 |
HRVATSKI VITEZ SLOBODAN PRALJAK – S NAMA JE! POČIVAO U MIRU BOŽJEM! (02.01.1945. – 29.11.2017.) |
Sigurno je prava muka živjeti u državi koju ne voliš
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 19 Prosinac 2022 19:05
Evo, još koji dan pa ode ta mrska kuna u povijest, mrzitelji. Ali, imam lošu vijest za vas: i s eurom ćete biti jednako siromašni, ako ne i siromašniji. Samo vi pucajte od sreće; nama će pucati neka stvar za vaš očaj.
To malo, a puno veselja koje su nam priredili naši sjajni Vatreni, vrativši barem na neko vrijeme ono zajedništvo po kojemu su Hrvati poznati u teškim trenucima, nešto je što valja pamtiti. Tako smo razjedinjeni inače, svađamo se oko svega i svakoga, podijeljeni na tisuće opcija, frakcija, svjetonazora, mi, svi nogometni izbornici u maloj državi koja više nema ni četiri milijuna stanovnika, baš je to tužno, tegobno.
I onda naši genijalni momci u zaista, bez patetike, herojskoj borbi s nogometnom velesilom Argentinom, favoriziranom na ovom čudnom Svjetskom prvenstvu u kojemu caruje jedino i isključivo strahoviti novac, a pobjednik je praktički već unaprijed poznat, odigraju fantastično. Da, izgubili smo, ali zaista su ostavili srce na terenu. Da, grande Messi briljantno je ''predriblao'' mladoga Gvardiola, ali od najveće svjetske nogometne zvijezde to se, zapravo i očekuje, zar ne? A Gvardiol je tek krenuo u pohod prema zvijezdama.
Ruke u ribi
''Mali'' s maskom dao je sve što je mogao, dok mu otac, skromni ribar i dalje svakoga dana prodaje ribu na zagrebačkoj tržnici Dolac. Već taj prizor običnoga, radišnoga čovjeka koji i po kiši, snijegu, suncu i vlazi rukama zamata svježu ribu, pokazuje sav ponos hrvatskoga naroda, ali baš ono, pravi ponos, sve i da se ne busaš u prsa hrvatska. Bez ikakve želje za tom patetikom, jer ona nije moj stil, ali, srce mi se stezalo kada sam gledala taj prizor.
Nakon što su nam Argentinci zabili treći gol i trijumfalno počeli slaviti, iz mnogih je stanova i kuća usred Zagreba, ali i šire, započela gromoglasna pucnjava, rafali su jurili, slavilo se. Da, slavilo se pobjedu Južnoamerikanaca, ne bi li se umanjila borba naših dečkiju, koji, pjesnički rečeno, izginuše na terenu.
Nakon prvotnog šoka, krenule su mi suze, a onda bijes, uz strašne psovke i izrekla sam ono što sam mislila da nikada neću, naglas, onako razjarena: Majku vam vašu, gadovi, sramite se! Slavite pobjedu Argentinaca, u nečemu što je sport! Hej, radujete se porazu svoje momčadi, u ovoj ispaćenoj, jadnoj Hrvatskoj!
Moralni bijednici
Ma tko ste to, vi, moralni bijednici? Je li vam tako teško živjeti u državi koju prezirete, čak mrzite? Mora da jest, svaki vam je dan teška patnja, a pogled na te neke ponosne Hrvate muka Isusova, zar ne? Radujete se zajedno s dijelom Srba koji su ekstatično uzvikivali na svaki argentinski gol, ali, dajte, molim vas, od Srba se drugo ni ne očekuje. Ali, vi, koji živite ovdje, radite ovdje, primate plaće i mirovine ovdje… vi pucate od sreće što su nas Gaučosi zakucali. Jesu, ali, preživjet ćemo.
Čitam kako je jedan moj kolega, inače vrlo realan i bez prevelikih nacionalnih tenzija napisao: ''Stigla mi je neka zahebancija gdje nas Srbi nakon Argentine, navodno, zovu USRAŠE. Možda smo i usrali i mnogo puta jesmo, ali smo ostali do zadnjeg dana. Stoga smo ponosni jer smo na dva zadnja u grupi OSTAŠE''.
Pa kako god završili i na kojem god mjestu, mi smo uspjeli. Biti među četiri najveće svjetske nogometne velesile, jer nas je ujedinio težak rad, talent, volja i usađena želja za borbom, naučili smo to svih ovih 30 godina, od kada je, na nesreću tolikih patnika, uspostavljena samostalna hrvatska država.
Mi NISMO nacistička sljednica, patnici
Koja NIJE sljednica NDH; koja NIJE ustaška država; koja NIJE nacistička sljednica; koja NIJE nekakva mala vukojebina s kojom se može svatko ismijavati kako hoće, jer misli da može, jer smo im to mi dopustili.
Imam milijun primjedbi i groznih kritika na račun vlasti- ove, sadašnje, one, bivše, ma svake. Sve su griješile, vukle loše poteze, dopuštale korupciju, uhljebljivale svoje žene, muževe, djecu, rođake… sve. I sve su, prije, ili kasnije, odgovarale za svoje grijehe, kao i Crkva koja i dalje živi u svojoj raskoši, dok su redovi pred pučkim kuhinjama sve dulji, a siromaštvo je odavno zakucalo na naša vrata.
Kako su se duhoviti zezali uoči utakmice s Japanom: Igraju Zemlja izlazećeg sunca i Zemlja kojoj nikako da svane. Baš tako. Nikako da nam svane, iz godine u godinu čekamo to bolje sutra, ono nikako ne dolazi, od obećanja se ne živi, pomaci su mali, standard nizak, depresija sve veća, mogu tako do sutra nabrajati.
Ovo je MOJA domovina
Da, milijun primjedbi, ma što milijun, milijardu! Ali, imam samo ovu Domovinu, nemam rezervnu, ona je moja, krvlju stvorena, rasječenim udovima i majkama u crno zavijenima, jer i dalje traže svoju djecu, 30 godina nakon što su nas klali, silovali i mučili. I ja je poštujem, jer je moja, a vlast ne mora biti, sami je biramo, mogla sam otići iz nje da sam htjela, ali nisam, možda sam trebala, vrag će ga znati. Možda nisam imala hrabrosti, možda sam vjerovala da će biti bolje, prekasno je sada za analizu.
Živim u SVOJOJ domovini. Ne radujem se ni kada Srbi u nečemu izgube, jer me oni jednostavno ne zanimaju. Davno smo se s njima razdružili, po stravično visoku cijenu, zašto bi me oni više ikada trebali zanimati, osim činjenice da smo susjedi?
Nikada nisam glasala za HDZ, niti vjerojatno neću, jer nije ta stranka stvorila Hrvatsku, stvorili su je ljudi, oni koji su hrabro krenuli nenaoružani u rat, pod strašnim svjetskim embargom, kada ni pušku nismo mogli dobiti. Stvorili su je seljaci, pravaši, liberali, hadezeovci, lijevi, desni, srednji, šareni… stvorili su je oni koji su je željeli.
Šteta što vas nismo prepoznali
I sada, tri desetljeća nakon što ona postoji, nakon što je priznata u svijetu i nakon što je dio svih najvažnijih međunarodnih institucija, usred Hrvatske pucaju jer je naša nogometna reprezentacija izgubila. Strašno. Porazno. Užasavajuće. Stvarno su Hrvati ''velike ustaše'' kada su dopustile da oni koji od Hrvatske žive tako s veseljem uživaju u trenucima kada gubimo. Hej, u sportu, ne u ratu.
Nismo vas na vrijeme prepoznali. Ili, jesmo? Ali, nismo reagirali kako je trebalo.
Pogledajte samo SAD- tamo su svi građani, bez obzira koje nacionalnosti i vjere, jedno- Amerikanci. I nema dalje; američka se zastava poštuje, a zakoni su rigorozni za sve koji pokušaju pljuvati po američkim svetinjama. Ah, da, ta ''trula kapitalistička Amerika''; bit će da je bilo bolje pod ruskom staljinističkom i komunističkom čizmom, zar ne? I dalje tugujete za Jugom? I ona je finito, da vas obavijestim.
Kakva je to katastrofa da vas nismo na vrijeme prepoznali i sankcionirali te proveli lustraciju; ali, za Boga, od kuda bismo onda morali početi? Od tadašnjega vrha? Gdje bi bio početak? Gdje? Na nekakvim crnim listama?
Samo vi pucajte…
Nismo vas lustrirali upravo zato što smo strahovali od tih vječnih epiteta da smo ''ustaška država''. A trebali smo. Zauzvrat, mi smo vas financirali i još uvijek to radimo, kroz medije, biznise, kulture… kako biste i dalje mogli nesmetano rigati žuč i mržnju prema nama, Hrvatima, građanima Hrvatske, kako god hoćete. U narodu se to kaže: ''Pomozi sirotu na svoju sramotu''. A svi vi koji pucate i veselite se, slavite svaki naš poraz, jeste siroti.
Mi u Istri za takve kažemo ''brižni''. Jadni. I ne, nemojte pokušavati u nekakvom velikohrvatstvu ocrnjivati tu istu Istru, potpadajući pod laži kako je ''srpska, kosovska i jugoslavenska''; jer nije. Pogledajte samo kako je 1991. godine odaziv na mobilizaciju u Istri iznosio 92 posto, najviše od svih dijelova Hrvatske, ali nije ni to važno.
Nikada ne bih bila u vašoj koži, mrzitelji svega hrvatskoga. Ajme, kako je vama život težak, a svaki dan grozan u ovoj strašnoj državi, koja je jednako zakinula i Hrvate i nehrvate, jer uglavnom svi loše živimo. Neće nas nikakvo domoljublje nahraniti, jasno je to, ali znamo tko smo i što smo. Tu smo, gdje smo. Barem mi koji smo ostali.
Evo, još koji dan pa ode ta mrska kuna u povijest, mrzitelji. Ali, imam lošu vijest za vas: i s eurom ćete biti jednako siromašni, ako ne i siromašniji. Samo vi pucajte od sreće; nama će pucati neka stvar za vaš očaj.
