Javor Novak: Tito je naredio i nadgledao pokolje u svibnju i lipnju kao i svoje koncentracijske logore
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Svibanj 2025 12:00
Vjesnik kao list „jedinstvene i narodnooslobodilačke fronte Hrvatske“ pratio je J. B. Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. godine po područjima sjeverozapadne Hrvatske i Slovenije. Baš u tim područjima u to vrijeme, partizani su počinili brojne masovne likvidacije.
U svibnju 1945. Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Od istaknutijih, na sastanku su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj. Glavne su teme sastanka: 1. osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminacije (potpuno uništenje naroda, iskorjenjivanje), 2. određivanje pravca kretanja marševa smrti i 3. pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović (selo kraj Kragujevca 1913. - Beograd 1999.) glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.
17. svibnja OZNA je na prijevaru iz Nadbiskupskog dvora odvela nadbiskupa Alojzija Stepinca i zatočila ga u kući u Mlinarskoj ulici. Tu je desetljećima bilo zloglasno mučilište OZNA-e poznate po brutalnim metodama ispitivanja „osumnjičenika“ te po likvidacijama tijekom ali i nakon 2. sv. rata. Rabotu je usvojila i naslijedila – UDBA.
20. svibnja Tito predvečer nenajavljeno dolazi u Varaždin u pratnji Aleksandra Rankovića i Koste Nađa. Obraća se građanima na Kapucinskom trgu riječima kako „u Varaždin nije došao službeno niti da govori o politici već da obiđe jedinice Jugoslavenske armije (JA) koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom“.
Od 22. do 24. svibnja Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala OZNA-e Ivana Krajačića (Stevo). Zatim je obišao logore za eksterminacije: u Oroslavju kraj Zaboka, Dubovcu kraj Karlovca, Viktorovcu u Sisku te logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4.800 hrvatskih ranjenika (Jazovka i druga stratišta).
26. svibnja Tito je naredio da se iz Zagreba i okolice pod oružanom pratnjom armije, OZNA-e i KNOJ-a (Korpusa narodne obrane Jugoslavije), prisilnim hodnjama ili vlakovima organizirano „uklone“ prognani i izbjegli, njih 220.000 civila. Putem ih se trebalo „bez milosti likvidirati kao narodne neprijatelje“. Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik grada V. Holjevac za te izbjeglice osnovao dva logora; jedan u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora i drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.
Prema sugestiji Aleksandra Rankovića, a prema iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića (načelnik vojnosudskog odjela 2. armije JA), Tito je naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924. do 1927. koji se ne nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Naredba br. 7 izdata je od komande grada Zagreba. Tom prilikom je u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno oko 7.800 mladića koji su sprovedeni u logore Maksimir i Prečko poslije čega su doživjeli sudbinu ostatka tamošnjih logoraša. Iz samo jedne od tih kolona koja je sprovođena na maršu smrti od Zagreba preko Podravine, Slavonije i Srijema, u logoru Kovin u Vojvodini od 2.200 mladića preživjelo ih je samo 58.
27. svibnja Tito obilazi zatvor OZNA-e u Krapini, logore u Mirkovcu (Sv. Križ Začretje sjeverno od Zaboka) i Oroslavju (istočno od Zaboka) te buduće stratište civila i svećenika u Đurmancu i Maceljskoj šumi.
Od 18. do 30. svibnja u Teznom kod Maribora pobijeno je od 30.000 do 35. 000 zarobljenika i bačeno u protutenkovske rovove.
Od 28. do 30. svibnja Tito obilazi slovenska stratišta: rudnik Barbarin rov u Hudoj Jami kod Laškog te stratište u Trbovlju. U svom je govoru u Ljubljani rekao: „likvidirali smo 200.000 bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde.“
Od 26. svibnja do 2. lipnja na Kočevskom Rogu (130 km od Zagreba) izvršen je u osam dana pokolj nad 30.000 do 40.000 zarobljenika u organizaciji Sime Dubaića. U subotu 2. lipnja u nadgledanje izvršenog „došla je komisija od šest vojnih osoba iz JA i tri dobro odjevena civila poslije koje je otvor jame višestrukim eksplozijama zatrpan“. (svjedoci: Ivan Gugić i Simo Dubaić).
31. svibnja Tito obilazi Celje, dočekao ga je komandant 3. Armije Kosta Nađ i podnio raport.
1. lipnja Tito obilazi Maribor i okolicu u pratnji Peke Dapčevića i Koste Nađa. Raport mu je podnio komandant 17. Istočnobosanske divizije Blažo Janković.
2. lipnja Tito se vraća u Zagreb i prima izaslanstvo katoličke crkve u Hrvatskoj (nadbiskup Stepinac još je uvijek bio u zatvoru). Na tom sastanku Tito je inzistirao na odvajanju katoličke crkve u Hrvatskoj od Pape i Vatikana.
3. lipnja 1945. u 10:30 Stepinac je pušten i nakon zatvora koji je trajao od 17. svibnja vraćen je u Nadbiskupski dvor. Sutradan 4. lipnja, Tito prima nadbiskupa Stepinca i od njega zahtijeva da katoličku Crkvu odvoji od Vatikana, što je zahtijevao i od crkvene delegacije prije dva dana. Stepinac to kategorički odbija. Nakon toga, uslijedile su pripreme za Stepinčev progon.
5. lipnja Tito prima papina izaslanika Marconea. Ujutro posjećuje partizanske zarobljenike u vojnoj bolnici na Rebru. Zapovjednik bolnice partizanski kapetan Julius podnosi prijavak: „Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“. Nakon toga Tito obilazi Bjelovar i tamošnje stratište Lug. Popodne putuje prema Osijeku, a kako su glavni marševi smrti još uvijek prolazili tim smjerom morali su ih na više mjesta zaobilaziti sporednim putovima. Cijelom trasom niz put su ležala iznemogla, ubijena i masakrirana tijela. Toliko o onoj podvali: „Drug Tito nije znao.“
6. lipnja Tito obilazi veliki logor u Kovinu, Vojvodina, istočno od Beograda. Prema izjavama Koče Popovića koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar – Kovin od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio od 3.000 do 5 000 zarobljenika pobijenih u Vojvodini i pobacanih u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Srijemskom frontu.
U ratnom dnevniku britanskog 5. korpusa od 15. svibnja 1945. navodi se 200.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga, koje prati 500.000 civila nadomak austrijske granice u području Dravograda. Taj su uvećan broj procijenili britanski piloti koji su nadlijetali područje ali i pucali na zbjeg. Uvećavanje je odrađeno radi britanskog opravdanja kako nemaju više gdje primati nove izbjeglice.
Koča je Popović, u to vrijeme načelnik Generalštaba JA, od Tita dobio tajnu naredbu da uništi sve pisane tragove o poslijeratnim pokoljima. U tu su operaciju bili uključeni: „12. odelenje JA (Služba bezbednosti), personalna služba JA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njezine ispostave. (ovaj je kalendar prema: Hrvatsko žrtvoslovno društvo, svibnja 2024.).
Na kraju, najkvalitetniji film koji sam do sada pogledao o temi Bleiburg je onaj Hrvatskog Filmskog Instituta – Croatian Film Institute pod naslovom: „Blajburg: Titova dozvola za genocid“ (2017.). Scenaristica je prof. dr. Dorothy S. McClellan, a redatelj, inače njezin suprug: Nikola Knez. Vrijedi odgledati svaku od ovih 38 minuta na: https://www.youtube.com/watch?v=0naYwBZ5cE4
Biografija dr. McClellan je bogata, izdvojimo samo ovo: profesorica je kaznenog prava na Texas sveučilištu Corpus Christi, autorica je značajnih međunarodnih i domaćih znanstvenih publikacija, dobitnica je tri Fulbrightove nagrade, devet velikih nagrada, dobitnica je i Kochove nagrade za izvanredne znanstvenike… Pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova SAD predstavljala je SAD na polju izgradnje nacije u postkonfliktnim društvima, a već tri desetljeća radi kao vještak u kaznenom pravosuđu… Kako je pisao portal HKV, dva filma scenaristice prof. dr. D. S. McClellan i redatelja N. Kneza osvojila su četiri nagrade na međunarodnom filmskom festivalu WorldFest u Hustonu. On postoji od šezdesetih godina i ove godine slavi svoje 58 izdanje. Nagrađeni su s dvije zlatne nagrade i dvije srebrne (scenarij i produkcija). Filmovi su odabrani između čak 4.700 prijavljenih iz 79 zemalja. WorldFest Houston najstariji je svjetski festival nezavisnog filma.
Nekoliko riječi i o američkom poslovnom čovjeku, školovanom u Texsasu Nikoli Knezu, redatelju i producentu hrvatskih korijena (Legrad kraj mađarske granice): vodi vlastitu filmsku tvrtku „iFilms LLC“, a Hrvatski Filmski Institut osnovao je 2015. „iFilms“ je do sada osvojio 87 američkih filmskih nagrada u raznim kategorijama. Na stranicama Hrvatskog Filmskog Instituta možete pronaći 15 filmova o Hrvatskoj, a za godinu 2025. g. Knez najavljuje još 10 filmskih projekata. Kakvu je pomoć dobio za brojne filmove o Hrvatskoj od državnih institucija? Osim Ministarstva hrvatskih branitelja s manje od 2.500 eura – drugo ništa! Cijela hrvatska industrija za film „Operacija Oluja“, o najvećoj hrvatskoj vojnoj operaciji i pobjedi, osim te donacije doprinijela je s nula bodova!
U filmu se navodi kako je Britanski časnik Patric Scott u svom dnevniku zapisao dobiveno naređenje: „Predaja Hrvata ne dolazi u obzir!“ (prikazana je snimka dokumenta). Tako je odlučeno jer su se Hrvati borili protiv Jugoslavena na strani Nijemaca. Zato trebaju postati zarobljenici Jugoslavenske armije. No pitam se: kako to da o civilima koji su bili u velikoj većini – u naređenjima nema niti riječi?! Scott je dalje dodao kako „ima jasne naredbe od engleskog maršala Alexandera, koji je pak dobio precizne političke instrukcije od W. Churchilla“. Ovdje treba znati još nekoliko podataka. Od 1940. Churchill je bio premijer i ministar obrane. Godine 1943. uspostavio je izravni kontakt s Titom i prekinuo pomoć četnicima Draže Mihailovića, a u veljači 1944. u britanskom je Parlamentu "odao priznanje Titovoj strategiji"! Unatoč slavi ratnog pobjednika, izgubio je na izborima u srpnju 1945. Samo dva mjeseca poslije Blajburga.
Zloglasni Đilas, omiljen Titov partizan, izjavio je u prosincu 1979. u opširnom intervjuu za engleski časopis „Encounter“ („Susret“): „Većina ljudi koje su Britanci prisilno vratili iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu nikoga ubili. Nisu bili ni ustaše ni slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i glasine o komunistima. Njihov jedini motiv da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali kvislinške vođe poput Nedića i policijske agente koji su zajedno s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka… Prisilno su vraćali sve ljude nazad. I to je bilo apsolutno pogrešno“.
Tko je bio Milovan Đilas? Od 1940. do 1954. obnašao je brojne najviše funkcije u partiji i kasnije državi te bio jedan od ideologa Komunističke partije Jugoslavije. Bio je nositelj partijske knjižice br. 4 (poslije Tita, Rankovića i Kardelja). Nakon pada Staljina (Informbiro) postaje njegov žestok oponent ali i zagovornik demokratizacije komunističkog sustava ali i kritičar Titova jednopartijskog sustava. 1954. biva optužen za „antipartijske stavove“ i potpuno isključen iz politike. Godine 1956. u SAD-u mu je objavljena knjiga čime postaje jedan od vodećih kritičara komunističke ideologije i jugoslavenskog sustava. Zbog toga i zbog drugih tekstova objavljenih na Zapadu, bačen je u zatvor u Sremsku Mitrovicu na punih devet godina.
Mnogo kasnije, govoreći o Blajburškom pokolju, Đilas će još izjaviti: „Naše opravdanje za te zločine bilo je gore nego u sovjetskoj Rusiji. Priznajem, Englezi su pogrešili šaljući sve te ljude nazad preko granice. Mi partizani smo pak napravili još goru stvar jer smo ih sve poubijali. U svojoj knjizi 'Ratno vreme' (1977.) napisao sam jasno da su ta masovna ubistva učinjena zbog čiste osvete“.
U spomenutom filmu „Blajburg: Titova dozvola za genocid“ britanski obavještajni kapetan Nigel Nicolson svjedoči kako je komandu pitao za savjet: „Hoću li nazad slati i civile?“ Dobio je odgovor: „Da, ako su to civili koji prate vojnu jedinicu“. Zatim je pitao: „Što su to civili koji prate vojnu jedinicu?“ Uslijedio je precizan odgovor: „Za civile koji prate vojnu jedinicu smatraju se bilo koje osobe, bilo kojeg uzrasta, muškog ili ženskog spola, koje su ovisne o vojnim jedinicama u smislu opskrbe živežnim namirnicama“. - „To znači svi!“ – dodaje u filmu Nicolson.
Iz tog je svjedočenja bjelodano koliko su detaljne bile britanske naredbe. Koliko su preciznih informacija o stanju na polju pred njima, a među vojnicima i civilima, britanske vojne snage imale. Oni nisu pravili nikakve razlike, za sve je vrijedilo: razoružati i vratiti u Jugoslaviju! Sjetimo se kontakta s maršalom Alexandrom, sjetimo se onog Churchillovog govora u britanskom parlamentu…
Nije pomoglo ni to što su Amerikanci protestirali na tu odluku. Dne 4. srpnja izdali su zapovijed: „Jugoslaveni ne bi trebali biti vraćeni u Jugoslaviju ili predani u ruke partizana bez njihova pristanka. Te osobe bit će tretirane kao izbjeglice i kao takve trebaju biti premještene u Italiju“. Ali ta je odluka zakasnila. U Sloveniji, strijeljanjem te egzekucijama po mreži Križnih putova, Tito je sve vraćene već velikim dijelom likvidirao. Masovne likvidacije izvršavale su specijalne partizanske jedinice (KNOJ i OZNA). Bilo je i dječaka starih između 14 i 16 godina. Sve su ih pobili.
Ispirući svoju savjest i tražeći oprost prije smrti, poznati koljač Simo Dubajić svjedočio je kao očevidac masovnih likvidacija. On je tada bio zamjenik komandanta operativnog odjela 11. Dalmatinske partizanske brigade. Bio je osobno i krvnik i zapovjednik krvnicima. On navodi kako su ubojice bili dobrovoljci odabrani za taj posao, a zapovjednici su bili Srbi. U filmu se navodi i kako je u ono vrijeme Milka Planinc bila komesar komunističke partije i budući sekretar komunističke partije Hrvatske te je osobno birala krvnike za izvršenje masovnih likvidacija. „Svi su krvnici potom bili nagrađeni odmorom na Bledu, dobili su zlatne satove i fotoaparate za svoje krvave zasluge“. Dubajić još dodaje: „Čim je Tito preuzeo svu vlast u zemlji uspostavio je koncentracione logore i radne kampove preko cijele Jugoslavije“. Slovenija i Hrvatska postale su premrežene masovnim grobnicama…
Američki veleposlanik u Jugoslaviji u rujnu 1945. poslao je dopis State Departmentu sa zahtjevom da se prestane s davanjem pomoći Jugoslaviji sve dok ne prestane diktatura i terorizam. U svom je pismu 27. rujna napisao: „Veliki strah vlada u cijeloj Jugoslaviji. Tajne službe prate sve ljude koje su označili kao neprijatelje režima. Mnogo ljudi je odvedeno u zatvore. Policija ima spiskove ljudi za koje zna da neće glasovati za komunističku partiju.“ Još je dodao: „Gestapo je u usporedbi s OZNOM bio mlaka institucija“.
U Hercegovini, kao i u Dubrovniku, kao i drugdje, partizani su poubijali sve pismene ljude, učitelje, intelektualce, profesore, svećenike, redovnice… samo u Hercegovini 24.000 ljudi. U filmu se zatim navodi poznat podatak kako su od 1945. do 1990. komunisti (po vlastitom priznanju) kroz razna ispitivanja provukli više od 3,8 milijuna ljudi. Time je proslava Narodnooslobodilačke revolucije zapravo proslava zločina.
Nikolaj Tolstoj (1935). britanski je povjesničar i ruski grof, potomak znamenite ruske velikaške obitelji. Školovao se na Wellington te Trinity koledžu, gdje je doktorirao suvremenu povijest i političke znanosti. Život je posvetio istraživanjima Križnog puta i razlozima zašto su Britanci poslije završetka 2. sv. rata iz Austrije Titovim jedinicama predali stotine tisuća Hrvata. Glavna su mu djela: „Noć dugih noževa“ (1972.), „Jaltske žrtve“ (1978.), „Staljinov tajni rat“ (1981.) i „Ministar i pokolji“ (1986).
Njegova je poznata izjava: „Život na krivoj povijesti se u komunističkim državama koristio kako bi se manipuliralo sadašnjošću. Ne znati istinu je grozna uvreda ljudima koji su izgubili živote, ljude poput dobrih, poštenih, nevinih žrtava Blajburga na koje prvenstveno mislim kada radim na svojim knjigama. Moja empatija vjerojatno proizlazi iz činjenice da sam ja osobno imao sreće” (prema enciklopedija.hr i narod.hr).
I sve se ovo već desetljećima zna, godišnje izlaze sve noviji i brojniji znanstveni radovi i povijesne publikacije ali se o tome ne uči u hrvatskim školama, a još manje na sveučilištima.
Javor Novak
