Geta ili ‘no-go zone’: Slika nove Europe
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 05 Studeni 2023 12:08
Vijesti o slučajevima nereda i ili uličnog nasilja, koje se sve češće javljaju, u pravilu sadrže i napomene o odgovarajućim gradskim četvrtima s povećanom stopom kriminala, takozvanim “no-go zonama” s pretežito imigrantskim pučanstvom.
Ulično nasilje u Francuskoj, Belgiji ili Njemačkoj najčešće je povezano s određenom životnom sredinom, u većini slučajeva riječ je o četvrtima u kojima dominira useljenička populacija.
U drugoj polovici dvadesetog stoljeća ustalio se izraz “geto” za četvrti u američkim gradovima koje su se u skladu s gospodarskom i socijalnom dinamikom izdvajale kao životni prostor nižih slojeva, ljudi gurnutih na rub društva.
Izraz je nastao od židovskih geta, četvrti u kojima su stoljećima tradicionalno živjeli u skladu sa svojedobnim okolnostima.
Nekad je to bilo samo u pričama o Americi
U Europi je nešto poput američkog geta još prije dvadeset do trideset godina bilo nezamislivo, pjesma Elvisa Presleya “In the Ghetto” o dječaku rođenom u lošoj socijalnoj sredini zvučala je gotovo romantično, u svakom slučaju pričala je priču o jednom vrlo dalekom svijetu.
Tek oni koji bi posjetili Sjedinjene Američke Države znali čuti upozorenja od svojih domaćina da izbjegavaju određene četvrti, ili da barem onamo ne odlaze na večer, možda s usputnom opaskom: “Neće te nitko napasti, ali dogodi se pucnjava pa bi te mogao pogoditi zalutali metak”.
Pojedine gradske četvrti u New Yorku, Chicagu, Detroitu i drugim većim američkim gradovima u međuvremenu su se pretvorile u prave “no-go zone”, područja u koja nikako nije bilo preporučljivo zalaziti danju ni noću, gdje je prijetila opasnost napada i pljačke.
Za jedne je to bilo nezamislivo, drugi su upozoravali
Za europljane je to bila Amerika, nezamislivo je bilo da se nešto takvo doživi u Europi. Nasilje, pljačke, napadi događaju se svagdje, ali ti događaji nisu vezani uz određena područja.
Sociolozi su povremeno upozoravali na getoizaciju određenih socijalnih skupina, uglavnom s useljeničkom pozadinom, na opasnost da bi se četvrti nekih europskih gradova s vremenom mogli pretvoriti u opasna područja, u “no-go zone”.
No ništa se nije događalo, vlasti nisu u tome vidjele pretjeranu opasnost, ili su se pravile da ne vide, ili su možda čak to uzimali kao realnost koja se ne može izbjeći.
U međuvremenu, Marseille se pretvorio u arapski grad, u Parizu čitave gradske četvrti na glasu su kao one koje valja izbjegavati, u Bruxellesu, čak i u švedskim gradovima koji su tradicionalno na glasu kao mirni i uredni, posljednjih godina čitave urbane cjeline pretvorile su se u opasna područja.
Molenbeek u Belgiji najpoznatija je takva zona. One nisu službeno proglašene, ali svi znaju za njih i sve ih je više.
Asocijalno ponašanje kao uzor
Nogometaš Zlatan Ibrahimović, Šveđanin podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, impresionira svoje poštovatelje podatcima iz osobne biografije, priznanjima da je krao bicikle i bacao cigle po autima.
Ibrahimović nije predstavnik tipične useljeničke populacije koja se okuplja u zatvorenim urbanim cjelinama, ona u pravilu stiže s Bliskog istoka, iz Azije ili Afrike.
Međutim, on se iz nekih razloga očito dobro uklopio u takav socijalni profil i postao svojevrsni protagonist novog urbanog divljaštva, nasilništva koje u pozadini ima ne samo slabe socijalne izglede, nego i snažnu utilitarističku crtu.
Nasilnici su postali zvijezde, ali to je opća odlika modernog doba, posljedica suvremenih oblika komuniciranja. No preobrazba socijalnih sredina rezultat je neuspjeha političkih koncepata, oduševljenja multikulturalnošću na jednoj i loše socijalne politike na drugoj strani.
‘Crkva u selu’ kao poziv na red i tradiciju
U Njemačkoj postoji uzrečica “ostavi crkvu u selu” (Laß die Kirche im Dorf), koja se uglavnom koristi kao poziv na ustaljeni oblik komunikacije, ali se oslanja na opću potrebu socijalnog reda, u kojemu je sve na svome mjestu.
“Crkva u selu” ima i svoju dublju simboliku, onda upućuje na to što je u društvu važno i što su vrijednosti u koje ne valja dirati.
Kad smo već kod Njemačke, crkve u njemačkim selima još su u glavnom na svome mjestu, ali su prazne, dok se one u gradovima redom ruše, jer Crkva kaže da se njihovo održavanje ne isplati. Ukratko, ne priliče novoj slici društva koje nema potrebe za njima.
Preobrazba europskih društava nije započela 2015. i pozivom Angele Merkel migrantima da dođu u Njemačku i da napuče Europu.
Uzroci u kolonijalizmu
Njezini početci vidljivi su u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, kao posljedica kolonijalne politike, u prvom redu u Francuskoj i Nizozemskoj, gdje su stanovnici bivših kolonija zbog prilika u svojim domovinama počeli masovno doseljavati u bivša kolonijalna središta.
U Parizu i drugim francuskim gradovima nastajala su nova naselja, urbanistički praktična, jeftina i bezdušna, u kojima su svoj dom pronalazili slabo stojeći Francuzi, ali sve više i imigranti. Već su se tada javljala upozorenja da je riječ o socijalnoj slijepoj ulici, u okolišu iz kojega nema izlaza.
Javljale su se i prve naznake socijalnih sudara, svojevrsnih lokalnih “sukoba civilizacija” o kojima će kasnije pisati Samuel P. Huntington razmatrajući političke i geostrateške prilike u svijetu.
U Nizozemskoj su šezdesetih i sedamdesetih godina sagrađeni blokovi zgrada za doseljenike sa Surinama i drugih kolonija. Svjedoci propovijedaju kako su novi stanari bacali smeće kroz prozor, jer im skupljanje i odlaganje smeća nije bilo poznato.
Udar na društveni sustav
Lokalne su ih vlasti nato opskrbljivale vrećicama za smeće, na što su oni uredno odlagali smeće u vrećice koje su potom bacali kroz prozor. Na laganom povjetarcu, oko tih zgrada smeće je letjelo kao neka nova vrsta oborine.
Takvi slučajevi u Nizozemskoj stvar su prošlosti, doseljenici su odavno postali domicilni, oni sada zajedno s drugima stvaraju red u nizozemskom društvu.
Međutim, u Nizozemsku i druge europske zemlje u međuvremenu stiže toliko doseljenika da im socijalni sustav ne može osigurati prikladnu egzistenciju, a istodobno oni uvode svoja vlastita pravila i postupno mijenjaju društvo u koje su stigli.
Mnogi doseljenici danas su uspješni u svojim poslovima i u društvenom okruženju, snažno pridonose razvitku društava, bilo u skladu s ustaljenim pravilima ili pak namećući pravila iz svoje vlastite tradicije.
Zatvaranje u vlastite sredine u koje drugi nemaju pristup
Oni drugi, koji nemaju pristup svim društvenim resursima, sve se više zatvaraju u vlastite okvire, okupljaju se u vlastitim urbanim zajednicama u koje nemaju pristup ostali građani, oni koji se drže tradicionalnih normi i koji si mogu priuštiti život drugdje.
“Geta” ili “no-go zone” u europskim gradovima još ne izgledaju tako beznadno kao ponegdje u Americi. Drugim riječima, takvim četvrtima u pravilu je moguće proći da vam se ništa ne dogodi, ako niste odveć upadljivi i ako ne inzistirate na oblicima ponašanja na koje ste navikli.
No, pojedine četvrti u Francuskoj, Njemačkoj i nekim drugim državama ne izgledaju ni malo privlačno i, ako se njihov izgled usporedi s onim od prije dvadesetak ili tridesetak godina, djeluju uznemirujuće.
Istodobno, poznato je da se primjerice u Njemačkoj policija, barem u određene sate, ne usuđuje zaći u određene četvrti, jer zna da se neće dobro provesti.
Dvostruka mjerila vlasti
Poduzetnici i obrtnici upravo u Njemačkoj žale se k tome sve više na različiti odnos vlasti prema različitim skupinama. Primjerice, vlasnik restorana u Njemačkoj izvrgnut je vrlo strogim propisima poslovanja, posebice glede higijene i krajnje strogim kontrolama.
Nekoliko kilometara dalje u istome gradu, u četvrti s ponudom bliskoistočne hrane, vladaju nepodnošljivi higijenski uvjeti. Ali i dalje nesmetano posluju.
U Francuskoj su socijalno posebno osjetljive skupine iz Magreba, Alžirci, Marokanci, dok je u Njemačkoj u posljednje vrijeme sve teži odnos prema imigrantskim skupinama s Bliskog istoka. Posebice je to slučaj s obiteljskim klanovima koji su organizirani kao kriminalne skupine kojima vlasti ne uspijevaju stati na kraj.
Čak i Turci, koji su u međuvremenu prilično integrirani u njemačko društvo, naravno, dajući mu svoj vlastiti pečat, žale na Libanonce koji ne poštuju nikakva pravila ni red.
Ne valja generalizirati niti za nered optuživati bilo koju etničku ili neku drugu socijalnu skupinu. No nasilje i kriminal očito sve više imaju useljenički pečat i posebno su povezani s određenim useljeničkim skupinama.
Angela Merkel, predvodnica projekta za koji je unaprijed rekla da je propao
Bivša njemačka savezna kancelarka Angela Merkel pozvala je 2015. imigrante da dođu u Njemačku.
Pet godina prije toga, 2010. izjavila je da je “multikulturalnost mrtva”, što znači da, prema njezinom tadašnjem mišljenju, život predstavnika različitih kultura u jednoj sredini nije moguć.
Negdje 2018. priznala je pak da u njemačkim gradovima postoje “no-go zone”, područja u koja nije preporučljivo zalaziti.
U tim njezinim izjavama i postupcima oslikava se poraz njezine politike, ali ta politika nije samo njezina, ona je trend koji još uvijek traje u cijeloj Europi.
“No-go zone” šire se i njihov je broj sve veći. “No-go zona” ili “geto”, kako ga god nazvali, sinonim je za područje nereda, teren na kojemu bilo kakav sustav ili pravna država nema što tražiti.
To područje nereda u Europi je prije nekoliko godina bilo nezamislivo, a danas je stvarnost koje se sve više širi.
