Imao je samo 20 godina. Preživio je pakao Vukovara, ali ne i zarobljavanje u ratnoj bolnici
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 30 Listopad 2025 11:27
Danas su, u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici "Dr. Juraj Njavro" u Vukovaru identificirani i posmrtni ostaci Zorislava Gašpara – Gaše.
Nažalost, Zorislavova majka Vida Gašpar, preminula je prije tri godine, nije dočekala da joj se ispuni jedina želja koju je imala, pronaći posmrtne ostatke svoga sina Zorislava i naravno, supruga, Damjana Samardžića.
Damjanovi posmrtni ostaci, unatoč pretpostavkama, nisu još uvijek pronađeni, pa se agonija njegove obitelji i dalje nastavlja.
Zorislav Gašpar, za obitelj Zoki, a prijatelje Gašo, rođen je dana 14. ožujka 1971. godine u Vukovaru kao prvi od dvoje djece Vide rođ. Sušac i Dragutina Gašpara. Po majci, Zoki je imao i mlađeg brata, Marka Samardžića, koji ga je posljednji put vidio u vukovarskoj bolnici, prije negoli će ih zauvijek razdvojiti. Kao osnovnoškolac, Zorislav je pohađao OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a srednjoškolsko obrazovanje za zvanje elektrotehničar, završio je u COUO-e Edvard Kardelj koji se nalazio u zgradi današnje vukovarske gimnazije. Odmah nakon položene mature upućen je na odsluženje vojnog roka u ondašnjoj JNA, u Negotin, Republika Srbija, odakle bježi u lipnju '91. te se odmah priključuje obrani Vukovara i to kao pripadnik Zbora narodne garde, odnosno, 4. bojne 3. brigade ZNG-e osnovane dana 15. lipnja ’91. na Opatovcu.
U monografiji tzv. Opatovačke bojne, uz Gašino ime ostalo je zapisano: "Polovicom rujna, kako su napadi na području Sajmišta bili sve jači, Zorislav zadužuje skupinu minobacača 82 mm. To je znanje stekao u JNA služeći vojni rok i dobro ga primijenio u obrani protiv agresora koji je napadao dio grada u kojem je i on živio, poznavao svaku ulicu i kuću. Toliko je precizno pohađao ciljeve da su ga naši izvidnici navodili točno kod čije kuće padaju. Presretni su mu zahvaljivali Motorolom: "To, Gašo, svaka čast, rasturio si ih, samo da vidiš kako bježe“, iako im je Zoran govorio da ga ne zovu nadimkom, već pod šiframa kao i druge. Nisu razmišljali da sve to sluša i neprijatelj i da mu zato, jer su ga mnogi u gradu poznavali, pišu smrtnu kaznu…"
Molila sam ih da ne idu…
Prije pet godina, njegova tada već teško bolesna majka, dugogodišnji pacijent na dijalizi, Vida Gašpar, kroz suze je ispričala: "Nikada si neću oprostiti što su ostali. Moj sin je ranjen u potiljak došao do bolnice, ipak, on i suprug su htjeli ići u proboj, ali ja sam plakala i molila da ne idu, da se ne razdvajamo. A evo, razdvojili su nas u bolnici, odveli su ih na Ovčaru, tamo su ih mučili i onda ubili. Da barem hoće reći gdje su ih pokopali, da i oni i ja nađemo svoj mir. Vjerujem kako susjed P.Č. zna, ali neće reći, nitko od njih ne želi reći, a tu su bili i znaju sve. Očima ga ne mogu vidjeti".
Vida Gašpar je, nažalost, preminula prije tri godine godine, žena čije ime mnogima nije značilo ništa. Umrla je tiho, onako kako je i živjela posljednjih trideset godina. Tek jedna, dugi niz godina teško bolesna starica čiji se život kao plamen na dogorjeloj svijeći u rano nedjeljno jutro ugasio u vinkovačkoj bolnici, a da nitko nije znao kako je tamo, na krevetu, sklopila oči majka koja nije dočekala da pronađe i pokopa posmrtne ostatke svoga sina Zorislava, kao ni posmrtne ostatke svoga supruga, Damjana Samardžića, Zoranovog poočima.
Jedno od mučnih iskaza o posljednjim trenucima Damjana Samardžića ispričao je svjedok Emil Čakalić koji je preživio Ovčaru: "…Od autobusa do ulaska u hangar bili postrojeni četnici i rezervisti JA u dvored, kroz koji se moralo proći. Prolaskom kroz taj dvored svi smo bili tučeni. U hangaru dočekuje nas druga grupa četnika koja nas batina palicama, pendrecima, kundacima, puškama te štakama-medicinskim pomagalima. U hangaru sam prepoznao neke domaće Srbe koji su aktivno sudjelovali u premlaćivanju civila… Kada smo prošli i tu drugu grupu koja nas je batinala, u hangaru prepoznajem Slavka Dokmanovića (predsjednik općine Vukovar)… Vidio sam kako Dokmanović pri prolazu kroz hangar udara nogama i rukama svakoga koga je mogao dohvatiti. Bio je izbezumljen i nije birao koga će i kako udariti. Istovremeno sam vidio grupu od 5-6 osoba odjevenih u maskirne i SMB uniforme JNA kako tuku Samardžić Damjana zvanog Veliki bojler. Oni su mu skakali nogama po grudnom košu dok je ležao na podu, udarali njegovom glavom po betonskom podu. Nakon dvadesetak minuta fizičkog zlostavljanja Samardžićevo tijelo je ostalo ležati na betonu. Netko mu je prišao i ustanovio da je uslijed zadobivenih batina preminuo…"
Kada je nakon sloma obrane grada kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici i deportiran na farmu Ovčara gdje je neljudski mučen, a potom ubijen, Zorislav Gašpar, sin i brat, imao je samo dvadeset godina.
Gašo, počivaj u miru, nismo te zaboravili!
