Zvonimir R. Došen: Hrvatska autokefalna pravoslavna crkva

Detalji

Objavljeno: Petak, 22 Svibanj 2026 13:05

Osim Hrvatske pravoslavne crkve u Hrvatskoj ne može i ne smije postojati ni jedna druga pravoslavna crkva

Prije 1. svj. rata na području današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojale su tri pravoslavne jurisdikcije: Karlovačka mitropolija s nadležnošću u Banskoj Hrvatskoj, Bosansko-hercegovačka autonomna crkva, zavisna o veseljenskom patrijarhu u Carigradu i Crkva u Dalmaciji zavisna o mitropoliji u Bukovini.

Zato jer je Dvojna Monarhija bila složena država nije moglo doći do sjedinjenja ovih crkava u jednu jedinstvenu crkvu koja bi imala zajedničkog poglavara.  Uostalom, tadašnjim vlastodržcima išlo je u račun da ova Crkva ostane razcjepkana, jer se lakše moglo utjecatina svaki dio posebno

Nakon Versailleske odluke 1918. - 1920. o priključenju hrvatskih zemalja Srbiji, naglo se promienio položaj pravoslavnih crkava u hrvatskim zemljama.  Ne vodeći računa o pravima tih crkava, srbijanski je episkopat bez pitanja ovamošnjeg pravoslavnog svećenstva i pučanstva donio odluku o njihovom priključenju Srbskoj pravoslavnoj crkvi i o stvaranju nove srbske patrijarhije u Beogradu s titularnim sjedištem u Peći i Sriemskim Karlovcima.  Što je dalje bilo svi znamo.

Osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve 1942., ove tri Crkve u sada oslobođenim hrvatskim zemljama sjedinjene su u jednu jurisdikciju. Novim crkvenim ustrojstvom išlo se za tim da se Pravoslavna crkva u Hrvatskoj posve oslobodi uloge koju joj je nametnula Srbska crkva i da se posveti svojoj pravoj zadaći.

Kakav će biti položaj Hrvatske pravoslavne crkve opisao je Poglavnik dr. Ante Pavelić u svom govoru u Hrvatskom Državnom Saboru, gdje između ostaloga rekao i ovo:

“....U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti Srbske pravoslavne crkve! Zašto? Zato, jer su svagdje na svietu pravoslavne crkve nacionalne crkve.

Srbska pravoslavna crkva je sastavni dio srbske države Srbije. 

Hijerarhički je Srbska pravoslavna crkva vođena po državnoj vlasti Srbije. Srbija i njezini državni predstavnici,postavljaju patrijarha ili bar u najmanju ruku pretežno sudjeluju u njegovom postavljanju, a od njega ovisi čitava družtvena hierarhija, od župnika do kapelana. Zve to ovisi o državnoj vlasti Srbije. 

To može biti u Srbiji, možda je to moglo biti i u bivšoj nesretnoj Jugoslaviji, ali u Hrvatskoj to ne može i ne će biti!

U državi Hrvatskoj mogu biti internacionalne crkvene organizacije, koje ne ovise ni o jednoj državnoj vlasti, jer ima i takvih organizacija.

Ali ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda ona može biti samo hrvatska, onda može biti samo takva crkvena organizacija koja u svom duhovnom radu vrši i uživa podpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih vlasti.

U nikakovu ruku ne ćemo dozvoliti da bilo koja crkva postane političkim sredstvom, napose sredstvom uperenim protiv obstanka hrvatskoga naroda i hrvatske države. Zato će pametni ljudi kojima je do narodnih i vjerskih probitaka znati se snaći, znati skupiti glave i proučiti , promisliti i to pitanje na zadovoljstvo pravoslavlja, na zadovoljstvo naroda i na probitak hrvatske države riešiti.....”

“Nasilno pokrštavanje Srba u NDH”

Od dana uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, pa kroz četiri godine, redale su se gotovo svakog dana na Trgu sv. Marka deputecije koje je narod iz pojedinih krajeva države slao da pred državnog poglavara iznesu njegove porebe, želje i pritužbe.

Jedna od tih deputacija  bila je i ona dosta brojna deputacija seljaka iz okolice Sunje, koju je dr. Pavelić primio u Jelačićevoj dvorani. Jedan od njih mu je ukratko obrazložio da su oni svi pravoslavne vjere i da su se dogovorili i odlučili da pređu na katoličku vjeru, pa da su došli da ga zamole da odobri njihovu odluku.

Inenađen takvom odlukom, dr. Pavelić im je između ostalog rekao i ovo:

“....Ja kao poglavar države, kao i moja vlada, te sve državne oblasti, smatramo sve vjere, koje zakonito postoje u našoj državi, jednakopravnim i slobodnim i kao takovi nemamo nikakva interesa na tome da vjernici bilo koje vjere prelaze na bilo koju drugu.

Dakle, kako god mi je žao da ne mogu udovoljiti jednom izaslanstvu naroda, molim vas da odustanete od vašega zahtjeva...”

Dr. Pavelić nije još ni dovršio što je namjerao reći, kad pred njega iz one grupe izstupi jedan starac, postavi se pred njega, malo se nakloni i poče govoriti:

“Poglavniče naš,Ti imaš pravo kad veliš da ove vjerske stvari ne spadaju na Te  i da mi to trebamo reći svećenim osobama na koje to spada i mi ćemo to učiniti, ali evo došli smo k Tebi jer se ovdje ne radi samo o vjerskim stvarima, nego i o jednom našem velikom narodnom poslu i, kako bih rekao, iz toga i velikoj važnosti po narod naših sela.

Ja sam prosti seljak, ali sam već evo vidiš podobro star i duge godine u mom životu dale su mi i neku nauku koje morda mnogi dokturi i profesuri u njihovim školama, pa ni mnogi popovi, nisu mogli naučiti.  A ja sam dao i caru lijep broj godina, iš’o sam i po svietu i mnogo sam toga naučio.

Ma i kao seljak na svom gruntu, makar i nije velik,  kao otac familije imam već lijepi broj velike unučadi i ponešto i praunučadi  i znam dobro  da u jednoj kući ne mogu biti dva gospodara.  Kad se to dogodi težko kući i familiji.  A ja znam i to da ako u jednoj kući nema prave sloge onda propada kuća, a Boga mi, kad propane kuća  propada i familija jer u takvoj kući nema mira ni Božjega blagoslova.  A sad poslušaj!

Naši su pradjedovi Bog zna od kada u ovoj zemlji punog svakog Božjega dobra. U ovoj našoj domovini uvijek smo živili ovdje s našom braćom katolicima kao prava braća i u najvećem prijateljstvu jedni smo druge poštovali i međuse se pomagali.  Nikada se nije pitalo jesi li ove ili one vjere, nego samo jesi li dobar i pošten čovjek, jesi li dobar gospodar u kući, dobar otac, dobra mati, dobar sin, dobra kćer, dobar brat, dobra sestra, vršiš li svoju dužnost prema obćini, županiji, državi, plaćaš li u redu poreze kojite pripadaju, jesili služio Cara i jesi li bio dobar vojnik ili nisi.

Tako je to išlo dugo, tako mi je kazivao i moj pokojni otac, a tako je to bilo i još za moje mladosti.

Ali eto, žalibože, ti naši dani što sam ih ja u maldosti proživio, pa do kada sam već bio odrastao čovjek, bili su zadnji lijepi dani.  A onda je došla nesreća, ona što je zovu nekom stranjskom riječi, odnijeli je đavli, kako joj kažu, neka propaganda, što su je donijeli oni bezposlice i landravci koji počeše vući se po selima i rušiti mir i bratstvo među narodom.  Prokleo ih Bog njih i njihovu propagandu.  I od tada sve ode po zlu.

Ti što nosiše tu propagandu počeše nam govoriti da mi nismo Hrvati jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato da smo Srbi.

Ma ljudi su pitali, kako to, do sada smo uvijek bili Hrvati, a kako sada odjedanput da nismo? Što tu ulazi vjera? Katolici Hrvati, pravoslani Hrvati!

Kako i zašto bi sada morali postati Srbi, kad smo u Hrvatskoj , a ne u Srbiji?        

Ali oni su govorili : “Ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi su pravoslavni Srbi gdje god oni živili.  Zar vi ne svetkujete svetog Savu, zar mu se ne molite i zar ne slavite krsnu slavu svetoga Save, zar ne znate da je sveti Sava bio Srbin, brat srbskoga cara i da je on osnovao srbsku pravoslavnu vjeru?”   Ljudi slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao da što to ima sa narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat i da se zna da se rodio u Judeji, a mi mu se svi,  pravoslavni i katolici, molimo, pa nikome za  to ne pada na pamet  da nam kaže da smo čifuti.

 Ali propaganda je išla dalje i s vremenom i popovi i oni mlađi počeše puhati u isti rog.  Počeše i oni srbovati i govoriti o srbstvu. I narod poče vjerovati.  Kako i ne bi kad to i pop govori.  Pa onda dođoše izbori, izbori obćinski, pa onda županijski i saborski.  I oni od propagande, pa i popovi i učitelji govoriše narodu da mi trebamo praviti našu stranku, srbsku stranku, i raditi protiv hrvatskoj stranki.

I od glasovanja pomalo se prieđe na tučnjave, na kamenje, pa i noževe. I od tada ne bi više mira. A poslije kad dođe Jugoslavija  nesreća prevrši sve mjere.  To Ti dobro znaš, to znamo svi mi.  Znamo što se događalo i ne trebam Ti o tome govoriti. Došlo je vrieme kada nas je ta prokleta propaganda razdijelila, učinila nas neprijateljima jedne drugima, a to je dovelo do svađa, do ubijanja, do osveta i do najveće nesreće među narodom jedne te iste zemlje, a to samo zato što nismo bili svi jedne vjere, nego razdjeljeni na katolike i pravoslavne.

Ali sada je dosta toga! Nećemo više da budemo razdijeljeni od velike većine naroda, nećemo da od naše vjere neprijatelji prave svoju špekulaciju i nećemo da i naša djeca opet kad dođu u prilike koje smo mi preživili trpe što smo mi  s toga trpili.

I kao što je jedan Bog, jedan Krist, jedna Bogorodica, jedan krst i jedna vjera, nećemo više da plaćamo račune za tuđu politiku koja je neprijatelj ove naše zajedničke zemlje i države.

Odlučili smo da se ujedinimo s većinom naroda u jednu crkvu kao što smo ujedinjeni u jednoj zajedničkoj domovini i u jednom zajedničkom životu.  I zato smo došli k Tebi i molimo Te da nam pomogneš i da Ti odrediš da nam se olakša izvesti našu odluku i da nas u tome nitko ne smeta. I došli smo da Ti čuješ sve to iz naših usta, da tu drugi ne mogu reći laži i da Te prevare, jer Ti si glavar države i moraš znati pravu istinu i pravo mišljenje Tvoga naroda - .

To su bile rieči staroga seljaka, razborita čovjeka koji je svojim zdravim razumom i poučen vremenskim izkustvom posve razumio nesreću koja zadesuje narod razdieljen vjerom što su mu nametnuli dogođaji i kobne posljedice što ih za sobom vuku nesretni ekperimenti s kojima se hoće izrabljivati vjeru u političke svrhe, kao što je to i danas u praksi u našem susjednom Iztoku”.

Srbi i Hrvati su dva stara različita naroda koji su od svoga dolazka na ove prostore smješteni svaki s jedne strane rieke Drine - Srbi na iztočnoj, Hrvati na zapadnoj.

Drina je odvajkada granica između dvie oprečne kulture i civilizacije. Stoga, Srbi su oduvijek bili predhodnica iztočne, a Hrvati predziđe zapadne kulture, pa je sukob među njima bio neizbježan. Razlika je samo u tome što Hrvati nikada nisu imali nikakve pretenzije na zemlje na iztočnoj strani Drine, dok Srbi već stoljećima nasrću na hrvatske zemlje, s njih potiskuju hrvatski živalj i nad njime čine goleme zločine.

U svojoj dugoj poviesti hrvatski narod nije od nikoga doživio takve zločine, uvrede i poniženja kakve je doživio od Srba.

Srbska pravoslavna crkva u Hrvatskoj postoji od 1920 godine na osnovu sporazuma od 18. ožujka 1920. godine, izmedju vlade Kraljevine SHS i Carigradske patrijarhije.    

Idući dan, 19. ožujka, Sveti Arhijerejski Sinod vaseljenske patrijarhije donio je odluku  broj 2056., kojom daje blagoslov na “prisajedinjenje” Ujedinjenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi pravoslavne eparhije u Hrvatskoj KOJE NIKADA DO TADA NISU BILE U SASTAVU SRBSKE PRAVOSLAVNE CRKVE. U to “prisajedinjenje” uključena je  i eparhija u Bosni i Hercegovini, koja je uvijek do tada bila u sastavu Carigradske patrijarhije, uključujući i period za vrijeme Austrougarske kada su ove pravoslavne crkve bile  de iure i de facto samostalne! 

Isto je učinjeno i s Crnogorskom pravoslavnom crkvom, koja je do tada bila podpuno nezavisna.

Za taj “blagoslov” vlada Kraljevine SHS izplatila je Carigradskoj patrijarhiji milijun i pet sto tisuća zlatnih franaka (novac koji su Srbi na svoj poznati hajdučki način “smogli” po dolazku u hrvatske krajeve, nap. a.). 

Poviestna analiza ‘Pravoslavlje u Hrvatskoj’, koju je napisao poznati crnogorski novinar, kniževnik i poviesničar Savić Marković Štedimlija): “Na području poviestne Hrvatske, pravoslavlje je dobilo tokom vremena dvostruko               

značenje. U prvom redu ono je značilo samo pripadničtvo iztočnom crkvenom obredu, a tek mnogo kasnije počelo se pravoslavlje u Hrvatskoj dovoditi u vezu, pa čak i poistovjećivati s pripadničtvom srbskoj narodnosti.

U toku stoljeća pojedine hrvatske pokrajine imale su različitu sudbinu, jer su bile izvrgnute različitim političkim i hisorijskim dogođajima i utjecajima.

Stoga je pravoslavlje na različite načine prodrlo na područje Hrvatske tokom prošlih stoljeća.

S utvrđenjem narodne pripadnosti doseljenika ide dosta težko jer ih historijska vrela različito nazivaju. Srbski povjestničar Ilarion Ruvarac doživio je mnogobrojne napadaje srbijanskih pisaca zbog toga što je u jednoj svojoj razpravi tvrdio da se ne može govoriti o “seobi Srba preko Save i Dunava, jer se tu ne radi o jednoj organiziranoj seobi, niti o prielazu jedne skupine ljudi koja bi bila pravno i jezično homogena”. 

Ruvarac je stajao na stanovištu da se radilo o prielazu jedne neorganizirane mase ljudi, koja nije ni krvno ni jezično bila jedinstvena i koju u velikom dielu nisu rukovodili jedni te isti razlozi za preseljenje.

Iz vrela vidimo da je medju doseljenicima pored Srba iz Srbije, bilo Bugara, Makedonaca, Grka, Albanaca i ostataka pojedinih naroda koji su nekada živjeli ili su se kretali po srednjem Balkanu (Vlaha, Cincara, te raznih stočarskih nomadskih skupina).

Po svom dolazku u sadanju domovinu Hrvati su u vrieme naseljavanja zauzeli veoma velike prostore, kojima su kroz vrieme dali vlastito obilježje ostavljajući tako trag svoga imena i kulture, koji je dotrajao  i do naših dana.  Od Blatnog jezera i od Koruške, pa na iztok do linije koju čini Drina - Lim - Atena - južni rtovi Peloponeza. Hrvati su posjeli cio taj prostor i svuda na njegovim granicama ostavili su trajne spomenike svoga obstanka.

Međutim historijski se dogođaji nisu odvijali u prilog Hrvatima, pa nisu dopustili da se oni pod svojim imenom održe na cielom ovom prostoru.

Sudbina im je dodielila jednu značajnu, ali pretežku ulogu koja se mogla izvršiti samo uz neizmjerno velike žrtve.  Hrvati su se našli baš na mostu između dva svieta, okruženi razstrojenim dielovima razsutih starih naroda i dielovima bjegunaca koje je ovamo bacio val seobe naroda.  U takvim okolnostima hrvatska narodna jezgra morala se početi grčiti i zgušnjavati.   Ovo je započelo vjerojatno još prije hrvatske kršćanske ere.

U doba kralja Tomislava na jugoiztoku etnička i političko-državna granica Hrvatske nalazila se kod Drača, na Limu, a na iztoku na Drini.   

Kasnije se u Duklji oblikuje posebna, ali ne sasvim odvojena država koju ljetopisac naziva po narodnom Crvena Hrvatska, što će reći Južna Hrvatska.

Njezini vladari (“arhonti”) priznaju prvenstvo vladarima Biele Hrvatske i šalju im u znak tog priznanja darove.   Oslabljena unutarnjim nemirima Crvena Hrvatska dolazi do ruba propasti, te baš tada stupa u najtješnjiji savez sa srbskom Raškom i ostaje u tom savezu, zadržavajući naziv kraljevine i ostajući vjerna rimikatoličkoj crkvi sve do razpada Dušanova srbskog carstva.

U ovoj zemlji i u susjednim joj pokrajinama sačuvani su u topografskim nazivima i uobće u zemljopisnoj nomenklaturi tragovi hrvatskog imena i nazivlja u velikom broju, a narodna predaja sačuvala je u živoj predočbi iz prošlosti mnoge dogođaje ukojima glavnu ulogu igraju ljudi koji se nazivaju Hrvatima.

Međutim, u sklopu tuđe srbsko-albansko-grčke države i pod utjecajem (grčke) crkve koja je uživala punu zaštitu te države, počinje se kod naroda u ovom kraju gubiti hrvatska nacionalna sviest.  On trajno izpada iz okvira hrvatske države, pa hrvatsko ime živi u njemu samo u poviestnim vrelima i u narodnoj predaji. Istodobno i kasnije na sjeveru i na zapadu potiskivani su k jezgri hrvatski etnički izbojci sve dok područje hrvatske narodne države nije zadobilo oblik koji manje-više ima danas (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj) i na kojem se trajno ustalilo hrvatsko ime i hrvatska etnička cjelina.

Nesumnjivo je jedino to da je isto toliko hrvatske krvi ostalo izvan vlastitog etničkog područja koliko je nje ostalo u obsegu državnih granica.

Samo je ljudima kojih žilama ta krv teče hrvatsko ime s vremenom postalo strano.

U hrvatskim krajevima sjeverno od Save nije postojala do seobe za vrieme Turaka nikakva druga vjera osim rimokatoličke, a to je u doba Reformacije bilo utvrđeno i posebnim zakonskim člancima na početku 16. stoljeća.

U požeškim se gorama mogla naći po koja manja skupina prebjeglih bosanskih “krsjana”.

Prve vrlo male razštrkane kolonije pravoslavnih u gornjoj Slavoniji javljaju se već oko sredine 15. stoljeća. To su bili “Rasciani” (Rašani) koje je doveo kao vojničku posadu hrvatski ban Urlih grof Celjski, pošto se u proljeće 1434. oženio Katarinom, kćerkom srbskog despota Đurđa Brankovića - Smederevca.

Ovi doseljenici nisu sačuvali pravoslavnu vjeru, nego su brzo prešli na katoličku i za kratko se vrieme nacionalno i vjerski utopili u hrvatsku nacionalnu sredinu.

Isto tako i u donjoj Slavoniji bilo je manjih kolonija doseljenika pravoslavne vjere, ali su i oni uskoro primili rimokatoličku vjeru i etnički se stopili s Hrvatima starosjediocima.

Prodor austrijske vojske, pod zapovjedničtvom generala Ottavia Piccolominija u unutrašnjost Srbije izazvao je ponovno jake pokrete tamošnjih naroda i njihovu nadu u skoro oslobođenje od Turaka. Car Leopold upućuje 6. travnja1690. jednu poslanicu, po svoj prilici pećkom patrijarhu Arseniju Čarnojeviću, te mu u njoj kaže: “Javiše nam, kako Vam kršćanstvo na srdcu leži. Sa zadovoljstvom uzimamo na znanje da ste Vi išli na ruku Poccolominiju, našem generalu u tim krajevima.  Nadamo se od Vaše pobožnosti da ćete to i ubuduće činiti. Vi, koji ste tolikog ugleda kod svih Albanaca i Rasciana svojski ćete, u to ne sumnjamo, pomoći da ovom zgodom, koju nam Bog pruža, oni zbace turski jaram, te združeni s našim oružjem barbarsku okrutnost na svaki način satru i ugase. 

To je djelo Bogu ugodno i dostojno naše molosti, koju ne ćemo propustiti izkazati i stvarnim dokazima”. 

Car Leopold je istoga dana uputio potrebnu poslanicu svim narodima i pokrajinama i “svima koji ovo budu čitali i čuli, a u prvom redu narodu albanskome”.

U toj poslanici car javlja da je svrha rata povedenog protiv Turaka oslobođenje svih naroda, povratak svih prava i povlastica koje su imali prije pada u tursko robstvo.

Stoga “poziva narode po svoj Albaniji, Srbiji, Meziji, Bugarskoj, Silistriji, Makedoniji i Rasiji i po ostalim pokrajinama zavisnim od Ugarske” da se priključe njegovoj vojsci u ovom ratu. U tom pozivu car obećava spomenutim narodima pravo birati vojvode i poglavare, oprost od javnih daća i poreza, osim onih koje su plaćali prije dolazka Turaka i onih koji se plaćaju za vrieme rata. 

Obećava zatim podpunu slobodu vjere, prijašnja prava i sloboštine, te slobodan posjed pokretnih i nepokretnih imanja ukoliko ih u svojim granicama otmu od Turaka.

U ovim poslanicama car je dao obećanje spomenutim narodima u predpostavci da će Turci biti pobjeđeni i da će ti narodi oslobođeni ostati u svojim zemljama zavisni od Ugarske.  To primjećuje dr. Ante Starčević: “Očito car Leopold obriče ovim pukom sve blagodati u njihovih zemljah, a ne u Hrvatskoj, ni u Ungarii. Znamenito je da ih (car)opominje, ne ostavljajte svoje postojbine”.

Ove poslanice naišle su na odziv kod naroda srednjega Balkana, a posebice kod njihovog crkvenog poglavice pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, koji je narod bunio i poticao na borbu protiv Turaka.  Međutim, ratna se sreća preokrenu, te Turcima pođe za rukom razbiti kršćansku vojsku i prisiliti je na odstup k sjeveru.

Prije sloma ove vojske, čijim je četama na jugu zapoviedao grof Piccolomini, pećki patrijarh je bio pobjegao u Crnu Goru.

Kad je Picclomini došao u Peć kaluđeri su pozvali patrijarha natrag i on se povratio, te se u Prizrenu sastao s Piccolominijem.

Baš u to vrieme njihovih razgovora pojavi se kuga u vojsci i Piccolomini podleže bolesti, a nakon njegove smrti nije više bilo sposobna vojskovođe koji bi vodio uspješnu borbu.

(Izgleda da se ni ova opaka zarazna bolest nije usudila potražiti utočišta u utrobi neopranih, smdrljivih stvorenja  poput Čarnojevića i njegovih kaluđera. nap. a.).

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen