Kajo moja
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 19 Studeni 2025 09:59
Bila je tamna noć u ledenom mjesecu studenom. Ništa više ne znam posve pouzdano osim molitava izrečenih s mnogih usana te kobne noći. Možda je netko i kleo ruku gvozdenu, a ni to ne znam. Poznam samo raspukline i podljeve na Kajinim rukama. Sve su šire i dublje, staračkom krvlju ispunjene.
Treba ih dodirivati oprezno i nježno, ta mogle bi tanke pokožice puknuti, ali ona ruke svima pruža i moli da malo paze. Diže isprane plahe oči i sijedu glavu zabacuje da te bolje vidi.
Sve mi polako tone u nerazmrsivu klupku i miješa se kao u snomorici. I Mijo i Mato i Niko i Ivo, pa dani prije onoga i ovoga rata, sve se sabire u crnoj obrvi smrti koja se nadnijela u dane kasne jeseni kad su vrane graktale ponad voda dunavskih. One znaju kako se pije voda iz usta umrlih, kako silazi niz kljunove do dubine njihove crne krvi.
Sjedi mater Kaja sklopljenih ruku obavijenih krunicom, ali to je samo privid. Ona stalno otvara neka davna vrata, a čim to učini, zamirisat će joj mirna večer i u tami pasti na tlo zrela jabuka. Magleni prsti zagrlit će usnuli vrt, polja i njive, a divljim će se krikom oglasiti okašnjele guske i ždralovi što lete na jug. U sutonu sluti Kaja veselje pasa i ptica, jesenski miris posljednjih ocvalih cvjetova, arhajsku prostodušnost sela kojem iz daljine domahuju Crna golubica i sveti Bono, smiješe se sveti Filip i Jakov.
Gori lampa nad stolom a sinovi sjedaju. Kao da se sve skamenilo – i kretnja Križa i riječ. Naginje se Kaja nad tu vječnost trenutka. Godinama je spoznavala ono vječno u kratkom čovječjem životu: ono zbog čega je i tegoba dobra, materinstvo teško i drago, a bol lijepa. Onda se sve činilo obično i neprolazno, naravno. Čovjek je orao brazde i razmišljao o zemlji i Nebu.
Slagala je Kaja opranu dječju robicu u ladice sve u nekom redu i tišini. Tako sada slaže crni šal na koljenima okružena nekom aureolom kao na starinskim slikama. Njena crnina duboka kao bol, a blistava sijeda kosa kao srebrni okvir. Ruke, Kajo, ruke su ti oslabjele, prozračne i drhtave, a nekad su bile snažne i prolazile čupava obrana polja kukuruza, puna svrabljive snijeti, tragajući za zaostalim klipom. Runile bi ga, mrvile i kuhale djeci. Trebalo je pobijediti crveno vrijeme iza kojega je ostala hrapava divlja jeka.
Kajo moja, znam da pamtiš i mjesečevu sablasnu svjetlost na hladnim čelima ubojica. Domišljaš njihove žilave ruke nadnesene nad glavama sinova. One su kao ljubičasti trak na svilenom gajtanu turskom, kao krilo demona što se digao s hladnoga loga na istoku preko Dunava, a bili su mračni i hrlili u susret tvojoj djeci. Mračni i šutljivi pristupili su bjelini dječjih košuljica, krsnih košuljica, koje si toliko puta pomirisala i oprala u suzama ovih dana. Kata ŠoljićSjećaš se da je u njihovu vonju dječje tijelo, dodiri mekote tek rođenih, opranih od majčine krvi i prerezane pupkovine koja nikada ne prestaje biti, ide do Neba i u neumrlom najveličajnijem nježnom dodiru sjeda na grudi i brani tvoj san od strašnih zloduha.
Sjedimo jedna do druge i držimo se za ruke, a Kaja teče kao rijeka, otječe u prošlost dok anđeo smrti silazi i strašnom šutnjom grli krajolik u kojem negdje daleko počivaju njih četvorica. Ratnici, vitezovi s užarenim mačevima koji su i križ i mač. A bakreni se anđeo uspinje uz one tri stube u njenoj staroj kući. U njoj se čuvaju zapisi od plača, drhtaja, grča i bojazni, vapaja odvajkadnih, a najviše od ljubavi. Svi su sabijeni u onaj komad posljednjega kruha koji je ostao na drvenom stolu. To je sveti krušac, zavjet sigurnosti i dobrote, koji je branio od zla i ludila. Dolazile vile, moja Kajo, jele mrvice što su ostale na stolu pa odnosile klonule i mrtve na daleke ležajeve kamo naše oko ne dopire. U svakoj zlatnoj mrvici bila je tvoja kaplja znoja, tvoja i Tvoga zamilovanoga. One su znale kako si paljetkovala svoju i tuđu njivu usred bogate paorske zemlje koju će oni kad porastu braniti. I svi su čekali dok vani vjetar zavija, ravnicom zviždi dugačkim koracima, slute da se peče veliki okrugli kruh, prekrižen Imenom, a mater ga reže zagrlivši njegovu oblinu lijevom rukom i njegov blagoslov ispunjava dom mirisom i zvonjavom Zdravomarije s crkvenog zvonika.
E, moja Kajo, da je sad podijeliti taj slatki zlatni hljepčić, na sve one kojima više ne treba, jer su skončali u ruševinama prastarih domova, u ruži praznine, uz zmiju opakosti što počiva na lažnoj knjizi.
Kaja kaže da sjedi za stolom s umornim ratnicima ogrnutim crveno-bijelim plaštevima, već su lagani i mudri, tješe majku, ali koraci im ne šuškaju u travi.
Opaki sljedbenici tu su negdje, vrebaju, pritajili se, a čovjeka nema. U mraku su zatajene crne šubare, a Kainovo sjeme sledilo se u noći nalik na lice Simona maga koji je htio uzeti tuđe. Mrijestili su se demonski nečujno, a čekali mrak da dignu ploče s drevnih hrvatskih grobova, ali ne zato da pokopaju ubijene, ne Kajo, oni ne poznaju Gospodina, oni čekaju da grad ostane pust i smrvljen, da tuđe proglase svojim, jer praznina duše je njihovo stanište sve dok sudbina vitezova ne prohuji u vihoru, a krv iz rana tvojih dječaka ne izliječi tužnu ravnicu.
Kaja sjedi nepomična pogleda uprta u tanke pokožice svojih ruku i kaže: Da bar hoće reći gdje su ga pokopali… Dižeš teško prste, jedva bi mogla piti čaj u pet popodne kao otmjena Europa, jer ruka mora držati elegantno tu laganu porculansku šalicu mirisnoga čaja i držati mali prst odvojen, dok oni, ispijači čaja gledaju amo na naše paorske dvore koji gore, gledaju kao na egzotične životinjske nastambe dok se upiru laktom na rub viktorijanske fotelje. Oni ne poznaju tu balkansku bagru, ta plemena koja se međusobno kolju. Oni ne žele znati kako demonski porod od tmine plazi mrakom i s crnom kapom jer im paklena zvijezda osvjetljava put, a šubara s ukrštenim mrtvačkim kostima smišlja jame bezdanjače i bezimenjače.
Samo da znam di je, čini mi se bilo bi mi lakše, gladi Kaja svoje crno ruho. Od boli joj srce jasno poput gorskoga kristala, ali kuca u nadi, crveno od krvi sinova. Kata Soljic Foto OBZČetvorice sinova, a iz onoga prijašnjega rata dahom četiri brata.
Onda govoriš kako i oni imaju svoje matere, ti ubojice, ali one šute. Sjedaju predvečer pred tuđe kuće i šapću. Što li šapću? Uzdaju li se u podzemne vode koje su rastočile tvoje sinove, mrtvim sokolovima zatvorile usta, dok tebi drhte plave ruke i vani luta vjetar noćnik pun tajni.
Onda mi pripovijedaš kako si bila mlada i snažna , divojka-jabuka, a ja te vidim kao ikonu priprosta majstora koji je slikao Majke Božje, dugovrate i snažne. Imam te na slici koju si mi darovala: u bijeloj oglavini s hrvatskim prslukom u bojama krvi i mora.
Kajina košulja je crna čipka, darovna, za posljednju svadbu, za pir vjekova. Ona govori kako su krhka snoviđenja, kako sinovi dolaze i odlaze u nepovrat, a zlooka irudica škilji šutljiva u korovu stare kuće.
Sjedne na moj krevet i kaže: mama. Vidim, al' nisam sigurna el to Mijo, Niko, Ivo ili Mato. Onda se uspravim i da ću rukom takniti, al' on već pred prozorom, brz kao nekad, veselo odlazi divojci… Imam ti ja jednu vezenu Gospu Trsatsku, u zlatovezu i čujem di mi kaže: Spavaj, sad su oni moji sinovi. Čuvam ih i slušam njihovo bilo, jer žive silnim životom.
Držimo se za ruke i ja vidim kako si bila mlada, rasplitala si kose i ljubljenome rađala sinove. Nisi znala da će na vas sići povijest, teška i tamna i pritisnut grudi poput kamena sa Svetoga brda na Velebitu. Budućnost se samo činila daleka, a bila je u prošlosti, u ondašnjosti i u sadašnjosti.
Kajo moja, kako su prozirne opne tvojih umornih ruku, kao krilca u vilina konjića; kako tvoja krv nečujno tiho kola, a tako glasno ječi svaki kucaj tvoga srca da ga čuje sva zemlja, škrinja zavjetna puna svetih kostiju.
Za spomen na dan 18. studenoga 2007., u Hrvatskom slovu
