Javor Novak: Možemo li razgovarati?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 28 Svibanj 2022 13:04
Uvodna pojašnjenja:
Poštovani dragovoljci i branitelji HOR-ta, poštovano čitateljstvo, pred Vama je polemički tekst, tekst pitanja i tekst promišljanja, tekst kakvog obično nema u hrvatskim medijima a koji je poslan Hrvatskome kulturnom vijeću na objavu kao moja 375 kolumna u više od jedanaest godina na tome portalu.
No, glavni urednik portala, koji sebe naziva hrvatskim, dr. sc. Osor Barišić i direktor Instituta za fiziku Zg, munjevito je cenzurirao ovaj moj tekst, zabranio ga i kategorički me o tome obavijestio. Bez imalo dvojbe! Bez mogućnosti da posljednju riječ kažu čitatelji! Oni, bez kojih su HKV-e, pa tako i svi drugi portali – ništa. Tek deklamatorni organ, koji nešto nameće a čitatelja i njihovih mišljenja, nema nigdje.
Osor Barišić tako je nepošteno učinio isto i s objavom moje ostavke: prvo je u naslovu oglasio „Prekid suradnje s Javorom Novakom“ da bi zatim u tekstu demantirao sam sebe i kazao: „donosimo obavijest da je naš stalni kolumnist JN odlučio prekinuti suradnju zbog neslaganja s uređivačkom politikom“. Prema tome, tko je tu s kime prekinuo?
Nadalje, u velikom strahu od brojnih komentatora koji su uvijek pratili moje tekstove u dvocifrenim pa i trocifrenim brojkama, Osor je zabranio svako komentiranje pod tom obavijesti. Kako divno demokratski. Očito u strahu, što će mu (sve) ljudi reći u lice.
Naravno, ovaj tekst, koji je sada pred Vama, ne razlikuje se niti po zarezu od onoga koji sam poslao HKV-eu. Prosudite sami i komentirajte uljudbeno možemo li demokratski razgovarati o svemu? Zbog svega posebno zahvaljujem glavnoj urednici Diani Majhen na hrabrosti i pozivu te koja je tako duhovno široka da se ne da kapacitirati zabranjenim temama i koja cenzuru intelekta jednostavno ne priznaje. Kao ni strah od tzv. a manipulativnog „Hoda za život“ u stvari tek od „Pokreta za zabranu svakog pobačaja“. Ideje, koja je već desetljećima u Hrvatskoj i u brojnim EU zemljama, jasno protuzakonita.
Nije to nikakva borba Željke Markić za život, to je manipulacija „Hoda“, to je očita i vrlo grda zabrana punine slobode svakoj ženi da u okviru postojećeg zakona od tri mjeseca, ima cjelovito pravo sama odlučivati o svojoj trudnoći. I pri tome naravno nemam ništa zajedničkog s lijevo-liberalnim razarateljima Hrvatske, koji se zalažu za svaki pobačaj do vremena samog dana poroda.
Možemo li razgovarati?
Možemo li polemizirati i diskutirati? Smijemo li biti slobodni, otvoreni, pošteni prema sugovorniku, sugovornicama, čitateljima? Možemo li obrađivati teme koje drugi zaobilaze, preskaču, koje drugi smatraju skarednima ili zabranjenima? Smijemo li biti toliko slobodni pa razgovarati o temama o kojima se u hrvatskoj javnosti ne razgovara? Možemo li logički prihvatiti da nisu sve teme, teme za razgovor? Smijemo li reći, pa to su teme o kojima se sve zna a ako se drugačije o njima misli to je uvrjeda, napad, hereza, netrpeljivost? Smijemo li ukratko, odbaciti dogme i prigrliti racio, logiku, činjenice? Je li nam dopušteno pitati?
Uzmimo temu o kojoj nemamo hrvatskog polemičkog okvira. Imamo samo odorabilno odobravanje bez kriterija i lijevo-liberalno kričanje protiv. Došlo se s njime dotle da već svi mediji njihova okupljanja donose, nekritički prenose. Ono kao: skupilo se tako mnogo ljudi da to mediji jednostavno ne mogu zaobići. Međutim mediji su i te kako zaobišli značajna okupljanja koja je primjerice organizirao hrvatski uznik Marko Francišković. Kako to? Zar se nije skupilo dovoljno ljudi? Kako to da te skupove nismo iz dana u dan gledali ni na državnoj ni na komercijalnim televizijama? Je li to prešutni dogovor? Je li to ulizništvo vlasti? A vidi vraga takozvani „Hod za život“ stalno se prenosi u svim medijima. Kako to?
Hrvatska ima velik sociološki ali i građanski i politički problem sa sekularnošću. I to tako već desetljećima. Hrvatska bi htjela ono nemoguće i neostvarivo: i ovce i novce. Nazivno Hrvatska je sekularna država a praktično glavna državna radio i tv kuća s brojnim programima satima i satima emitira vjerske sadržaje i to bez ikakve naknade. Da, pobačaji se obavljaju u hrvatskim bolnicama ali žena nema ustavno zapisano pravo na njega. Hrvatska i bi i ne bi, istovremeno.
Ako slušate vjernike, oni će vam reći kako je 70 % Hrvata religiozno. Čak će ići i do apsurda pa ustvrditi kako je taj broj i znatno veći: 80%, 90% Hrvata je religiozno! No, ako je to doista tako, kako to da Katolički radio, da Laudato tv nisu pretrpani reklamama? Kako to da ne zarađuju izvanredno? Kako to da baš oni nisu najslušaniji i najgledaniji? Kako to da u Hrvatskoj nemamo na desetke vjerskih glasila tih tako profitabilnih kanala, novina, svih medija? Kako to da vjera nije medijski rudnik zlata? Negdje je tu očito velik kvar. Kvar između propovjedi i tržišne realnosti. Kvar između onoga što vjerski ljudi govore i onoga što zaista jest istina. Može li se, usput, srčano i vjerski navijati za svoju stvar a istovremeno i svjesno lagati?
„Hod za život“ veselo je druženje istomišljenika koji se raduju okupljanju ali i cestovnim manifestacijama. Naoko je to tako, šareno balonski bezazleno i druželjubivo. „Hod“ međutim, također ima i jedan ključni kvar. Sekularna Hrvatska ne bi dobro prihvatila kad bi se župnici i biskupi miješali u politički, u svakodnevni život, mada to neki od njih neobuzdano i čak redovito, čine. Što se ono kaže: da se Vlaji ne dosjete, Crkva se dosjetila. Kako? Ne će se ona miješati u svakodnevni i politički život, umjesto nje to će učiniti pastva, „civili“, stado, obični vjernici. Crkva će ih prešutno podržavati a oni će umjesto nje izaći na ulice i žestoko zastupati crkvena stajališta! I to je ona puna suština „Hoda za život“, štoš lepše.
No, „Hod za život“ se iza tog afirmativnog i svima lijepog imena zapravo skriva oko jednog drugog, nimalo lijepog pojma. „Hod“u stvari nije to za što se izdaje, već je riječ o otvorenom „Pokretu protiv svih vrsta pobačaja“. Iza lijepe riječi život iza „Hoda“, zapravo se krije riječ zabrana. I to ne bilo kakva nego zakonska zabrana svih pobačaja, pobačaja zdrave koliko i bolesne djece, djece s malfomacijama, djece s bolestima i dijagnozama. Svih. Obična zakulisna, i zapravo potpuno nehumana i striktna zabrana.
Ono što je oduvijek bilo sporno kod pobačaja to je što se imperativno, zakonom želi nametati što majka, njezin liječnik i njezina obitelj smiju ili ne smiju, moraju učiniti. I koje se sve žestoko stigmatizira ako pobačaj učine. Tako se iza riječi hod i život u stvari krije uzurpiranje prava nad tuđom trudnoćom, tuđim životom, plodom i u konačnici nad tuđom slobodom, otvoreno i nad tuđom nesrećom. Jer, onim majkama čiji plod ima tešku dijagnozu, nameće se obveza da to dijete rode. Da svaki dan gledaju kako se to malformirano dijete muči, kako pati, kako nema život kao svi drugi, kako ne može niti samô jesti. A nema uobičajen život ni cijela ta obitelj. Čak ni naknadno rođena djeca u toj istoj obitelji društveno će biti stigmatizirana, sramit će se što su iz obitelji „s grješkom“ jer hrvatsko društvo tako gleda na njih. To nije ni novost niti neobičnost, to je jednostavno tako. Primitivno ali istinito. Nažalost.
Možemo li dakle, (i) o tome razgovarati? U Hrvatskoj mnogi misle da ne možemo, da ne trebamo, pa „Hod“ broji na desetke tisuća sljedbenika, pa to je onda od mene napad na život, poziv na ubojstvo... niz grdih epiteta iznimno je dug. Ali što nam time govore? Da su u svome uvjerenju krhki, slabi. To je ona situacija kad roditelj djetetu naredi da nešto učini a dijete se pobuni i pita: ali zašto, zašto?? Roditelj na to, nemajući argument, počne uzrujano vikati na dijete i bučno mu naređivati da izvrši što mu je rekao. Tako i o ovoj temi, rasprave jedva da ima, traži se da svi vjerujemo kako je „Hod za život“ točno to, da on nikome ništa ne naređuje, da nije istina kako on žučljivo zahtjeva otvorenu i radikalnu izmjenu zakona! Žele nam poručiti kako oni ne nameću promjenu i regulativu u sam Ustav RH. A taj i takav „Hod“, zapravo, grubo naređuje da se teško oboljelo dijete ima roditi! Ništa drugo i ništa manje. U protivnom slijedi zakonska penalizacija! Jer onaj, tko se usudi protiviti takvom imperativu, biva proglašen ubojicom, prijateljem smrti, nečovjekom ili protivnikom onog najsvetijeg na svijetu: života! Što je plemenitije nego boriti se za život. Pa čak i nasilno?
„Pokret za zabranu svih pobačaja“ bori se za to da se zakonski nametne kaznena odgovornost za odluku za koju je prirodno da ju donosi majka, otac i predmetna obitelj uz savjetovanje ginekologa. I nitko drugi. U velikoj većini zemalja u svijetu upravo je to tako. Vjerska se uvjerenja ne smiju nametati, poznato je, ukoliko se želi biti pošten i istinski vjernik. No, upravo baš taj pokret želi nametati, ultimativno odlučivati umjesto obitelji i paradoksalno se naziva izraslim iz pokreta „U ime obitelji“. Kako neiskreno i nakaradno, manipulativno.
Hrvatska nema odgovor na ovakvu manipulaciju životom. Imamo samo dva žarka ideološka pola: zloporabljen crkveni i militantno uličarski, saborski te lijevo-liberalni. Onaj koji bi dopustio baš svaki pobačaj, baš u svakoj fazi trudnoće. I to je loše. Loše je što na jednu ideologiju odgovaramo drugom. Što na jedan hod odgovaramo drugim. Što se tako otkrivamo istima i u tome radosno sudjelujemo. Dajte još balona, zastava, boja, zvečki i mečki. Mi smo isti ali smo sasvim drugačiji??
I da se vratim na početak o beskrajnim satima i satima radio, tv i tiskovnog materijala o vjeri i religijia sve to u državnoj medijskoj kući, tobožnjem javnome servisu. Crkva bi se napokon trebala započeti ponašati u skladu sa svojim uvjerenjima. Ako je golema većina Hrvata religijski određena, tada zašto sekularna Hrvatska generalno na državnoj i radio i televiziji ima toliko vjerskoga sadržaja? Sate i sate, cijela prijepodneva. Zašto ne otvori svoje vlastite kanale, koji su im i dopušteni i legitimni? Zašto na njima lijepo ne zarađuje s obzirom da je riječ o tolikom broju Hrvata koji jedva čekaju da čuju vjersku riječ? Kad će Crkva napokon shvatiti da se nema pravo docirajući i paternalistički obraćati svim građanima? Ona se treba obraćati svome stadu a nema što propisivati onima koji u njezina poslanja, uvjerenja i dogme jednostavno ne vjeruju. Inzistiranje na djelovanju protiv uvjerenja građana a koji nisu religiozni, ne će uroditi plodom. To je jeftin pokušaj masiranja savjesti koji ne prolazi. Prije će izazivati odioznost, otpor i iziritiranost u onih kojima Crkva pere mozak a oni nju ne trebaju.
Na kraju trebam reći: kako kroz povijest tako i kroz sadašnjost, Crkva ima nemjerljivih zasluga za znanost i umjetnost, za kulturu i razvoj društva, za umijeće života i poznavanje zdravlja, čak i za astronomiju, ali Crkva, baš kao i svaki čovjek, ima svojih velikih mana, hendikepa i odgovornosti. Ima i veliku krivnju za nasilja, za nedjela, za spaljivanje ljudi, za Križarske ratove, za ovovremenu pederastiju i silovanja. A sve to, nitko više ne može negirati, sve stare naplavine nastale su u vremenima u kojima nije djelovao sekularizam, nego su crkva i država bili jedno. Pa čak ni sam papa Franjo to ne može pobijati, koji je toliko nesklon Hrvatima i blaženome kardinalu Stepincu. Čovjeku istinskom svecu, mučeniku, koji je toliko pretrpio zbog svoje istinoljubivosti i vjere, odanosti Vatikanu, pomoći Židovima i Srbima, svima, zbog pomoći onima potrebitima u ogavnim i ogavno teškim vremenima rata. Pokazalo se i u gadnim nevremenima (zlokomunističkoga) poraća. No, možemo li razgovarati o suvremenim procrkvenim zastranjenjima i polu ili cijelim a hodajućim neistinama?
Javor Novak