Zvonimir R. Došen: Mjesto muslimana u hrvatskoj narodnoj zajednici (4. dio)

Detalji

Objavljeno: Petak, 24 Travanj 2026 13:04

Heroj Hrvatske 369. Legionarske “Vražje” Divizije, dvanaest puta odlikovani bojnik Tahir Alagić, dragovoljac “Kavranove grupe”, ubijen od jugokomunista 1948. godine.

Nastavak iz knjige dra. Asafa Durakovića

(…) Ti su pokušaji, međutim, u pravilu završavali neuspjehom, jer su muslimani shvatili pozadinu “skrbi” Srbije za islam. Pod propagandom opasnosti za vjeru pod utjecajem katoličke Austrije i Hrvatske, Srbi su potpomagali iseljavanje muslimana iz Bosne i Hercegovine u Tursku, da bi kupovali u bescijenje njihove zemlje naseljavajući srpsko stanovništvo.

Tendencije srbizacije Bosne i Hercegovine uzele su toliko maha nakon Prvog svijetskog rata da se pojam muslimana Hrvata smatrao opasnim za onoga tko bi se njime deklarirao.

Ta se tendencija silno povećala nakon Drugog svjetskog rata kada su se gotovo svi muslimani izjasnili kao neopredjeljeni. Duboke motive toga fenomena bilo bi nužno analizirati posebnom studijom, ali se mogu razumjeti pomnim praćenjem metodičkog rada komunističke partije Jugoslavije na oživljavanju starih uvijek prisutnih srpskih hegemonističkih ideja, koje su održavane na tajni način u novoj Jugoslaviji, čije partijsko rukovodstvo čine uglavnom Srbi.

Od njihovom je propagandom pojam Hrvata bio, a još je često i danas, poistovjećivan s pojmom o ubojicama, narodnim neprijateljima, ustašama, fašistima, suradnicima okupatora i slično.

Ta propaganda nije ni izdaleka toliko primjenjivana na Srbe koji su se borili protiv komunističke Jugoslavije, niti su u njoj našli mjesta zločini četnika, bar ne u onoj mjeri u kojoj se može govoriti neutralnom znanstvenom usporedbom promatranjem tijeka novije povijesti.

Ta je situacija srbiziranja Jugoslavije pod maskom Komunističke partije najsnažnije ostala prisutna u Bosni i Hercegovini u kojoj je utjecaj i teror Srba uzeo toliko maha da ne samo zaposlenje i društveni položaj nego čak i sloboda, pa i život nisu bili sigurni onima koji bi se smjeli deklarirati Hrvatima, posebno ako su pripadnici muslimanske ispovijesti.

Izjašnjavanje muslimana Bosne i Hercegovine neopredjeljenima značilo je u godinama poslijeratnog terora nad Hrvatima tek izjašnjavanje muslimana da ne pripadaju srpskoj nacionalnosti.

Neki su muslimani, koji su bili posebnog karaktera, prihvaćali srpsku narodnost, ali takovih je bilo malo i stav ostalih muslimana prema takovim muslimanskim neprijateljima jasan je u svakodnevnom životu, u kome ima mnogo primjera o preziru prema takovim izdajnicima i slabićima koji su prodali čast za društveni položaj.

Mnogi su od tih prijašnjih muslimana u novije vrijeme počeli razumijevati učinjenu pogriješku, ali se prezir ne može izbrisati niti novijim prihvaćanjem umjetno stvorene muslimanske narodnosti.

Ti su peimjeri, međutim, bezznačajni po svojoj malobrojnosti….”

Kao ni mnogi od nas, katolika i muslimana, koji smo se čitav svoj emigrantski život borili za jedinstvo hrvatskoga naroda, pok. Asaf, zanesen tom istom idejom, nije bio u stanju sagledati do kakovoga će masovnoga “preobraženja” većine preostalih muslimana BiH doći poslie masovnih likvidacija 1945. godine. Ono što se dogodilo s golemom većinom tih današnjih muslimana je fenomen za koji nitko zdrav ne može naći bilo kakovo valjano obrazloženje.  

Prije nego su prešli na implementaciju plana “prevaspitanja” Tito i njegovi srbokomunisti, velikom većinom bivši četnici, morali su se riješiti ne samo onih muslimana koji su kao vojnici, oružnici ili civilni službenici bili u službi Nezavisne Države Hrvatske, nego i njihove rodbine i muslimanima koji su se smatrali Hrvatima uopće.

Tijek i model  tih sotonskih zločina opisao je u svome ratnom dnevniku partizanski pukovnik Crnogorac Janko Lopičić gdje, uz ostalo, piše kako su mase ljudi privođene pred na brzinu postavljene “narodne odbore” (Oznu), u kojma su isključivo bili Srbi: “Svakome je naređeno da kaže, četiristočetrdedetčetiri čavke čuče na četiristočetrdesetčetiri čuke. Koji to nije mogao izgovoriti bio je likvidiran. Svako ko je imao nekoga u ustašama ili domobranima stradao je…!”

Svatko zna da velik broj muslimana u BiH, a i dobar broj katolika u Bosanskoj posavini, umjesto “Č” izgovara “Ć”.

Tisuće i tisuće pobijene su na ovakav način, bez ikakva suda. A evo jedan primjer što se događalo s onima kojima su kasnije sudili “narodni sudovi”.

(…) Ibrahim Kolonić, sin umrlog Huseina i Hanke rođene Mulabdić, iz Prijedora, star 36 godina, posljednje prebivalište u Osijeku, bivši policijski činovnik (NDH), zamišljeno u ćeliji pravi dva koraka naprijed i dva nazad, koliko mu dopuštaju bukagije (gvozdeni okovi) na nagama, razmišlja o životu na ovom i onom svijetu. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci osuđen je na smrtnu kaznu vješanjem. Sada je čuo i odluku Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ prema kojoj se odbacuje njegova molba za pomilovanje. Rečeno mu je da će se smrtna kazna izvršiti „po propisima“.

„Da li je kraj stvarno blizu? Kako otići sa ovoga svijeta? Zašto? Da li je baš tako moralo biti?“, razmišljao je Ibrahim Kolonić, ali još uvijek nije spreman postaviti i pitanje: „Jesam li doista kriv?“ Ne, on negira svaku krivicu, nudi nove svjedoke, želi se suočiti sa onima koji su svjedočli protiv njega na glavnom sudskom pretresu! „Nema potrebe“, kažu svi, uvjereni da je sve već dokazano i da je pravda na dohvatu. Još malo i – gotovo! Još jedan neprijatelj je „gotov“. „Svakim danom ih je sve manje na ovom, a sve više na onom svijetu. Tako im treba!“

Dok tako uznemireno pravi kratke korake, a zveket bukagija odjekuje ćelijom, Ibrahim odlučuje: „Ne, ne može tako kako ste vi mislili. Neka mi Allah oprosti, ali…..“

Upravnik zatvora, drug Marković, kasnije je u izvještaju napisao:

„Kolonić je tražio kantu vode da se okupa i da se moli bogu po muslimanskom zakonu i molio je da mu se dade njegovo ćebe da na istom klanja jer da oni ne mogu klanjati na golom patosu, te mu je voda i ćebe dato. Dok isti nije dobio vodu i ćebe, stalno se po sobi šetao“. Da, šetao je, iako bismo te njegove pokrete, uz zveket bukagija koji je postajao sve glasniji, teško mogli nazvati šetnjom.

Teška vrata ćelije ponovo su zalupljena. Kanta vode, ćebe i Ibrahim. Drug Pero Mihajlović, stražar, provirio je kroz špijunku na vratima i vidio Ibrahima kako uzima abdest. Kasnije je to opisao ovako:

„Nakon što smo mu unijeli vodu i ćebe vidio sam kroz rupu na vratima kako se počeo kupati i moliti bogu, ali ga jedno kratko vreme oko 2-4 minuta nisam video te sam odmah pozvao ključara da vidimo šta je sa istim, a kada smo vrata otvorili, videli smo istog gde kleči pored vrata. Mislili smo da je pao u nesvest, a kad smo bolje razgledali, videli smo da se isti obesio, na taj način što je otparao komad ćebeta i svezao za baglamu na vrata, napravio zamku i na taj način se obesio…..”

Je li može na ovome svijetu postojati itko toliko umobolan da može povjerovati da bi netko u roku između dvije i četiri minute uspio golim rukama istrgati deku, od odparanih komada napraviti uže i objesiti se na kvaku na vratima oko jedan metar iznad poda ćelije?

Čitam na nekim portalima kako četnički vol posrbica Milorad Dodik ( čiji je djed hrvatski odrod jugoslavenski žandar Tomo Dodig iz okolice Tomislavgrada prešao na pravoslavlje i postao “Srbin” ) opet balega o “masovnim grobnicama Srba” koje su tobože ustaše pobile u Gradini i okolici. 

Nema sumnje da je jedna od tih grobnica i ona u Gornjim Podgradcima, udaljenim tridesetak km od Gradine, u kojoj leži više od 3000 nevinih hrvatskih vojnika među kojima je i veliki broj muslimana. 

Taj gnusni zločin opisao je u svome svjedočanstvu svjedok Safet Bajin: (…) Čim je kolona stigla u Gornje Podgradce zarobljenici su natjerani pred srbsku pravoslavnu crkvu gdje im je oduzeta sva odjeća osim veša. Nekoliko hrabrijih ili ravnodušnijih zarobljenika upitali su Milu Tenđerića za razlog za ovaj njihov postupak. Za odgovor on je izvadio njegov bodež (kamu) i na mjestu zaklao ove “nepokorne” ljude, a onda je ostalim rekao da ih sve čeka isti tretman u napuštenoj Šipadovovoj pilani, koja se nalazi u blizini. 

Gole, buduće žrtve izmorene žeđu, glađu i zamornim marševima bile su previše izcrpljene i nemoćne da ulože bilo kakav protest. 

Njihova dobro naoružana straža, sada pojačana drugim partizanskim grupama, pognala ih je u pilanu. Dok se ovo događalo Bjelić, koji je bio iz susjednog sela Jablanice, psovao je, vrištao, bogohulio i vikao kao da je odjednom poludio. Vikao je zarobljenicima da ovo nije 1941. kad su se svi oni prijavili u Hrvatsku vojsku i postali ustaše. Doslovno pjeneći na ustima on je vikao da su se oni pod Pavelićevom komandom borili protiv naroda do zadnje minute rata sve dok zajedno sa svojim saveznicima Njemcima i Talijanima nisu bili poraženi. Dodao je nešto manje blažim tonom: “Vi ste sada izvrgnuti osveti Kozare i u rukama narodne pravde koja će vas stići.  Preživjeli borci Kozare i lokalno srpsko stanovništvo će vam suditi.”

Odmah pošto je Bjelić izrekao te riječi on i Tenđerić su izvukli svoje kame i počeli klati zarobljenike koji su im bili najbilže. Neke žrtve su pojedinačno odvođene k obližnjem potoku i tamo zaklane. Do pola noći 400 ljudi je na ovaj ili onaj način pobijeno. Poslie toga rulje Srba naoružanih sjekirama, vilama, srpovima, noževima i toljagama navalile su na ostatale žrtve i ubile oko 200 ovih jadnih ljudi. Svi koji su preživjeli ovaj masakar pognani su uskom željezničkom prugom koja je vodila u dubinu Kozare. Tisuću njih ubijeno je nakon kilometar i pol hoda u jednoj oko 200 metara dugoj rupi na desnoj strani pruge. 

Oko 1900 drugih zarobljenika odvedeno je sporednom prugom koja se u lijevo dijeli od glavne linije. Oni su oko dva kilometra dalje niz tu prugu u jednoj drugoj rupi poredani u grupe po 200 ljudi i pobijeni. Tu je moj poznanik kojega sam prije spomenuo nekako uspio pobjeći s još jednim Hrvatom koji je bio iz obližnjeg sela Ivanjske…” 

A zašto su ovi zlotvori naredili ovim jadnim vojnicima da prije egzekucije sa sebe skinu prnje poderane na dugim marševima Križnog puta i prebivanjem u partizanskim kaljavim logorima? Zato da Srbi, prema davno skovano planu, mogu kasnije reći svijetu da su to srpske žrtve koje su pobile ustaše.

Desetci ovakovih grobnica “srpskih žrtava” posijani su diljem Bosne.

Svaki put kada pišem o BiH muslimanima sjetim se one angdote kada je neka djeci 

( koja su, kao i mi u Hrvatskoj, svako jutro ulazeći u učionicu morala dignuti stisnutu šaku i uzviknuti - Za domovinu s Titom - naprijed!”, op. a.), učiteljica u osnovno školi negdje u Bosni 1946. godine poslie lekcije o “ustaškim zločinima” za domaću zadaću odredila da svoje starije ispitaju tko su bile ustaše. Sutra dan učiteljica ( vjerojatno imenom Jovanka ili Leposava ) upita maloga Sulju: “Deder Suljo, kaži ti nama ko su bile ustaše? Suljo odgovori: “Djedo, babo, daidža, amidža, komšija…..”

Ali eto, gotovo svi današnji muslimani “Bošnjaci”, potomci Suljinih ustaša, najrevniji su mrzitelji ustaša koji su ih u 2. svj. ratu, stavljajući svoje vlastite živote u smrtnu opasnost, spašavali od masovnih četničkih isrbokomunističkih pokoja.  Oni isto tako mrze i ove kasnije hrvatske vojnike koji su 1995. oslobađajući bihaćku enklavu od sigurne smrti spasili više od 60.000 muslimana. I ne samo to, oni mrze sve što je hrvatsko.

Američki Hrvat Michael Palaich, koji je za vrieme prošloga rata boravio u Bosni, u svojoj knjizi “For Bakas’ Homeland” piše kako se začudio kada je vidio je zidu u svakoj muslimanskoj kući vidio Titinu sliku.

To je onaj već dobro poznati bosanski sindrom mržnje onih koji su ih spašavali i nekakve morbidne fascinacije onih koji su ih klali. To je fenomen onih za koje reče njihov “veliki pisac” posrbica Meša Selimović: “Lude, nesrećnici. Njazamršeniji ljudi na svijetu, koji su do jučer bili ono što danas žele zaboraviti. Preziru nas i braća I došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom…”  

Zaboravljajući strašne pokolje u Foči, Goraždu, Višegradu, Vlasenici, Srebrenici i nizu drugih mjesta sumanuti Meša je idalje vjerovao da će njegove muslimane od istriebljenja zaštiti Srbi. Ovi danas vjeruju da će ih zaštiti Turci. Hoće, isto onako kako su vas štitil u oba prošla rata, onako kako su nedavno u Gazi zaštitili Palestince.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen