Domovinski pokret izložen medijskom udaru: Može li Hrvatska dobiti desnu vladu bez blagoslova Pupovca i SDSS-a

Pin It

Već desetljećima na političko-medijskoj sceni stvara se lažna slika o tome kako su desne političke opcije u Hrvatskoj oličenje protusrpskog šovinizma. Takvo postupanje kulminira posljednjih dana kad se odbijanje Domovinskog pokreta da SDSS bude dio Vlade nastoji prikazati kao izraz mračnih protusrpskih atavizama.

Članovi DP-a nemaju valjda pametnijeg posla nego u slobodno vrijeme mrziti Srbe. Udarni novinari i analitičari u tzv. mainstream medijima govore o civilizacijskom porazu i izrazima primitivizma.

Istina je naravno posve suprotna. DP inzistira da sasvim konkretna stranka ne smije biti dio vlasti. Riječ je o stranci koja je pravni sljednik SDS-a ratnog zločinca Gorana Hadžića. Prije Milorada Pupovca dugo je godina predsjednik SDSS-a bio Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara koji je pad vukovarske bolnice nazvao padom "poslednjeg ustaškog uporišta".

Dobronamjernim ljudima nije potrebno tumačiti kakve su osobe mogle doći na čelo Vukovara nakon svih zločina ranije počinjenih na Očvari i drugim mjestima. No medijskom mainstreamu očito ne smetaju četništvo i velikosrpstvo. Nikada oni nisu napisali ništa protiv Stanimirovića i njegove uloge niti protiv četničkih spomenika u Podunavlju. Oni imaju važnijeg posla: voditi rat protiv "opskurne desnice" i nepostojećih ustaša. Riječ je o oikofobiji kao fenomenu koji iz politike tranzitira u psihijatriju.

Ne smetaju im zločinačke politike, nego nepostojeći ustaše

Stanimirović je i dalje siva eminencija SDSS-a. Riječ je o čovjeku koji se nikada nije odrekao svojih postupaka. Štoviše, rekao da je, u intervjuu za "Novi list" u listopadu 2008., da bi sve isto učinio. I nema sumnje da bi. Dovoljno je pogledati kakvu četničku literaturu tiska Srpsko narodno vijeće. Od knjige "Krajina" do onih u kojima se Franjo Tuđman i Domovinski rat proglašavaju zločinačkima.

Nema baš nigdje primjera u povijesti da su agresori na jednu zemlju kasnije bili dio vlasti te iste zemlje i odlučivali o tome tko će biti na vlasti. Tako je nešto moguće samo u Hrvatskoj gdje Srbi, već više od sto godina, jednostavno moraju biti dio vlasti jer u protivnom ta vlast nije demokratska, nego je proustaška. I pritom se tu ne radi o lojalnim Srbima, protiv kojih nitko normalan ne može ništa imati, nego o stranci koja se nikada nije odrekla zločinačkog naslijeđa.

"Ugroženost"

Sam Milorad Pupovac devedesetih je slovio kao umjerenija struja, njegove su izjave u pravilu bile na projugoslavenskom tragu, no i on je kasnije pokazao svoje pravo lice konstantnim izazivanjem međunacionalnih tenzija. Poznati su njegovi stavovi o "Oluji", ali i njegova izjava iz 2019. da bi Hrvatska zbog mržnje prema Srbima mogla propasti kao i NDH. U javnim nastupima on konstantno promiče "kult ugroženog Srbina". Riječ je o starom mitu iz 19. stoljeća. Srbin nikada ne može biti ni za što kriv i uvijek je ugrožen od svih okolnih naroda.

Ne znamo je li tiskanje knjige "Krajina" hrvatskim novcem znak ugroženosti? Ili su to četnički spomenici u Podunavlju? Je li financiranje Novosti, koje vode rat protiv temeljnih identitetskih elemenata hrvatske države, isto znak ugroženosti? Je li financiranje 40 kulturnih centara, budućih ispostava politike tzv. srpskog sveta, znak ugroženosti? Izvješća SOA-e iz godine u godinu govore o jačanju četništva u Hrvatskoj. I to je, bit će, dokaz srpske ugroženosti u Hrvatskoj. Jedino kad bi Srbi kao u dvije Jugoslavije gospodarili Hrvatskom onda bi te ugroženosti nestalo.

Kako bi se osiguralo i daljnje sudjelovanje SDSS-a u vlasti, a eliminirao DP vodi se prava medijska hajka u kojoj sudjeluju brojni mediji u Hrvatskoj, od kojih je dio u vlasništvu srpskog kapitala. Hrvatska nipošto ne smije dobiti imalo desniju vlast. Nastoji se dobiti i potpora izvana. U idućim danima možemo očekivati kako će ova medijska mreža slati dopise stranim medijima, a onda će te iste pamflete ovdje prenositi kako bi time legitimirali svoje medijske operacije.

Sramotno je sve Srbe u Hrvatskoj izjednačavati s politikom SDSS-a. Ne mogu u istu rečenicu ići Arsen Dedić, Đorđe Novković ili Predrag Mišić s članovima SDSS-a. Posve sigurno DP ne bi imao ništa protiv toga da Mišić postane potpredsjednik Vlade. No takvi očito nisu poželjni, komparativnu prednost imaju bivši agresori ili oni koji se ni danas ne odriču zločinačkih politika iz devedesetih.

Hrvatska je jedinstveni primjer zemlje u kojoj agresori kroje državne politike. Idući dani pokazat će je li politika tzv. srpskog sveta i dalje dovoljno jaka da određuje tko će biti dio vlasti u Hrvatskoj.

Davor Dijanović/direktno.hr