'Pa i ako je moj saveznik budala' 2.dio

Detalji

Objavljeno: Petak, 17 Ožujak 2017 19:04

Čang Kai-šek

PLAN ZA UBOJSTVO ČANG KAI-ŠEKA

Ocieniti tko je gdje stajao u svim zamršenim igrama i intrigama ovisi o poznavanju koje i kakove ineterse je u kojoj igri imao Sovjetski Savez i kako brzo su se oni mienjali sa svakom promjenom svietske političke ravnoteže.

Najfamozniji primjer tih promjena bio je iznenadni reversal boljševičke politike poslie podpisa pakta između Staljina i Hitlera na početku 2. svj. rata, kada su komunisti u Americi i diljem svieta glasno govorili da komunisti nemaju ništa protiv Hitlera i da nacistička agresija u Europi ne treba nikoga uznemiravati.

Ovo njihovo stajalište u tern oka promienjeno je 22. lipnja 1941., kada je Njamačka napala Sovjetski Savez. U roku od nekoliko sekunda poslie toga napada “drugovi” su odbacili svoju izolacionističku pozu i, kao gavrani na strvinu, svim silama navalili na svoga dotadašnjeg “kamerada”.

Manje uočljiva, ali isto tako prevrtljiva bila je komunistička zig-zag linija u pitanju s Kinom. Što je 30ih godina najviše zabrinjavalo Staljina i sve komuniste bila je opasnost moguće invazije dalekog iztoka od strane Japana čije su vojne snage  već marširale dielovima Kine.

Ta opasnost diktirala je privremeno prijateljstvo s vođom kineskih nacionalnih snaga generalisimom Čang Kai-šekom, koji se borio protiv japanske okupacije i prisiljavao Japance da u Kini zadrže preko milijun vojnika, koji bi inače mogli biti upotrebljeni za pohod na ruske iztočne prostore. 

Radi istih interesa Staljin je morao na svaki mogući način blokirati američki modus vivendi s Japanom u pitanju Kine jer bi i on mogao okuražiti japanski imperij da napadne sovjetsku Aziju.

U ljeto 1943. strateška slika za boljševike se uvelike promienila na bolje. 

U Europi boljševici su preživjeli Staljingrad i prešli u ofenzivu.  U Aziji, zahvaljujući američkoj ratnoj mornarici i marincima i stalnom napredovanju generala Douglasa MacArthura na južnom Pacifiku, Japan je bio u povlačenju i više nije bio u poziciji da ugrožava Rusiju.

Za Staljina Čang Kai-šek više nije bio od nikakve vriednosti i prema tome, od toga momenta on neće više biti prikazivan kao hrabri saveznik, nego kao korumpirani despot i, što je u kontekstu ratnoga vremena najvažnije,  kolaborator  s istim onim Japancima protiv kojih se borio i radi čega je do sada bio hvaljen.

Prema ustaljenom boljševičkom prtokolu Partija nije bila dužna nikome objašnjavati, a kamoli opravdavati, svoje odluke. 

Agent NKVD-a  T. A. Bisson jednostavno je odluku Moskve o tom zaokretu prenio šefovima Američke komunističke partije i ta odluka za njih je bila novo komunističko evanđelje.

Od tada Čiang Kai-šek je za njih bio “the bad guy in China”, a jedini pouzdani saveznici Amerike su Mao Tse-tung i njegovi komunisti.

Od toga dana svi prostori pod Čang Kai-šekovom kontrolom u Americi su nazvani “feudalna Kina”, a oni pod kontrolom Maovih komunista “demokratska Kina”.

Znajući za boljševičku podmuklost Staljinova izdaja Čanga uobće nije iznenadila, ali američka jest. Bez američke materijalne pomoći njegova borba protiv Japanaca, a još više protiv sve brojnijih komunista, bila je nemoguća.

Na sumitu, koji će se sredinom studenog održati u Kairu, on će pokušati uvjeriti  Roosevelta i Churchilla u opasnost za čitavi sviet ako dozvole da u Kini komunisti preuzmu vlast.

Ali, kako bi “pripremili teren”, na sumit su prije Roosevelta i Churchilla došla četvorica Čangovih smrtnih neprijatelja, boljševičkih agenata na visokim dužnostima u američkoj vojsci i vladi. 

To su bili; Generalpukovnik Joseph Stilwell saveznički vojni zapovjednik u Kini, njegov savjetnik iz ministarstva vanjskih poslova John Paton Davies, Harry White zamjenik ministra financija Henry-a Morgenthau-a i Solomon Adler koji je tada vršio dužnost Morgenthauovoga atašea u Kini. 

Što je ovdje vrlo čudnovato jest način na koji su White i Adler došli na ovaj sumit u Kairu jer ni jedan od njih nije na tom sastanku imao nikakvu službenu ulogu.

Ali negdje već polovicom listopada Morgenthau i White zaputili su se u Egipat na, kako su izjavili, “prolaznu posjetu”.

Prije polazka White je poslao telegram Adleru da iz Kine krene put Egipta., što je značilo da su ovi Staljinovi agenti zajedno morali prevaliti put od 18.000 km na sumit na kojem nisu imali što raditi.

Proučavajući pozadinu ove njihove ekskurzije, povjesničara američkog Ministarstva vanjskih poslova Donalda Dozera je zanimalo kakove veze je ovaj njihov put mogao imati s anglo-američkim sastankom s Čangom.

“Kada sam od službenika u ministarstvu financija zatražio informacije”, piše Dozer, “rekli su mi da su White i Adler išli u Egipat radi promocije ratnih bondova (obveznica).”

Na temelju onoga što se danas zna Dozerov skepticizam je bio više nego opravdan. Kao visokorangirani sovjetski agenti oni su u Kairo poslani da na svaki mogući način ocrne Čang kai-šeka i urgiraju da se sva pomoć koju je Amerika obećala njemu počne slati Mao Tse-tungu i njegovim crvenim pobunjenicima.

Adler je sa sobom donio hrpe krivotvorenih telegrama i pisama u kojima se Čanga prikazuje ne samo kao korumpiranog despota i nesposobnog ratnika protiv Japana, nego kao “fašista”, etiketa koja će se odtada prišivati ne samo svima koji se protive komunizmu, nego i svim onima koji na bilo koji način ometaju njegovo širenje.  

Specifična meta Adler-White-ovih dezinformacija bio je zajam od 200 milijuna dolara u zlatu, koji je Amerika obećala Čangu.

Usporavanjem i blokiranjem dostavljanja toga zlata nacionalistima, White i Adler su samo čekali zgodu kada će ga ne kao zajam, nego kao dar, dostaviti Mao Tse-tungu i njegovim komunistima.

U tome im je obilato pomagao general Stilwell koji je jednako mrzio Čanga i Churchilla, a kako se kasnije pokazalo Roosevelta i sve osim samoga sebe.

Povrh svih drugih etiketa Čang je sada proglašen i tiraninom, a Mao herojem.

U više od tisuću depeša koje su poslane u Bielu kuću, Ministarstvo vanjskih poslova i Pentagon, kaže sa: “Komunistički program je jednostavna demokracija. Ovo je u obliku i duhu puno više američko nego rusko.”

Sve ovo je bilo samo predigra za “Glavni plan”. 

Poslie Kaira Stilwell se vratio u kinu i sastao sa svojim pomoćnikom dopukovnikom Frankom Dornom. Prema Dornovim kasnijim izkazima novost koju je Stilwell donio iz Egipta bila je puno više zapanjujuća od anti-Čangovih grdnji. 

Ta novost nije bio samo plan za odbacivanje Čanga, nego plan za njegovu eliminaciju ubojstvom.

Stillwell je taj plan povjerio Dornu riječima: “Naređeno mi je odozgo da pripremim plan za ubojstvo Čang Kai-šeka....Zapovijed ne kaže da ga odmah treba ubiti, nego pripremiti plan, a kad dođe vrieme za akciju zapovijed će doći odozgo i ja ću je prenieti tebi osobno.”

Dorn nije odmah bio suguran je li taj “odozgo” bio Roosevelt, ali Stilwell je to pojasnio već u sliedećoj rečenici: “Big Boy je sit Čanga i njegove zlovolje i na onaj njegov olimpijski način, rekao mi je : “Ako s Čangom ne možež izaći na kraj ukloni ga, jednom za uvijek!”

Dorn je nadodao da su postojale i druge šeme za zbacivanje i ubojstvo Čanga, najozbiljnija je bila ona poslie kolapsa njegova režima i kada je morao pobjeći na Formozu (Taivan). 

O ovom scenariju Čang i njegova obitelj bi bili spremljeni u “zaštitni pritvor” odakle se ne bi živivratili, a u drugom bi ih se stavilo u zrakoplov koji bi se za vrieme leta “nesrećom” srušio.

U međuvremenu, te 1950. godine, komunistička Sjeverna Koreja je napala Južnu Koreju i Amerikanci su ocienili da to nije bilo najbolje vrieme za uklanjanje jednog od vrlo malog broja antikomunističkih vođe u tom sektoru.

Ali, za neke zapanjujuća, ali istinita je činjenica da su pri koncu rata Roosevelt i njegovi  visoki službenici, boljševički agenti, imali plan za ubojstvo južnokorejskoga antikomunističkog  predsjednika Syngmana Rhee-a, jer je bio “smetnja američkim diplomaskim nastojanjima za postizanje mira”.

Nu, kao ni plan za smaknuće Čanga, ni ovaj plan nije uspio, ali oko dva desetljeća kasnije jedan drugi jest.

U studenom 1963. službenici Ministarsva vanjskih poslova  (State Departmenta) zajedno sa agencijama kao CIA i druge, organizirali su puč protiv Ngo Dinh Diema, antikomunističkog predsjednika Južnoga Vietnama, u kojem je ubijen on i njegov brat.

Tako je plan za ubojstva antikomunističkih vođa u Aziji koji je Stilwell donio sa sumita u Kairu, poslie dvadeset godina, konačno doživo uspjeh, za vrieme vlade Johna F. Kennedy-a 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen