Svi su znali, pa i predsjednik Vlade

Detalji

Objavljeno: Nedjelja, 04 Listopad 2020 07:31

fShare

Tweet

Teorija i praksa rijetko kada, i gdje, idu ruku pod ruku, poklapaju se ili preklapaju. Uglavnom se razilaze, jer je to vrlo pragmatično za pojedince, interesne skupine, političke stranke i koalicije. Ta neusklađenost, čak i dijametralno suprotna stajališta i djelovanja, naročito dolaze do izražaja u sprezi politike i prava, politike i gospodarstva, političara i državnih dužnosnika, čak i onda kad je pojedinac istovremeno političar i visoki državni dužnosnik.

U Otvorenom Radimir Čačić, varaždinski župan, bivši nositelj mnogih državnih dužnosti, pri raspravi o Janafu i oko Janafa rekao je istinu, od koje su drugi bježali, na svakojake načine, mudrovali i prodavali nam maglu: Po zakonu se ne smije, ali uvijek svi su sve znali. Istina, samo su čekali pravi trenutak, da događaj, vijest, afera procure u javnost. Sve to ima svoje razloge. Drugačije na to gleda predsjednik države, bivši premijer, od aktualnog premijera. Naravno njihove pozicije, odnosno domene djelovanja i odlučivanja su drugačije. Bilo kako bilo to nadmudrivanje predsjednika države i premijera, na dnevnoj bazi, ide mi blago rečeno na živce. Prevršili su svaku mjeru. Bilo bi dobro da svoje nedovršene “obračune” riješe osobno, bez javnosti, a ne da nam dociraju s visine svojeg nabildanog ega i trenutne pozicije. Ne priliči im to, niti kao državnicima, niti kao osobama. Nisu oni na nivou, da sad ne imenujem, raznih kraljica, državnih tajnica, eskort dama, športskih menadžera, referenata ONO-a i DSZ-a, mešetara, nakupaca, prekupaca, “domoljuba”, branitelja iz 'München bojne', misica, kumica, “elitnih” frizerki, sponzoruša, posvoduša…

Uvijek svi sve znaju, naročito oni, za koje bi bilo najbolje da ne znaju. Kad se hoće, onda se i može napraviti sve, da se nešto kaže i prokaže direktno i indirektno. Svi znaju zašto i za što je morao otići bivši čelnik SOA-e. Svi znaju da postoje inkriminirane fotografije i videozapisi osoba na vrhu, koje ih mogu do kraja diskreditirati, ne samo kao visoke državne službenike (državnike), već kao i osobe. Isto tako svi znaju, tko to zna i znao je, odmah istu noć. Međutim, unatoč svega, taj gospodin je džentlemen. Htio je čistu pobjedu, bez korištenja svojih saznanja kao povlaštena osoba. Sad se pila. Podmeće se teorija, ako je sve znao, onda to nije bilo u redu. To je bila povrjeda zakona, prava, sloboda... Kaj god! Aktualni premijer govori kako ništa ne zna i ne želi znati. Nije onda nikakvo čudo, da je proljetos na čelo Janafa imenovao osobu, za koju se svaki dan otkriva nešto novo,  ne baš dobro, nezakonito  (grobnica, vreća keš love, po koji stan, garaža, šuma, polje, vinograd, neubrane jabuke, prodaja nafte onima s embargom…). Čačić kaže kako je on za vrijeme svoje vladavine imenovao istog čovjeka, jer je po svemu bio najbolji. Očito je bio. To je i danas, ovisno tko gleda, kako gleda i što za njega znači biti najbolji. Doći od konobara do šefa Janafa nije bilo lako ni jednostavno. Veliki je to korak i zalogaj. To vjerojatno nije bio kraj mogućnosti, težnji, aspiracija i želja svestranog Dragana Kovačevića. Kažu da je granitna grobnica na Mirogoju koju je izgradio veća od svih drugih u kojima počivaju naši velikani. Razmjerno tome vlasnik mora u ovom životu mora postati Netko, puno više od šefa državne tvrtke. Taj i takav mora doći do vrha, na  jedno brdo, sasvim svejedno koje. Možda je to teško shvatiti za nekoga tko ne zna da su mobiteli nove tehnologije, otporni u vodi, kao i to da kad si obaviješten u zadnji čas kako ćeš biti ujutro uhapšen, nije nikakva pomoć, već dana nova mogućnost praćenja aktivnosti koje ćeš tada započeti, pri čemu se otkriju dotad nepoznate okolnosti i neke  činjenice, kao na primjer neprijavljeni stan.

Sjetila sam se jedne svoje nepodopštine, iz mojih mladih dana. Oduvijek sam poznata kao osoba koja uvijek sve kaže, bori se pravdu, pravnu jednakost, istinu i slobodu, samoupravljanje. Kaj god! Kakva je to farsa bila! Dođem tako jednog dna ujutro u školu i u kabinetu nađem knjigu zapisnika partijske organizacije. Bila je otvorena, odnosno ponuđena na čitanje. Bilo je bogme što i pročitati. Prijedlozi za nove članove radničkog savjeta, pojedinih vijeća, više niti ne znam kako se to zvalo, kao i analize, odnosno ogovaranje nas koji nismo bili u Partiji. Vrlo sočno i “poučno” štivo. Pozvala sam dvije prijateljice i onda smo osmislile protuudar. Na sjednici Zbora radnika smo se žurile među prvima dignuti ruku za prijedloge novih članova. Ignorirali su nas, ali samo bile uporne. Naravno predložile smo iste one ljude, kao i oni, sve točno po zapisniku. Naime, dobro smo znale da “naši” ne će proći, jer je “komunista” bilo više, nego nas drugih. Kad se to dogodilo, drugovi su ostali paf. Nijemo i prestrašeno su se pogledavali. Jedva smo suzdržavale smijeh. Jedna od nas je još nakon pljeska održala govor, kako su pravi ljudi došli na prava mjesta, kao je samoupravljanje najveći domet udruženog rada, slobode i demokracije. Kasnije su bile detaljne istrage. Partija je danima zasjedala. Tražio se izdajica. Famozna knjiga zapisnika je nestala iz kabineta, nevidljivo, na isti način kako je i došla. Pretpostavljam tko je to napravio. Jedan mladi kolega, koji je morao ući u Partiju, da bi dobio posao. Njemu se sve to gadilo, pa je opstruirao puno toga, kad god i gdje god je mogao. Mi smo se ludo zabavljale, pogotovo kad su se partijci počeli međusobno optuživati. Bilo je to benigno i pomalo neozbiljno, ali nas je veselilo. Ovo danas s Janafom, vjetroelektranama, bivšim Agrokorom, kadroviranjem, slaganjem izbornih lista, političkih koalicija, formalnih i neformalnih druženja gospodarstvenika, političara i eskort dama, nije nimalo neozbiljno i bezazleno, pogotovo kad to služi za korupciju, klijentelizam, nepotizam, razne prijevare, krađe, podmetanja, pokušaja rušenja vlade, podrivanje suvereniteta države, potkupljivanje visokih državnih dužnosnika, difamiranje pojedinaca… osobnu korist, bilo kakvu, na štetu mnogih. Za to služe famozni klubovi, mračna, neugledna, maglovita, tajna mjesta, gdje se ilegalno posluje, jede, pije, upražnjavaju razne potrebe. Ujutro je sve puno bijele prašine, koju si čistačice ne mogu objasniti. Toliko su se zabavljali i zaboravili, da su poput maturanata sipali bijelo brašno jedni po drugima i po namještaju, naročito po sanitarnom prostoru.

Istina, u tom društvu je bilo nekih naivnih, poput spremačica. Pojma nisu imali što se tamo radi. Bilo im je glavno da se najedu svakojakih delicija i napiju do gušta. Doma su ih odvezli policajci, jer je i takvih tamo bilo, ili su pozvali taksi. Drugo jutro nisu znali, gdje su ostavili svoj auto. Nije bilo preporučljivo auto ostavljati u blizini kluba. Ta takve naivce, one prisutne dame bile su poslovne uspješne žene, što i nije bilo daleko od prave istine. Imajući to sve u vidu, naša država i društvo pomalo sliče na taj klub. Osim toga mi smo totalno dementno društvo. Nitko ništa ne zna, ništa nije vidio, niti čuo. Ponašaju se poput ona tri majmuna, koji ne vide, ne čuju i ne znaju. Predsjednik države ne želi biti takav. On zna i želi javnost s tim upoznati. Zato smo ga i birali. Male su mu ovlasti, ali mu je moć velika. Biralo ga je neposredno preko milijun građana. Proći će još puno vremena. Možda čak Sava krene prema Sloveniji, u nas će teorija ići šumom, a praksa drumom i obrnuto, prema trenutnim potrebama.

Tko se boji istine. Zna se! Oni koji su neistinom došli na vlast, obogatili se, osilili, zaboravili svoje porijeklo, prošlost, uzoholili se, jeli su voće sa zabranjenog stabla, htjeli biti poput Boga. E, to ipak ne može. Goli i bosi otjerani su iz raja. Zbog tih i takvih drugi bježe od pakla. Svojim znanjem sposobnostima, vještinama, umijećem, radom djelovanjem, zalaganje, obogaćuju druge zemlje, unapređuju njihovo društvo, sebi i svojoj djeci osiguravaju jednake šanse, sretniju budućnost, slobodu i pravnu jednakost

Ankica Benček/hrvatski-fokus.hr

• Prethodno
• Sljedeće