Zvonimir R. Došen: Sjećanje na moga prijatelja i suborca Asafa Durakovića

Detalji

Objavljeno: Petak, 20 Ožujak 2026 13:05

U Zagrebu 2011. godine

Upoznali smo se 1972. u Hamiltonu gdje je on na sveučilištu McMaster završavao studij nuklearne medicine. 

Od prvoga dana dolaskau Kanadu dr. Duraković je bio jedan od najaktivnijih hrvatskih domoljuba.

Surađivao je sa svim hrvatskim političkim domoljubnim organizacijama ali nikada nije želio, niti tražio, kontrolu nad bilo kojom hrvatskom organizacijom, pa tako ni nad Hrvatskim Islamskim Centrom, kojega smo mi Hrvati, katolici i muslimani izgradili u Torontu.  Prije svega zato jer  je po naravi i itelektu uvijek bio iznad svakog oblika taštine, a i zato jer mu je za nešto takvoga nedostajalo  slobodnog vremena.  Ali on je bio onaj koji je inzistirao da se u pravilnik toga centra uvrsti  odredba da :  “Upravitelj Hrvatskog islamskog centra ne može biti ni jedna osoba koja nije hrvatske krvi”.                          

Jedne zgode kada smo nas četvorica: braća Mate i Stipe Ćurić, Asaf i ja, išli  na neki sastanak u Cleveland. Negdje na autoputu Asaf je među ostalim prometnim tablama primjetio tablu na kojoj je pisalo 

NO U TURNS ( Zabranjeno okretanje u znaku U ) i on je upitao “što ovaj natpis znači?” Na to mu stari ustaša Mate, ko iz topa, odgovori: “To ti znači da smo mi ustaše bili dovle došli i da nije rat prista bili bi zauzeli Ameriku”. Tome smo se sva četvorica kilometrima smijali

Sjećam se također kada smo opet nas četvorica 1973. čitavu noć autom, kojim je upravljao Stipe, putovali u više od 800 km udaljen Chicago na  veliki hrvatski Sabor na kojem ćemo, kako u svome govoru reče pokojni stric Ante Došen (sin doglavnika Marka Došena), u dvorani hotela LaSalle “na smrt  osuditi Srboslaviju, kao što smo u ovoj istoj dvorani 1933. godine osudili Aleksandra Karađorđevića.”

Vriedno je napomenuti da je na sastanku koji je u istom ovom hotelu održan 1933. godine prikupljen novac koji je bio potreban za pripremu i izvršenje Marseilleskog atentata.

Uz mnoga sjećanja o tom našem zbilja velebnom Saboru, gdje je uz množtvo naših ljudi bilo preko 160 visoko obrazovanih članova hrvatske emigrantske inteligencije; iz Sjeverne i Južne Amerike, Aurope i Australije, u trajnome sjećanju ostat će mi zgoda koja se dogodila kad smo stigli u Chichago. Mate I Stipe su u Chicagu imali neke svoje prijatelje ili rodbinu, a nas dva nismo pa smo morali ražiti sobu u hotelu. Pošto nismo mislili da će posjeta Saboru biti toliko masovna pa nismo unapried iznajmili sobu za spavanje.  Kada smo došli u hotel rečeno nam je da su sve sobe zauzete te da jedino što imaju jest jedna vrlo mala sobica s malim krevetom za jednu osobu.

Nismo imali drugoga izbora, ali valjda pošto smo od rođenja oba bili navikli na spartanski život i ta sobica će nam biti super za dva-tri sata odmora.

Problem je nastao tek kada smo došli u tu našu sobicu. Ja kažem Asafu: “Ti lezi na krevet, a ja ću na pod”, a Asaf će: “Ne, ti ćeš spavati na krevetu, a ja na podu”.

Tako smo se natezali nekoliko minuta,  a onda sam ja legao u jedan kut na podu, a Asaf u drugi, a krevet je ostao prazan. Nu pod je bio prekriven dosta debelim tepihom pa na njemu nije bilo previše neugodno ležati.

Nešto kasnije dr. Duraković se preselio u Ujedinjene Američke Države gdje je kao visoko rangirani znanstvenik, uz mnoge druge uspjehe, dostigao i čin pukovnika američke vojske.

 Za vrieme svoga boravka u Kanadi dr. Duraković je  (1972.) napisao vrlo vrijednu knjižicu ”Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici”, čiji tekst ovdje, u nastavcima, objavljujem: 

“Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici”

Pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana Bosne i Hercegovine

Divide et impera

- Pitanje nacionalnog opredjeljenja muslimana Bosne i Hrcegovine dovedeno je do današnje faze nakon dugotrajne temeljito provođene antihrvatske politike, koju je beogradska vlada provodila u Bosni i Hercegovini s poznatimre zultatima.

Upravni aparat Bosne i Hercegovine doseljen iz Srbije u različita vremena novije povijesti, kao i famulusi toga sistema regrutirani iz redova samoga stanovništva Bosne i Hercegovine, doveo je svojim sistematskim i smišljenim radom do toga stupnja , da se danas već može ozbiljno postaviti pitanje o budućnosti nacionalnog opredjeljenja muslimanskog stanovništva te republike.

Muslimani se danas nalaze pod vitalnim pitanjem , koje u prvi mah izgleda dosta zamamno, a to je: da li prihvatiti ponuđenu muslimansku nacionalnost, zasnovanu na novostvorenim teorijama o muslimanskoj etničkoj posebnosti u Bosni i Hercegovini, koje ne analiziraju povijest tih hrvatskih pokrajina iz predislamskog razdoblja.

To je pitanje od važnosti za muslimane Bosne i Hercegovine već iz razloga, što se nije lako i neopasno postaviti kao samostalna grupa pred zbivanja koja se naslućuju u bliskoj budućnosti na burnoj balkanskoj vjetrometini. Iskustva su ih iz povijesti naučila o potrebi opreza pred Damajskim poklonima, ali ovoga puta teorija odvajanja muslimana o misli od hrvatskoj pripadnosti stavljena u ruke samih muslimana, koji su širitelji deje o muslimanskoj nacionalnoj posebnosti, naravno u službi začetnika tih ideja. Vrijeme je da se tome pitanju posveti zaslužena pažnja, prije nego nas budućnost pouči o učinjenim propustima, i cijeli sehrvatski narod treba duboko zamisliti nad tim pitanjem, koje prelazi okvire muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine i ulazi u pitanje budućnosti cijelog hrvatskog naroda.

BOSNA I HERCEGOVINA U SASTAVU STARE HRVATSKE DRŽAVE

Dolaskom Hrvata u područje današnje postojbine vezan je uz seobu plemena iz Bijele Hrvatske, koja se nalazila na sjeveru Karpatskih planina, a naseljavala su je hrvatska plemena u jednoj interfazi svojih migracija iz pradavne domovine Sarmata s područja Hindukuša.

Početak migracije iz Bijele Hrvatske vezan je s ukazom bizantijskog cara Heraklija , kojim su hrvatska plemena imala protjerati Avare iz krajeva koje su bili zauzeli od Bizanta.

U dugotrajnim borbama s avarskim plemenima (Obrima) Hrvati su ih uspjeli protjerati na sjever i shodno Heraklijevu Prostaxisu dobili su kao nagradu obećane zemlje oje su uzeli od Avara. Zemlje su obuhvaćale Dalmaciju, Ilirik i Panoniju, prostirući se od Istre do rijeke Drine i od Jadranskoga mora do rijeke Drave. Seoba Hrvata na Jadran počinje u prvoj polovici sedmoga stoljeća, a opisana je u studioznoj raspravi Konstantina Porfirogeneta, u kojoj se navode pojedinosti naseljavanja Dalmacije, Ilirika i Panonije. Kako je današnja Bosna bila dijelom u sastavu rimske Panonije , a dijelom rimsko-bizantinske Dalmacije, naseljavanje Bosne i Hercegovine integralni je dio naseljavanja onih pokrajina koje su bile spomenute u Heraklijevu Prostaxisu.

Povijesni podatci kazuju da su Hrvati naselili novu domovinu u sedam plemena, kojima je vladala stara vladarska obitelj iz Velike Hrvatske u zakarpatskoj domovini. Postoje izvori koji spominju da je sedam plemena bilo predvođeno od petero braće i dvije sestre iz spomenute vladarske porodice.

Plemena su zasebno naselila pojedine dijelove svoje nove domovine, a čitava je naseljena pokrajina nove zemlje ostala pod upravom brata prvijenca i njegovih nasljednika.

Glavnina Hrvata koji su pripadali najbrojnijem plemenu naselila su područje današnje Bosne s najbrojnijom koncentracijom u području Bosanske Krajine. To područje nije uključivalo Posavinu, kao ni Hercegovinu, koje su naselila druga plemena u području Travunje i Zahumlja, koje je područje današnje Hercegovine. Naseljavanje Bosne od planine Vlašića do Drine također nije vezano uz najveće pleme Hrvata, tako da je potpuno naseljenje Bosne i Hercegovine bilo od više plemena.

Ti podatci, zajedno s onim da je područje Bosne i Hercegovine bilo banovina , koji je pojam autohtoni hrvatski izraz, kazuju da je Bosna i Hercegovina krajem hrvatske emigracije bila naseljena isključivo hrvatskim narodom. Pojam odličnika koji je upravljao banovinom nije bio poznat drugim narodima Europe, i Bosna kao banovina mogla je biti isključivo hrvatska.

O pitanju hrvatskog podrijetla Bosne i Hercegovine postoji niz vjerodostojnih povijesnih izvora, od kojih posebnu vrijednost ima zapis Duvanjskoga sabora iz 753., zvan “Methodos”, koji je pisan hrvatskim jezikom. Taj dokument kazuje, da je Hrvatska sačinjena od Bijele Hrvatske na zapadu, Crvene Hrvatske na jugu, i od Zagorja koje je obuhvaćalo današnju Bosnu, s granicom na Drini.

Ljetopis iz osmoga stoljeća koji je poslužio kao građa za djelo “Kraljevstvo Hrvata”, napisano u 11. stoljeću, navodi doslovce da je vladar Hrvata zaposjeo Bosnu kao dio svoga kraljevstva.

“I bi kraljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako i primorsko kao i zagorsko kraljevstvo” (o pojedinostima vidi: D. Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim 1967.).

Među ostalim dokumentima koji kazuju o hrvatskoj pripadnosti Bosne i Hercegovinevalja posebno istaći “Ljetopis Popa Dukljanina” iz 12. stoljeća, koji jasno navodi pripadnost Bosne kraljevstvu Hrvata.

Arapski zemljopisac Ibn Idris iz 11. stoljeća piše o hrvatskom stanovništvu Bosne i Zahumlja. Za grad Ston Ibn Idris kaže, da su mu stanovnici Hrvati.

Vrijedno je spomenuti uredno i znanstvene vođene zapise Ivana Kinamosa, koji je kao i tajnik cara Emanuela Komnena osobno putovao Srbijom i posvetio Bosni i Hercegovini posebnu pažnju i zanimanje.

Njegovi zapisi iz 12. stoljeća kazuju, da je Bosna i Hercegovina zasebna država koju dijeli od Srbije rijeka Drina i nije pod bilo kakvom srpskom upravom.

Taj je narod mogao biti jedino hrvatskoga podrijetla, jer su Srbi i Hrvati bili jedini slavenski narodi u Bosni i Raši, a Kinamos jasno kazuje, da je zapadna granica Srbije rijeka Drina.

Među mnogobrojnim izvorima, koji su jasni u svojim stavovima da je Bisna i Hercegovina dio stare hrvatske države, nije na odmet spomenuti i dokumente iz vremena turskih sultana Murata II. i Mehmeda el Fatiha, koji u svojim fermanima kojima jamče slobodu trgovine Dobrovnika u turskome carstvu, jasno dijele Bosnu od Srbije.

Neovisno o spomenutim autentičnim povijesnim izvorima bilo je, a ima i danas, pokušaja da se mimoiđu povijesne istine i da se stvore teorije o pripadnosti Bosne i Hercegovine Srbiji.

Niti jedan takav pokušaj nema znanstvene vrijednosti, jer je jedino razdoblje kada je Bosna bila pod srpskom upravom bilo u vrijeme vladavine Konstantina Porfirogeneta, kada je srpski župan Časlav zaposjeo Bosnu do rijeke Cetine i Vrbasa. Taj je pokušaj vladanja nad Bosnom trajao svega 11 godina, jer je hrvatski kralj Krešimir II. Povratio Bosnu Hrvatskoj i od toga vremena (960.) u Bosni nikada nije bilo srpske vlasti. Sve teorije o srpskoj upravi u Bosni u toku povijesti, a tih je teorija stvarno velik broj, ostaju nijeme pred snagom povijesnih izvornih dokaza o pripadnoti Bosne i Hercegovine hrvatskoj državi.

Derby ( H. C. Darby, op. a. ) u svojoj knjizi “A Short History of Yugoslavia”, navodi dosta kompromisno, da su Bosna i Hercegovina bile središte stare hrvatske države ( gl. 5/58. ). Taj engleski autor , unatoč svome otvorenom stavu šutnje prema hrvatskom podrijetlu Bosne, ipak ne može izbjećinužnost prihvaćanja povijesnih istina, pa u rečenici svojega djela to i priznaje: “Čini se vjerojatnom teorija mađarskih povjesničara da je Bosna bila jezgra stare hrvatske države”.

Shodno gotovo tradicionalnoj hezitantnosti britanskih autora da ne posvećuju dostojnu pažnju povijesti Hrvata, autor u svojoj analizi dolaska Slavena u područje današnje domovine na Balkanskom poluotoku ne ističe povijesnu pripadnost Bosne kraljevstvu Hrvata. Unatoč tome riječi jasno dijele svaku povezanost Bosne sa Srbijom: “Dok je Tvrtko bio kralj u Bosni, Lazar je tek bio knez u Srbiji”.

Bosna je bila banovina sve do 1377., kada se Tvrtko krunio za kralja, a ratovi za oslobođenje jadranske obale i otoka od Mletaka i Mađara, koji su doveli Bosnu do najviše točke uspona, doveli su do moćnoga kraljevstva Bosne, Hrvatske i Dalmacije. Derby strogo dijeli Bosnu od Srbije i navodi kako su nakon Kosovske bitke mnogi Srbi tražili utočište u Bosni.

Kraj moćnoga kraljevstva vezan je uz pad Bosne pod upravu Osmanlijskog carstva godine 1463., kada je sultan Mehmed el Fatih, nakon zaposjednuća Bosne dao pogubiti zadnjega kralja Stjepana Tomaševića. Razdoblje koje slijedi osnova je nekim teorijama o etničkoj posebnosti stanovništva Bosne i Hercegovine, koje je pod turskom upravom primilo Islam.

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen