Vjesnik, bunker višedesetljetnih režimskih novinara Jugoslavije, a zatim i Hrvatske je izgorio. Ta zgrada i zgrada Centralnoga komiteta na Prisavlju obje bi zaslužile požar do temelja, koliko je zla iz njih izašlo. Već i po tome koliko je novinara i partijaša iz njih, čim je započeta agresija na Hrvatsku, prebjeglo u Srbiju, u svoj politički zavičaj, pod skute svojim starim mentorima
Nema slučajnosti, nije je bilo 1991., nema je ni danas unatoč političarima u Hrvatskoj koji misle da mogu prozirnim smirivanjem i lažiranjem podataka eutanazirati hrvatski puk. Svi znamo da je palež na sam Dan Sjećanja žrtve Vukovara trebao distrakcijom poništiti sav očekivan pijetet iskazan hrvatskoj žrtvi u Vukovaru, baš kao što su podvale srbskih kulturnih centara diljem Hrvatske imale istu tu patogenu zadaću.
Vlasti u Hrvatskoj danas stidljivo obilježavaju godišnjicu tog mega-pokolja, uz inicijativu, veliku zahvalnost, koju iskazuju najviši crkveni velikodostojnici. Ali oni „socijal-demokrati“, bivši i sadašnji komunisti, koji bi trebali prihvatiti činjenice i osloboditi se zabluda, informirati se i pročitati barem najistaknutija djela, uporno ignorantski trube ono što je jugoslavenska vlast trubila punih 45 godina: nema zločina!
Dr. Rulitz zaključno donosi: „Ubojstvo Martinovića i kontinuirani napadi Udbe imali su paradoksalni učinak: umjesto gušenja kulture sjećanja, represija je dovela do veće međunarodne vidljivosti Bleiburške tragedije, posebice kroz grobnice i potrage za žrtvama bleiburških masakra na austrijskom teritoriju, kao i do sve veće solidarnosti unutar hrvatske dijaspore.“
Knjiga za preuzimanje