niemačke zločine na prostorima Sovjetskog Saveza i masovna ubojstva ruskih ratnih zarobljenika. To opravdanje su kasnije pobili mnogi vojni poviestničari kao napr. britanski poviestničar prof. Anthony Beevor, koji piše da su vojnici Crvene armije također silovali ruske i poljske žene oslobođene iz koncentracijskih logora. 

Protiv Beevora su se, naravno, odmah ustali ruski poviestničari (od kojih su neki najvjerojatnije bili sudionici u tim nehumanim zločinima) izjavljujući kako je “sramota imati išta zajedničkoga s čistom klevetom naroda koji je spasio sviet od nacizma”. 

Onome tko imalo pozna rusku magalomaniju uobće nije čudno što se Rusi opravdavaju pripisujući drugima zločine koje su oni počinili, ali je malkicu čudno što oni, kao i njihova mala braća Srbi, vjeruju u svoje bezočne laži.

Na te njihove tvrdnje odgovorio je jedan drugi poznati britanski poviestničar Richard Overy rekavši da oni “pisanjem poviesti pobjednika, pokušavaju opravdati ruske ratne zločine”.

Sooner or later, you’ll  have to destroy the monster you have created, or it will destroy you. (Prije ili kasnije, morat ćete uništiti neman koju ste stvorili, ili će ona uništiti vas.) 

Od samoga početka rata između nacističke Niemačke i boljševičke Rusije, prije nego se i sama, u prosincu 1941., uključila u rat, Amerika je provedbom tzv. Lend-Lease programa počela boljševičkom Sovjetskom Savezu slati golemu, do tada neviđenu, pomoć bez koje bi komunistički “raj na zemlji” u vrlo kratkom roku bio uništen. Uz množtvo drugoga, Amerika je Rusiji tiekom rata poslala:

400.000 jeepova, kamiona i drugih vozila

14.000 zrakoplova

8.000 traktora

13.000 tenkova

1,5 milijuna pokrivača (vojničkih deka)

15 milijuna pari vojničkih čizama

107 milijuna tona pamuka

2,7 milijuna tona petrolejskih proizvoda

4,5 milijuna tona hrane

Ukupna današnja vriednost više od 180 milijardi dolara.

Povrh toga Amerika je boljševicima poslala 2.000 lokomotiva, bezbroj vagona i skoro polovicu željezničkih tračnica koje su im trebale za postavljanje novih pruga za bieg na iztok.

Uz tone i tone tvorničkog pribora Amerikanci su za vrieme rata Rusima poslali 38.000 kovinotokarskih strojeva, koji su bili daleko bolje kvalitete od onih izrađenih u ”tvornicama radnika i seljaka”.

Samo zahvaljujući ovoj američkoj golemoj pomoći boljševička Crvena se armija, koja je poslie masivnih poraza i kolosalnih gubitaka u prvih 18 mjeseci ratovanja bila u podpunom razsulu, uspjela reorganizirati i stupiti u protuofenzivu. 

Niemački pukovnik Paul Carell u knjizi “Ferbrante Erde” (Spržena zemlja) u opisu jedne bitke njegove jedinice s nekom sovjetskom 1943. u blizini Mariupolja u kojoj je poginuo veliki broj ruskih vojnika piše:“Kad je bitka okončana niemački vojnici su bili začuđeni kad su vidjeli da svi oni poginuli na ruskoj strani nisu bili Rusi nego Amerikanci. To jest, sva hrana koju su kod sebe imali i sva njihova odjeća i obuća bila je američke proizvodnje i tek onda kad bi s njih skinuli sve, uključivši i veš i čarape, oni su bili Rusi”.

“Da bi se moglo stvarno procieniti važnost Lend-Lease-a za sovjetsku pobjedu”, napisao je ruski poviestničar Boris V. Sokolov, “morate zamisliti kako bi se Sovjetski Savez mogao boriti da nije bilo Lend-Lease pomoći. Bez Lend-Lease-a Crvenoj armiji bi nedostajalo trećina streljiva, polovica zrakoplova i polovica tenkova. Povrh toga, tu bi bila stalna oskudica u transportu i gorivu. Željeznički promet bi bio zaustavljen i sovjetske snage bi bile puno slabije koordinirane i sa stalnim nedostatkom radio pribora, a bez američkoga konzerviranog mesa i masti one biskapavale od gladi”. 

Čitavo to vrieme Staljinovi špijuni, gotovo sviŽidovi, bili su na najvišim pozicijama u Rooseveltovoj vladi. Među najvišima i najopakijima bili su: Treasury Secretary (ministar finacija) Henry Morgethau Jr., njegov zamjenik Harry dexter White i Solomon Adler. Adler će kasnije postati visoki američki predstavnik u Kini. Ova trojka će američkim novcem spasiti ne samo komunizam u Rusiji, nego i u Kini. Poslie Len-Leas-a. ubjedili šumastog Roosevelta da odobri 200 milijuna dolara u zlatu za pomoć Čang Kai-šeku u borbi protiv komunizma. Kad je sve bilo odobreno Adler je u dogovoru s Morgenthau-om i White-om zlato predao Mao Zedongu. Tako su ovi zlotvori njega i njegove komuniste ne samo spasili od sigurne propsti, nego ih postavili na vlast, a kinezkom narodu priredili neopisiva izpaštanja i preko sedamdeset milijuna žrtava.

Jedini koji je u spašavanju boljševičke nemani vidio pogibelj za čitav sviet, goru i od one nacističke, bio je glasoviti američki general George Patton. On je na 11. svibnja 1945. na proslavi u Majestic hotelu u Parizu za vrieme proslave kojom je saveznička politička i vojna hierarhija slavila pobjedu nad nacističkom Niemačkom nazočnim glavešinama u kratkom ali vrlo smjelom govoru očitao lekciju:

“Sve ovo je jedna velika, od Boga prokleta sramota!  Dan za danom u moje zapovijedništvo dolaze jadni austrijski, češki, mađarski, njemački i svi drugi časnici. Skoro da ih moram spriečavati da predamnom ne padaju na koljena. Sa zuzama u očima, oni mi govore - U ime Boga generale, nastavite dalje i uđite u naše zemlje s vašom  armijom.  Dajte nam posliednju i jedinu priliku da preživimo prije nego bude prekasno. Prije nego nas Rusi unište ili učine robljem, za uviek.  To je što mi oni kažu. Sve i jedan mi je ponudio da će dovesti svoje ljude da se bore po mojom zastavom. Jedan niemački general mi je ponudio cijelu armiju niemačkog ratnog zrakoplovstva da se bori u sastavu moje III. Armije protiv Rusa. Zaboga ljudi, ja bi im htio udovoljiti. Ako to ne učinim ja se moram osjećati kao izdajnik”.  Kad je u dvorani nastao tajac Patton je nadodao: “ Ovi ljudi su u pravu.  Oni neće imati izlaza. Mi smo odpisali njihove živote.  U ime Boga, mi moramo rastrgati te proklete luđačke sporazume s Staljinom i nastaviti marš do istočnih granica Europe s Rusijom, što je bilo u orginalnom planu prije Yalte”!                                                             

Nekoliko mjeseci kasnije, poslie nekoliko neuspjelih pokušaja, ubojice savezničkih tajnih službi - ruskih, britanskih i američkih zajedno - uspjeli su 21. XII. 1945. ubiti ovoga velikog heroja i nadasve plemenitog čovjeka i time spasiti neman koja će samo godinu-dvie kasnije postati najveća opasnost ne samo za njih nego  za čitavi sviet.

Nikome tko nije podpuno glup nije potrebno naglašavati da se oni grozni zločini poslie završetka rata i tijekom 45 godina komunističke strahovlade, kao ni ovo što se danas događa, nikada nebi dogodili da je “Demokratski Zapad” poslušao generala Pattona.

Ali kada su kratkovidni “kapitan” i “kaban” (vepar), kodna imena ruskih špijuna za Roosevelta i Churchilla, sa Staljinom u Yalti podpisivali ugovore njih je najviše zanimalo kako međusobno podieliti Europu i od razorene Niemačke izciediti silne milijarde za ratne odštete. A što će time milijune ljudi poslati u smrt, a stotine milijuna strpati u robstvonije ih nimalo smetalo.

Danas, kada podmladak iste one boljševičke nemani, koju je Amerika svojim Len-Lease programom spasila od sigurnog uništenja, pod istim onim boljševičkim simbolima razara Ukrajinu i prieti drugim narodima, lideri ‘uljudbenog Zapada’ im priete sankcijama  t.j. da će im smanjiti ili obustaviti prodaju nekih tehničkih, tehnoložkih i raznih drugih proizvoda, koje su im po najnižoj cieni prodavali ne samo od 1990., nego i čitavo vrieme “hladnoga rata”.

O da, neki se usude ovoga miniaturnog Staljina zvati ratnim zločincem, neki mu “priete još gorim sankcijama”, neki mu, poput francuskog zwergla Macrona, govore da “nije liepo to što radi”, a nitko se (još) ne usudi reći da će Rusija morati Ukrajini, u što kraćem roku, platiti stotine milijardi eura odštete.

O da, evo konačno se pojavila i notorna Carla Del Ponte koja traži da se za ratnog zločinca Vladimira Putina izda svietski uhitbeni nalog. Nu nije spomenula da bi u taj nalog trebali biti uključeni i svi njegovi generali.

To će vjerojatno biti za to što još nema imena ukrajinskih generala i drugih branitelja koje će, kao i nekada one hrvatske, kad se završi rat obtužiti za sudjelovanje u “organiziranom zločinačkom podhvatu”. 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen