Zadnji komentari

Traktori na Ovčari

Pin It

Stiže strašni mjesec studeni. Trideseti po redu. Onoga studenoga 1991. imali su traktori posla na Ovčari. O tome se pisalo, čak su neki traktoristi i bageristi postali nakon noćnih ubojstava visokopozicionirani politički uglednici. I to u hrvatskoj vlasti! Možda znaju i kamo su nestali posmrtni ostatci onih ranjenih branitelja iz zatajenoga autobusa.

Ono što znamo je sljedeće: najprije su ubijeni i potom bačeni u plitko iskopanu jamu na livadi točno nasuprot hangara na Ovčari. Potom su „osloboditelji“ na čelu s novim bageristima, nakon nekoliko mjeseci u proljeće opazili da vire udovi mučenika pa su izvadili tijela i bacili u već pripremljene jame iza hangara, ali rasute diljem ravnice. Kopalo se tamo relativno nedavno, kratko, otkrilo nešto posmrtnih ostataka, a onda naglo zastalo. Netko je naredio da nije moguće... itd.

A mi znamo da lažu, već se zna kako ta formula glasi: mrzitelji Hrvatske lažu, znamo da lažu, i oni znaju da mi znamo da lažu, ali oni lažu i dalje. To je već netko citirao, ali nije zgorega ponovno spomenuti. Jer laž uvijek ide pod ruku s krađom i na koncu s ubojstvom. Počeo nasretni Kajkić otkrivati tajne srđe zlopogleđe - bacili nesretnoga Kajkića, bacili i Zoricu Gregurić, ponizili mnoge iz Vukovara pa sada misle da će se knjiga ilustrirana njihovim nakaznim lica zatvoriti. Ali: zaklela se zemlja raju... A konačno pojavilo se i jedno dječačko lice kojem mnogi želimo sreću. Kako je gledao vukodlacima u Vukovaru i smrti u oči, kadar je pogledati i ovim beščasnicima. Samo neka pazi na leđa. Tamo ima i „naših“.

Priča o traktoristima traje i dalje. Oni koji danas možda i nisu krivi, imaju mogućnost ili im je to posao, da se vozaju pored hangara na Ovčari bez obzira na svečanost koja se toga trena tamo održava ili ometaju neko predavanje. Time se ponižavaju ponovno i ponovno svi oni heroji i mučenici koji su morali gledati životinjska lica svojih ubojica. To je pitanje užasa koji me uvijek obuzima kad se sjetim da je Jean Michele morao otići na drugi svijet s posljednjom Jean Michel Nicolierslikom - krvnika, smrdljivoga i prljavoga četnika, on, naš dječak plemenitoga lika koji je volio Mozarta. Netko je odlazio na drugi svijet u mukama s majčinim likom ispod zatvorenih vjeđa, netko s očevim, likom ljubljene žene ili djece. Voljeli su mnogi i zvuk naše sjetne samice, tamburice treperave i nježne kao zrikavac u slavonskoj noći, ili sliku stare kuće. Mama Jeanova, gospođa Lilyan i ja sjedimo i čekamo da se pronađu ostatci našega zajedničkoga sina.

O, Bože, što se to nama događa? Pa zar nema nikoga da prekine diplomatske i svake druge odnose sa srbijanskim vlastima dok nam ne kažu sve o našim mrtvima?!

Ako smo očito izgubili ratnu štetu koju bi nam morali platiti, ako smo sagradili četnicima nove kuće, a umjesto njih osudili naše junake Domovinskoga rata na logore, zaboravili na lustraciju, prepustili neprijateljima mjesta u Hrvatskom državnom saboru, čak i sudove u suverenoj RH; postavili udbine i šinjelaste potomke u sva moguća vijeća kulturnoga, gospodarskoga i inih područja; uhljebljene urednike i novinare HRT ostavili nakon 2000. (poslije likvidacije svih koji su bili protiv komunista) na mjestima u omjeru preko 30% na toj tzv. državnoj ustanovi.

Ako smo se ponizili do te mjere da HAZiU takoreći moli srbijanske vlasti da priznaju hrvatski jezik!!!; ako smo pristali da svaki dan komemoriramo mrtve gotovo svakoga naselja koje je bilo tijekom rata u njihovim rukama; ako smo poklekli i platili im iz naših sredstava da pišu u novinama i tiskaju knjige protiv hrvatske države, da se financiraju sramotni filmovi, predlažu jeftine i bijedne „spisateljice i spisatelje“ čak za Nobelovu nagradu!!! kao na primjer izvjesnu OvčaraDubravku Ugrešić ili upravo gostujuću na HRT Slavenku Drakulić, a dotičnice i dotičnici udobno žive u inozemstvu (o čijem trošku?) i pišu li pišu puni mržnje tekstove o hrvatskoj državi u kojoj su dobili položaje i obrazovanje; ako smo pristali da „belosvetske“ ženske, olinjale bestidnice nakon što snime pornografski film bacaju čestite znanstvenike (liječnike, ugledne akademike Hrvate, povjesničare) s posla, a njihovi muški kolege iz sramotnoga novinarskoga društva (koje je meni izreklo kaznu u svoje ime iako nisam nikada bila članicom toga bijednoga skupa!?) sekundiraju; ako smo pristali da agresorski četnički likovi kupuju našu hrvatsku zemlju i to u plodnoj Slavoniji i Srijemu, a našim iseljenim Hrvatima onemogućavamo bilo kakvo značajnije ulaganje; ako dozvoljavamo haračenje SPC i bradatih sinova oca laži po našoj Domovini kojoj se rugaju i provode tiho i podmuklo „opevani srpski svet“... ako smo sve to učinili i pri tom gledamo uništenje Hrvata u BiH, gradnju troprstih “hramova“ po obalama Save koja još uvijek teče uzbrdo, gledamo postavljanje lažnih ploča kao u Novoj Gradiški; u poznatoj hrvatskoj šutnji kao u anesteziji gledamo naoružavanje Srbijanaca i gradnju velebnoga aerodroma „ubiparip“ kraj Trebinja; ne spominjemo naseljavanje srbijanske nove buržoazije na otuđenim hrvatskim otocima, najljepšim dijelovima hrvatske obale, zaposjedanje Brijuna od pomahnitalih oholih komšija (vidi novi broj Hrvatskoga tjednika, 21. listopada 2021., str. 27!!!), pa, opet i o tome pišem po tko zna koji put - kako smo ukinuli ročničko vojno obvezno obrazovanje, kako se mladi nonšalantno ponašaju i osobito gradski dendiji sprdaju i nisu voljni (prema anketama) ni dana ni sata služiti vojni rok, a kamoli tri-četiri mjeseca, dok uhranjena i lojalna gospoda zadrigla vrata i masnih obraza, gospoda koja sjede u Saboru šute na sve Šretrto, a imali su nekada snage i ponosa; gledamo kako su Sabor preplavili kukavički vladajući ovisni o „trigloditisu“, podmuklom računovođi, koji zna gdje su posmrtni ostatci dr. Šretera; dozvolili smo da tim Saborom gospodare kevkajući glasići liftingiranih zvjezdica puni mržnje, a još više neznanja itd... itd...

I kad je svemu tomu tako, bar neka nam ostave pravo ojađenosti i grča stisnutih šaka, spremnih da u nekom silnom bolnom zamahu poletimo iskopavati svoje mrtve. To oni zovu govorom „linča i mržnje“, oni koji rade upravo puni želje za linčom i prožeti mržnjom protiv Hrvatske.

A tko su to oni? Kad im poredamo imena, pogledamo podrijetlo, skinemo „ucrvljale“ šinjele predaka, povirimo u džepove i spoznamo tko su im sponzori, razgrne se zastor i pred nama stoji ista „oslobodilačka“ vojska koja bi rado „dovršila posao iz 1945.“. Rekao je veliki i dobri zastupnik u HS. Ima on nasljednika i nasljednica. Začudno je kako su i ženske postale zastupnice u HS u mlađahnim danima, a već uspaljenice i ratoborne jurišnice pa se izjednačile s golemim umnicima iz muških redova! A možda se varamo? Ima li zapravo prema Carigradskom fermanu muških i ženskih? Nisam više sigurna, naučili me da poštujem svih tridesetak rodova koji se nalaze u naprednom Zapadnom svijetu, pa ja mogu birati što ću biti. Eno, gledam „ni dedu ni babu“ (ovo se inače odnosilo na Dragicu od Mosta, koja je svojevremeno haračila po balkanskim gudurama, a termin je srpska izmislica, ne želim prisvojiti), dakle, gledam živottamo na istoku preko Dunava, jednu takvu, mile ti majke kad zagrabi iz dubine i podvikne, ovdje kod nas u zapadnoj provinciji sve umukne.

Ako misle da smo bacili koplje u trnje, varaju se. Da, mi stariji odlazimo svakoga dana kud za vazda gre se. Ali imamo mladih, obrazovanih, pravdoljubivih znanstvenika, imamo poduzetnih duhova koji otvaraju neka poduzeća. Umno i mehaničko. Jedino nestaje seljaka, onih marnih ljudi koji nemaju godišnji odmor, koji čuvaju jezik i običaje i proizvode hranu za sve nas. Njih nestaje. Njima se obraćaju kao nevažnim građanima, ne govore naše vlasti o seljaku nego o OPG-ovima, ne poštuju ga. A hrana? Pa to ćemo, gospodo, uvesti! Jašta! A možda ovi koji igraju najnoviji film o preskakanju policijske palice onkraj granice, onako lagani, bez ikakvih ruksaka, možda oni preuzmu obradu naše zemlje pa mirna Bosna! Udara ga zakrabuljeni policajac po nogama, a onda se pokažu leđa kao dokaz! Sve je moguće.

Bliži se Seh duš dan. Gledam kako su u susjednoj ulici izmazali sve izloge na jednoj frizernici - Noć vještica! Naravno na engleskom jeziku. U reklami foto - oličenje idealne majke nabubrelih usnica punih silikona, čega li, a pevaljka regionskoga kalibra. Jugovina.

Dolazi za Seh duš dan mnogo naših koji sreću traže diljem svijeta. Onda im majke, osobito one iz stare seljačke kuće pjevaju: Tice su kantale ka san te rodila...

Nevenka Nekić/hkv.hr