Zadnji komentari

Hrvatske žrtve iz Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata, uporno su prešućivane

Pin It

Stotinama je puta od 1990. naovamo ponovljena tvrdnja da se za postojanje onoga što nazivamo Bleiburgom i Križnim putem »nije znalo«. A ako se nije znalo, nije se imalo o čemu pisati, nije se imalo o čemu misliti niti o čemu suditi.

Drugim riječima, Bleiburg i Križni put nisu ni mogli postojati kao čimbenik koji bi sudjelovao u oblikovanju naše svijesti, niti u našemu ljudskom, etičkom i političkom opredjeljivanju.

No tvrdnja da se »nije znalo« nije samo u funkciji alibija za sve one koji su podupirali jugoslavensku državu i njezin komunistički režim, nego je – makar se to na prvi pogled i ne vidjelo – ujedno u funkciji umanjenja zločina. Jer, može se ne znati samo za one zločine čiji su razmjeri neveliki, a žrtve relativno malobrojne. A zločin poput Bleiburga i Križnog puta za koji danas, bez ikakva pretjerivanja, možemo kazati da je pogodio skoro svaku hrvatsku obitelj, po svom je opsegu i oblicima toliko velik i tako zastrašujući da se za nj jednostavno nije moglo ne znati. Oni koji su htjeli znati, znali su. Moglo se nagađati o brojkama pobijenih, o mjestima i o načinima njihova smaknuća, o imenima neposrednih počinitelja, ali – uz mrvu poštenja – nije bilo moguće ne znati da se nešto duboko mistično i zastrašujuće krije iza onih stihova koje je pisac ovih redaka čuo još kao dijete, svakako u predškolskoj dobi, krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća: Maribore, da si malo bliže, / Mi bi braći okitili križe. // Maribore, da si u Veljacin’, / Kitili bi križe rodijacin’…

Ti stihovi, i stotine sličnih, u pravilu se nisu pjevali, nego su poluglasno recitirani ili šaptani, izgovarani u različitim zgodama kao svojevrsna molitva i zavjet: pobijenima, da ne će biti zaboravljeni, živima, da ne zaborave. Ta se molitva i taj zavjet, naravno, nije odnosio samo na one pobijene u proljeće 1945. Njime su obuhvaćene i rane postaje toga istoga križnog puta: one u Boričevcu i one u Krnjeuši, one u Prijedoru i one u Španovici, one na Daksi i one na Širokome Brijegu, one u Ruševu i one u Gospiću: sve te žrtve su žrtve istoga ubilačkog stroja, sve su pobijene radi iste nespremnosti da se odreknu istih ideala. I za sve njih se, tobože, nije znalo…

Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća učinilo se kako je došlo vrijeme da se sve tajne doznaju.

Raspad jugoslavenskoga komunističkog sustava omogućio je da na jame, škrîpe i skrovita grobišta koja su dotad kriomice pohodili samo rijetki, koji bi o blagdanima ili obljetnicama izmolili Očenaš i zapalili svijeću, sada dođu novinari, fotoreporteri i televizijske kamere. Brutalnost i dimenzije zločina šokirali su javnost, onemogućujući bilo komu da sudbinu hrvatskih (i slovenskih, srpskih, ruskih i drugih) vojnika i civila u svibnju 1945. promatra ravnodušno, kao fusnotu netom završena rata.

Nitko više nije ima nikakva prava na zaborav, niti izgovora za šutnju. Kao što su nekad, u vrijeme svog nastanka, značili pobjedu neslobode i nasilja, Jazovka, Bleiburg i Križni put u novo su doba postali znacima slobode i mira. A u svijetle stranice naše povijesti ući će i činjenica da su ta stravična stratišta postala mjestom i simbolom praštanja. Ni na jednome gubilištu Hrvata nisu izrečene riječi mržnje, ni s jednoga nije upućen poziv na osvetu. Naprotiv, hrvatski su svećenici, redovnici, svjetovni intelektualci i rodbina žrtava u svakoj prigodi pozivali na oprost i mirenje. Podsjećali su na tragične pouke povijesti i na potrebu da se svim zločinima i svim zločincima pristupi na isti način, da se znanstveno istraže i utvrde, da se osude u ime Boga i Čovjeka, kako bismo se nakon toga i kao kršćani i kao Hrvati okrenuli zajedničkoj budućnosti.

I umjesto da se to doista dogodi, ponovno je nastupilo razdoblje šutnje. Reflektori su isključeni, a knjige i brošure o tim tragičnim događajima tiho su povučene iz knjižarskih izloga i pohranjene u polumrak donjih polica.

Pronađen vjenčani prsten Leona Hegera

Začudnom brzinom i temeljitošću, sadržaj pojmova Bleiburg i Križni put sveden je na uopćenu predodžbu, lišenu onih najdubljih i najdramatičnijih tonova, koje pojedinačne sudbine daju slici povijesti jednog naroda, slikanoj širokim potezima. Suvremeni ribari ljudskih duša naučili su da o američkome građanskom ratu ili o ruskoj boljševičkoj revoluciji više govore filmovi o sudbinama pojedinaca (poput poznatih filmskih epova Zameo ih vjetar, Doktor Živago), negoli desetci suhoparnih i učenih studija. U tom smislu vjenčani prsten Leona Hegera, s ugraviranim imenom njegove supruge, koji je 1992. pronađen u Maceljskoj šumi i potom predan njegovoj izabranici Zori koja se, noseći parnjak tog prstena, skoro pola stoljeća nadala da je njezin muž ipak preživio, nije beznačajna epizoda s ruba poratnoga kaosa u kojemu stradaju milijuni bezimenih, nego rječito i upečatljivo podsjećanje na to da jame i grobišta od Austrije do rumunjsko-srbijanske granice i Makedonije kriju desetke, možda stotine tisuća pojedinačnih tragedija. Jer, i ubijeni su imali oca i majku, možda mladića ili djevojku, muža, ženu ili djecu. I ubijeni su imali svoje snove i svoje planove, svoje vrline i mane, svoje osjećaje i misli. Njihovim smaknućem nije smaknut samo narodni ili klasni neprijatelj, nego je ubijen Čovjek, biće stvoreno na sliku i priliku Božju.

I da bi se to smaknuće i dalje moglo ignorirati, trebalo ge je obezličiti, učiniti ga anonimnim, utopiti ga u masi.

U Hrvatskoj i u BiH to se i dogodilo. Rat koji nam je nametnut, iskorišten je kao izlika za novu šutnju. U medijima koji su svoju tržišnu i političku ekspanziju doživjeli upornim pisanjem o pojedinačnim ispadima i ekscesnim zločinima pojedinaca iz hrvatskih oružanih snaga, one druge, hrvatske žrtve iz Drugoga svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata, uporno su prešućivane. Osim u niskonakladnim, autsajderskim publikacijama koje vegetiraju kao stanoviti psihološko-politički ventil, u velikim i utjecajnim nacionalnim priopćivalima svako se zanimanje za desetke i desetke tisuća smaknutih bez suda i suđenja često izravno, a još češće neizravno, poistovjećuje s natražnjaštvom, zasukanošću, primitivizmom, čak i nekrofilijom. U kulturi koja je izrasla iz kršćanskih korijena – kojima se teško uspijevaju oteti i oni koji se nadahnjuju nekršćanskim, ponekad i protukršćanskim ideologijama – ništa nije postalo tako nepopularno i politički nekorektno kao lojalnost uspomeni na žrtve i spremnost na odavanje pijeteta umorenima bez suda i prava na obranu.

Sudbina Maceljskih žrtava zorno ilustrira tu klimu u demokratskoj hrvatskoj državi.

U Franjevačkom samostanu u Krapini od sredine 1945. se kao relikvije čuvaju ostatci krunica i medaljice koje su putem prema stratištu odbacivali pobijeni svećenici i bogoslovi. Žitelji tog dijela Hrvatske sjećaju se kako su u svibnju i lipnju 1945. na neobilježenim stratištima pobijene rijeke ljudi, a samostanska kronika potanko bilježi imena 21 svećenika i bogoslova iz različitih biskupija i provincija, koji su svoje posljednje dane proveli u Krapini. U samostanu su bila sedmorica iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene i trojica iz Hercegovačke franjevačke provincije. U župnome je dvoru boravilo pet pripadnika Vrhbosanske nadbiskupije, tri pripadnika Đakovačke i jedan Krčke biskupije, te dva pripadnika Zagrebačke nadbiskupije. Nitko nije suđen. Ničija odgovornost nije utvrđivana. Bili su krivi jer su bili Hrvati, i jer su bili katolički svećenici i redovnici. Pripadnici Jugoslavenske armije odvezli su ih kamionima. Svi su pobijeni u noći između 4. i 5. lipnja 1945. kod Lepe Bukve u Maceljskoj šumi.

Prema tvrdnjama partizana, pripadnika Jugoslavenske armije i dužnosnika vojne OZN-e, Mladena Šafranka, u svibnju i lipnju 1945. u Maceljskoj je šumi pobijeno oko 13.000 ljudi. Pokopani su u više od 130 jama. Neki od ključnih izvršitelja tog zločina – čiji trag vodi do najviših vrhova komunističkog režima u Hrvatskoj i u Jugoslaviji – doživjeli su raspad Jugoslavije i stvaranje demokratske Hrvatske, a neki su živi i danas. Iako su javno prokazani kao masovni ubojice, nisu zatražili sudsku zaštitu od takvih optužaba, možda i radi toga što su znali da im nikakva stvarna opasnost od sudskoga progona u Hrvatskoj ne prijeti. Ako su tako mislili, očito je da su dobro mislili: u Hrvatskoj su pošteđeni i oni koji su se imenom i prezimenom hvalili smaknućem stotina ratnih zarobljenika koji su dijelom i živi bačeni u jame.

Ubili Šafranka i Živičnjaka…

Nasuprot njima, Mladen Šafranko, kao jedan od krunskih svjedoka, umro je 1996., brzo nakon svoga svjedočenja o tim zločinima. Pisca knjige o maceljskome zločinu (»U vječni spomen«), Frana Živičnjaka, također su 1998. našli mrtva u stanu u zagrebačkoj Šubićevoj ulici. Mnogi drže da su okolnosti tih dviju smrti problematične.

Urota šutnje se nastavlja, unatoč naporima pojedinaca iz Crkve i nekih nevladinih udruga. Zagrebački nadbiskup, kardinal dr. Franjo Kuharić, prvi je 9. lipnja 1991. održao svetu misu na grobištu Lepa Bukva. Saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća – ukinuta nakon pobjede trećosiječanjske koalicije 2000. – započela je 24. lipnja 1992. istraživati grobišta na tom području. Istražene su 23 jame i pronađeni zemni ostatci 1163 osobe, među kojima su u 21 svećenik i bogoslov. Iste su godine istraživanja prekinuta i do danas nisu nastavljena. Razlog nitko ne zna. Štoviše, skoro nitko i ne pita. A dokle seže prezir prema mrtvima i ignoriranje živih, jasno pokazuje činjenica da nitko ne osjeća obvezu objasniti takvo ponašanje državnih vlasti. Kosti 1163 žrtve strpane su u plastične vreće za smeće, na brzinu i bez reda, te prevezene u tavanske prostorije na Odjelu za patologiju zagrebačkoga Medicinskog fakulteta. Tamo će ležati više od dvanaest godina, kao šutljivi ali glasni dokaz nemara državnih vlasti.

Ono što nisu željele i ne žele učiniti vlasti, odlučili su pokrenuti pojedinci iz nevladinih udruga i Crkve. Na poticaj jednog od preživjelih sudionika Križnoga puta i dugogodišnjega hrvatskog političkog uznika, Stjepana Brajdića, i fra Drage Brgleza, župnika župe sv. Jurja u Đurmancu, 2004. su započete pripreme za dostojan pokop tih zemnih ostataka. Pomoćni biskup zagrebački mons. Vlado Košić blagoslovio je 6. lipnja 2004. kamen-temeljac nove crkve Muke Isusove, a 5. lipnja iduće godine nabiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić, na temeljima nove crkve služio je misu zadušnicu za sve žrtve Križnog puta. Pokop ostataka 1163 žrtve – najveći skupni pogreb u našoj povijesti – upriličen 22. listopada 2005., predvodili su kardinal Bozanić i prvi biskup varaždinski mons. Marko Culej, uz koncelebraciju više od trideset svećenika iz svih krajeva Hrvatske. Napokon izgrađenu crkvu Muke Isusove svečano je 3. lipnja 2007. blagoslovio varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak. Tako su zemni ostatci nedužnih žrtava našli konačno smirenje pod debelim krošnjama Maceljske šume. No, imamo li mi, sa svojom šutnjom i mirenjem sa Zlom, pravo na takvo smirenje.

Tomislav Jonjić/hrvatski-fokus.hr