Zvonimir R. Došen: Na 134. obljetnicu Njegova rođenja

Detalji

Objavljeno: Petak, 14 Srpanj 2023 13:00

Prije 134 godine, točno na stotu obljetnicu Francuske revolucije, 14. srpnja 1889., u malom hercegovačkom selu Bradini na Ivan Planini na  prugi Mostar- Sarajevo, koju je tada gradio Njegov otac poduzetnik Mile Pavelić, rodio se Ante Pavelić, budući osnivač i poglavnik Ustaškoga pokreta i utemeljitelj Nezavisne Države Hrvatske. 

Tko bi tada bio mogao pomisliti da će se u tom malom selu, nakon 839 godina saveza i ovisnosti o raznim tuđinskim režimima, roditi revolucionar, koji će na svim hrvatskim poviesnim etničkim prostorima obnoviti Tomislavovu, Krešimirovu i Zvonimirovu  Hrvatsku. 

Revolucionar, koji je, stavljajući sebe i svoju obitelj u smrtnu opasnost, ustao protiv tiranije primitivnoga tuđina, koji je na najokrutniji način želio hrvatski narod izbrisati s lica zemlje.

Državnik, koji je hrvatskome narodu vratio slavu i ponos njegovih drevnih predaka.

Uzprkos svemu tome, danas nam uz razne “antifašiste” i jugofile neki “umjereni i razboriti” Hrvati govore da je za hrvatski narod neoportuno i štetno spominjati Njegovo ime kada znamo da je njeogov projekt  Nezavisna Država Hrvatska propao nakon samo četiri godine postojanja. 

Štetno je, kažu, spominjati i poštivati njega i ustaše kada ih čitav zapadni liberalno-demokratski sviet smatra suradnicima nacizma i fašizma, a Nezavisnu Državu Hrvatsku Hitlerovom marionetskom državom. Iako vrlo dobro znaju da su to podmukle podvale oni nas neprestano pokušavaju ubjediti da je pametnije i diplomatskije nesuprostavljati se tim objedama, jednostavno prešutjeti taj segment naše prošlosti i okrenuti se izticanju naše starije poviesti, počevči od Irana, Biele Hrvatske, Tuge i Buge, Tomislava, Krešimira, Zvonimira, Radića, Mačeka… (Starčevića je neoportuno spominjati jer i on je bio ustaša još prije Ante Pavelića) pa će nas ovaj naš veliki zapadni liberalno-demokratski sviet početi ipso facto simpatizirati.

OK! Ako ćemo se držati strogog eksitizma (divljenja samo tvarnim i trenutačnim uspjesima) što je materijalističko i oportunističko gledanje na život, onda ne smijemo slaviti ni Tomislava, ni Krežimira, ni Zvonimira, ni druge hrvatske kraljeve, jer, konačno, ni njihova kraljevstva nisu doživila ni 180 godina postojanja zajedno. Čemu onda slaviti i Radića, kad je njegova borba za neovisnu seljačku republiku  Hrvatsku onako tragično završila u srbijanskom zjerskom brlogu zvanom Skupština, a još manje Mačeka, koji do svoje smrti nije došao do zaključka da Hrvati, ako žele obstati kao narod, moraju tražiti i izboriti svoju samostalnu državu, a ne zajednicu sa Srbima u kojoj će oni uvijek biti alfa i omega. Nu svejedno, Tuđman je Mačeka u nekoliko svojih govora 1990ih spominjao kao “najomiljenijeg u hrvatskom narodu” i, zbog te Tuđmanove omiljenosti njegovi posmrtni ostatci su iz Amerike preneseni u Hrvatsku i svečano pokopani na Mirogoju. 

Danas ti naši umjerenjaci i drugi “zabrinuti domoljubi”, t. j. oni koji su nekoć pisali hvalospjeve Titi, JNA i “socijalističkom samoupravnom sustavu”, kako ih se ne bi svrstalo među nacionaliste ili, nedaj Bog, među ustaše, su sada, kako se sami predstavljaju, najveći protivnici svakoga totalitarizma i pravi pravcati demokrati. Ali ako malo pažljivije prostudirate njihove argumente primjetit ćete da taj njihov “antitotalitarizam” nije ništa drugo nego podmukli pokušaj svrstavanja krutog zločinačkog titoizma među sve ostale totalitarizme, pa i one takoreći benigne jednostranačke sustave, u kojima nisu počinjeni nikakvi zločini a kamoli genocid koji su nad hrvatskim narodom počinili Tito i njegovi “proleteri”.  Među ovima koji pokušavaju u isti koš strpati sve tzv. totalitarne sustave, u zadnje vrieme sve više i više se iztiču i “moderni” svećenici i biskupi Katoličke crkve u Hrvatskoj, poput Mate Uzinića, koji uz ine jugokomunističke podmetaljke Bleiburšku tragediju hrvatskoga naroda pokušava opravdati  izmišljenim žrtvama Jasenovca, Antuna Škvorčevića, koji ne trpi ništa što miriše i na najblažu formu hrvatskoga  nacionalizma i usred hrvatske Slavonije bratimi se s glavnim eksponentom “srpskog sveta” u Hrvatskoj četničkim “episkopom” Jovanom Ćulibrkom ili Bozanićeva nasliednika nvoga zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše koji puše u isti antiNDHaovski rog kao i njegov preteča

Njima nije jasno ili se, kako Srbi kažu, prave Toše, pa tobože ne znaju da nije bilo Ante Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske da sigurno ne bi bilo ni ove današnje, skučene, pokradene i prodane Hrvatske. Da bi Hrvati bili podpuno asimilirani u druge, susjedne, narode i danas bi bili sve i svašta samo ne Hrvati. Do uzpostave Nezavisne Države Hrvatske za zapadni “prosviećeni, pravedni i demokratski” sviet bili smo Austijanci, Slavi, Yugoslavi, pa čak i Mađari. Evo jedan dokaz da ovo zadnje nije izmišlotina. 

Pregledajući nedavno neke stare knjige u mojoj knjižnici nađoh kako neki američki pisac Warren Smith 1975. u knjizi  ”The Secret Forces of the Piramids” (Tajne sile piramida) jednoga od najpoznatijih hrvatskih i svietskih izumitelja Nikolu Teslu opisuje kao Mađara, pa kaže:   “…Jednoga sparnoga jutra 1884., visoki uglati Mađar Nikola Tesla izašao je iz imigracijskog ureda na otoku Ellis u New Yorku i otišao pravo u jednu od najkontroverznijih karijera kao izumitelj. Tesla je riedko kada dobivao priznanja za svoje uspjehe. Tu je uvijek bila moguća  opasnost da bi se ekscentrični Mađar mogao uzdignuti do razine da u govoru za vrieme nekoga primanja priznanja za svoje izume na nekom banketu denuncira znanstveni sviet. “Nikada ne znaš što će taj ludi Mađar učiniti”, bile su česte primjetbe (američkih izumitelja i biznismena).” 

O ovome detaljnije neki drugi put.

Poslie uzpostave i za vrieme trajanja Nezavisne Države Hrvatske svi su nas bili prisiljeni zvati Hrvatima, ali kako bi nam se osvetili za “drzkost” rušenja njihova “pet projecta Yugoslavie” i uzpostavljanja svoje nacionalne države morali su nam uz hrvatsko ime prišiti pridjev fašizma.

Poslie propasti NDH opet smo prestali smo biti Hrvati i opet su nas počeli zvati Yugoslavima. Nu hrvatski domoljubi u emigraciji nisu se dali pokoriti i ustali su u borbu za idenditet svoga naroda. Početkom 60ih godina prošloga stoljeća svi mi koji smo sa sobom u tuđinu u svojoj duši donieli Hrvatsku, uz razne manifestacije, demonstracije, pisanja i sve duge moguće načine komunikacije tiskali smo i razpačavali one poznate pamflete s naslovom “Please, do not call me a Yugoslav” ( Molim vas, nemojte me zvati Jugoslaven ). Izpod naslova je pisalo da je jugoslavenska nacionalnost puka izmišljotina i vrlo kratko i koncizno opisana hrvatska poviest i zemljopis. I na koncu smo uspjeli. 

Uvijek ću se sjećati jedne naše demonstacije u Torontu za hrvatski jezik 1989. godine. 

U masi ljudi uz množtvo hrvatskih zastava, primjećujem i jednu makedonsku, jednu ukrajinsku i još neke druge. Nu za oko mi zape jedna zastava s perjanicom okićenom glavom poglavice indijanskog plemena Mohawk. Prišao sam velikom Indijancu koji je držao tu zastavu i smješeći se upitao: “What are you doing here?” ( Što vi ovdje radite? ). On mi s velikom dozom ponosa odgovori. “I came to help my Croatian friends to fight for their freedom!”  ( Došao sam pomoći mojim hrvatskim prijateljima boriti se za njihovu slobodu ). 

Podučen velikosrbskom, jugoboljševičkom i zionističkom propagandom, korumpirani i svim mogućim opačinama i perverzijama izopačeni Zapad borcu za slobodu svoga naroda Anti Paveliću uz niz drugih pripisuje i “neoprostivi magnum crimen” što se u vrtlogu 2. svj. rata našao na strani Sila Osovine. Pripisuju mu čak i epitet izdajništva ili, kako oni to vole zvati, “kvislinštva”, tako da je Ante Pavelić prvi i jedini čovjek na svietu kojega se obtužuje da je ustajući u borbu za oslobođenje svoga naroda izdao njegova okupatora, tlačitelja i krvnika. 

Znaju oni vrlo dobro da narod koji je prisiljen goloruk ustati u borbu za svoj biološki obstanak, za biti ili ne biti, ne može birati saveznike nego je prisiljen stupiti u savez i primiti bilo kakvu pomoć od svako tko mu hoće pomoći, bez obzira na njegov moralni integritet, ideološko, političko, vjersko, humanističko ili bilo koje drugo uvjerenje. Svaki narod koji je goloruk prisiljen boriti se za oslobođenje od krvavoga primitivnoga, podpuno nehumanoga okupatora kao što je bio onaj velikosrbski, udružio bi se i s crnim vragom ako mu on hoće pomoći.

Sloboda svakoga naroda temelji se na fundamentalnim principima čovjeka, a ne na filozofiji, ideologiji i politici.Ti principi su vječni, a filozofije, ideologije i politike su promjenjive i privremene jer se temelje na raznim teorijama, različitim mišljenjima i okolnostima u kojima se nalaze.  Ti fundamentalni principi jasno su zacrtani u prvom i drugom paragrafu Ustaških načela gdje se kaže: 

1.) Hrvatski narod je samosvojna narodna (etnička) jedinica; On je narod sam po sebi, te u narodnostnom pogledu nije istovjetan s ni jednim drugim narodom, niti je dio ili pleme bilo kojega drugoga naroda.

2.) Hrvatski narod ima svoje izvorno poviestno ime HRVAT, pod kojim se je pojavio u davno poviestno doba, pod kojim je prije 1.400 godina došao u današnju svoju postobinu, te pod kojim živi sve do danas. To ime ne može i ne smije zamieniti ni jedno drugo ime.

Srbi su dobro shvatili “ustaški jezik”

“Ja sam se u tieku prošloga rata nalazio u Washingtonu i New Yorku u sredini najveće većine srbskih intelektualaca, političara i diplomata. Od sredine 1941. pa dalje, kada je došlo do formiranja NDH, ja sam svakoga dana slušao ovo: “Pa majku mu, eto i Hrvati znaju da se bore i da ubijaju. I Hrvati imaju vojsku! I Hrvati imaju državu! I Hrvati imaju diplomaciju! Da li je to moguće da Hrvati kroz ustaše operišu uspešnije od naših četnika? A mi smo mislili da Hrvati ne znaju ni što je država, ni što je vojska, ni diplomacija, nego samo tamburica i gandizam.

Tako su Hrvate gledali srbijanski diplomati Konstatini Fotići (Fotić je u to vrieme bio jugoslavenski ambasador u Americi, nap. a.), Jovani Dučići, Rastki Petrovići, Miše Trifunovići i stotine drugih srbijanskih sitnih oficira, diplomata, pisara, prota i novinara.

“Otkuda to, bre, da se Hrvati bore, da Hrvati imaju državu, da Hrvati imaju vojsku i diplomaciju?”

To im nikako nije ulazilo u glavu. Kako su upravo tim Hrvatima (ustašama) upravo zavidili, dok su ostale prezirali. Ustaštvo im je ne samo imponiralo, nego su ga se strašno bojali, kao da su htjeli kazati eto i Hrvati su nešto od nas naučili! Izpred vanjskoga svieta onisu, razumije se, ocrnjivali Hrvate, tužakali da su Hrvati nerazvijen narod i da su sve hrvatske tisućljetne tradicije samo laži.

Kod mene osobno ovo je srušilo svako daljnje vjerovanje u jugoslavensko bratstvo i ideja bilo kakvoga jugoslavenstva u meni se naglo sušila i umirala. 

Sada su velikosrbi pak počeli širiti nove laži o Hrvatima “koljačima” što je ponukalo predsjednika Roosevelta reći Fotiću da bi bilo bolje da se Jugoslaviju više ne obnavlja, ali da Srbi nametnu Hrvatima onakvu Hrvatsku koja bi bila u interesu Srba.

Na žalost, ili na radost, Srbima su kod Hrvata na jeziku najviše bili Hrvati-ustaše, a ne mi ostali, sliedbenici pacifizma, gandizma i nazdravičarstva. To je moje gorko izkustvo iz doba rata. To me je i ponukalo da danju i noću razmišljam što mi Hrvati moramo učiniti da bi kao i ostali narodi bili svoji gospodari na svome i da svoju sudbinu ne moramo dijeliti ni s kim. Dva naroda, dvie države, dva jezika, dvie samobitnosti!” -  Bogdan Radica

Ova Radičina izjava ukazuje ne samo na srbsku mitomansku napuhanost, nego na puku nepismenost i najobičniju glupost jednoga od najprimitivnijih naroda Europe.  

Dok je Hrvatska, za cielo vrieme saveza i asocijacija s Mađarima i Austrijancima od 1102. do 1918., postojala u raznim oblicima kao kraljevina ili banovina, hrvatski su plemići feudalci: Šubići, Paližne, Vukčići, Kotromanići, Zrinski, Frankopani i niz drugih, imali svoje vojske, a da i ne govorimo o silnim hrvatskim generalima i maršalima u Austrougarskim vojskama.

Istovremeno, za vrieme petstogodišnjeg robovanja pod Turcima Srbi nisu imali ništa što bi se moglo zvati i najograničenojom autonomijom a kamoli državom. Jedinu vojsku koju su kroz tih pet stoljeća vidili bila je vojska turskoga sultana, a o diplomaciji nije potrebno govoriti jer ta rieč nije donedavna postojala u srbijanskom vokabularu. 

Ako su Srbi uistinu imali iluzija da Hrvati ne znaju biti vojnici, ustaše su ih brzo uvjerile da su to vrlo opasne zablude. Ali kako su himbeni Saveznici završili 2. svj. rat u njihovu korist oni su opet počeli vjerovati u svoje stare zablude, od kojih su ih 1995., jednom za uvijek, osviestili za dom spremni hrvatski ratnici, supervojnici, častni potomci svojih junačkih predaka. 

Ali, poslie pobjede nad okupatorom ovim našim ratnicima pobjednicima nije bilo dozvoljeno obračunati se s domaćim izdajnicima, jer je uz Tuđmana u vrhu vojne, policijske i državne uprave ostao sav stari jugokomunistički ološ koji je pod aurelom nekakvog tobožnjeg “demokratskog antifašizma” oslobođenu Hrvatsku pretvorio u ovu današnju farsu, nakazno kvazidemokratsko korumpirano pravosudno i legislativno ruglo, koloniju najobičnijih prevaranata, kradljivaca i lopova. Nema dana da se u toj “demokratskoj” na jugokomunističkim floskulama “antifašizmu” i “zavnohu” utemeljenoj Hrvatskoj nekoga iz “creme da la creme” vladajuće neojugoslavenaske kaste ne obtužuje za nove prevare, krađe i otuđivanja državne imovine. Ali nitko ne spominje onu najgoru izvornu “legaliziranu” krađu poznatu kao “privatizacija” u kojoj je vladala ona Titina - Snađi se druže!, kasnije preinačena u - Tko je jamio, jamio je! 

A kako se s takovim kradljivcima i lopovima postupalo u “totalitarnoj” NDH može se vidjeti iz ove zakonske odredbe, objavljene među prvim odredbama svega nekoliko dana poslie njezine uzpostave.

ZAKONSKA ODREDBA

§ 1.Zabranjuje se sakrivanje i stavljanje izvan prometa svake robe neobhodno potrebne za život, kao i kupnja i prodaja te robe u mjeri, koja prelazi redovitu najnuždniju potrebu.

Isto tako se zabranjuje svako povisivanje ciena te robe iznad onih ciena, koje su vriedile dana 24. ožujka 1941.

§ 2.Tko se ogriješi o propise ove Odredbe, kaznit će se po postupku predviđenom u zakonskoj odredbi za obranu naroda i države od danas najstrozim kaznama. a po potrebi i smrtnom kaznom.

Ovu odredbu imade izvršiti Ministar Provosuđa.*

U Zagrebu, dne 17. travnja 1911.

Poglavnik:Dr. Ante Pavelić, v. r. Narodne Novine od 18. travnja 1941. br. 5.

Nu budimo uvjereni da će i ovoj novoj jugobagri, koja je prevarom uzurpirala vlast u Hrvatskoj, doći kraj. Jer kako u “Ars poetica” reče rimski mudroslov Horacije: “Ponovno se rađaju mnoge stvari koje su pale, a pasti će one koje su danas u modi.”

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen