Konferencije, uz politiku, ostaju zadnja obrana jasenovačkog mita
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 27 Siječanj 2026 19:00
U Beogradu, glavnome gradu Srbije, u organizaciji lokalnog Muzeja žrtava genocida je 4. i 5. prosinca 2025. godine održana još jedna „međunarodna znanstvena konferencija“ o Jasenovcu pod nazivom koji na srpskom izvorniku glasi „80 godina od oslobođenja Jasenovca – Studija slučaja: Koncentracioni i logori smrti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“.
Prema protokolu nazočnima se među ostalima obratio i svećenik Neven Ćulibrk, u crkvi iz Srbije poznat kao „Jovan episkop pakračko-slavonski“. Glede jasenovačke mitomanije krajem ove godine, bar sudeći prema temama izlaganja na „međunarodnoj znanstvenoj konferenciji“, Srbima očito ponestaje inspiracije. Inspiracije i inovacija nedostaje i lokalnim historičarima s prave strane povijesti u Hrvatskoj što se moglo vidjeti na antifašističkoj Zoom konferenciji „Manipulacija žrtvom“ održane nedugo nakon konferencije u Srbiji. Konferencije, uz politiku, ostaju zadnja obrana jasenovačkog mita, pišu Nikola Banić i Mladen Koić.
Znanstveni odbor
Prema podatcima u znanstvenom odboru „međunarodne konferencije“ od 10 članova polovica su bili Srbi, a druga polovica stranci. Prva mjesta u redoslijedu navođenja članova znanstvenog odbora konferencije pripala su strancima. Ne radi se samo o počasti, nego o politici jer se tako pokušalo naglasiti međunarodni karakter konferencije i time je bar prividno uzdignuti iznad nivoa srpske pseudoznanstvene propagande. Prva dvojica navedena u redoslijedu su očito i „prvi među jednakima“.
Prvi je Kiril Feferman, koji bi po svemu sudeći kao Židov trebao biti zamjena za Gideona Greifa, koji je svojim zelotskim nastupima i izjavama postao kontaproduktivan. Drugi je Rory Yeomans, službenik jednog ministarstva Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske. Za Hrvate vjerojatno je zanimljiv podatak da je nakon Rusa i Talijana u znanstvenom odboru kao peta po redu navedena povjesničarka iz Hrvatske Nataša Mataušić, umirovljena muzejska savjetnica i bivša predsjednica Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac.
Izlaganja
Ukupno su najavljena 33 izlaganja od kojih 9 nema baš nikakve veze ne samo s logorom Jasenovac, već niti s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Još 8 izlaganja bave se događajima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali te teme nisu povezane s logorima. Više od polovice izlaganja ne odgovara temi iz naziva konferencije i uglavnom služe za popunjavanje vremena dvodnevne konferencije.
Primjerice, kakve veze s temom „znanstvene konferencije“ o Jasenovcu i logorima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ima izlaganje o pripadnicima pokreta otpora u logoru na Crvenom krstu u Nišu? Kakve veze s Hrvatskom u Drugom svjetskom ratu ima tema o stradanju civilnog stanovništva Mačve? Kakve veze s Hrvatskom ima stradanje stanovništva Kragujevca u Drugom svjetskom ratu ili zemljopisno slična tema pod nazivom „Strategije preživljavanja: brisanje sa „spiska Cigana“ u Kragujevcu 1941. godine kao mehanizam izbjegavanja progona“? Nikakve veze s Nezavisnom Državom Hrvatskom nema niti priča o ratnoj sudbini ljubavnog para Kineza i Židovke iz Beograda. Izgleda da je srpskoj propagandi ponestalo ideja za blaćenje Hrvata pa srbijanski Beograd, Niš, Kragujevac i Mačva silom prilika postaju mjesta u topografiji jasenovačkog mita.
Nehotični dokaz negacijom
Jedno od izlaganja je bilo pod naslovom „Ustaška bolnica u Jasenovcu“. To bi valjda trebalo biti optužujuće, ali u propagandističkom sljepilu Srbi ne shvaćaju da bolnica znači da su „ustaše“, odnosno Hrvati liječili logoraše. Logor s bolnicom i zubarskom ordinacijom u kojima se liječe logoraši svakako ne odgovara propagandi koja promiče Jasenovac kao logor smrti jednak Auschwitzu ili čak strašniji od njega.
Srpska propaganda sličan narativ promiče i o događajima tijekom Domovinskog rata, odnosno agresije Srbije i Titove antifašističke vojske takozvane JNA na Hrvatsku od 1991. do 1995. godine. Motiv je dijelom isti kao i za razdoblje Drugog svjetskog rata. Treba skriti vlastite zločine i projicirati ih na svoje žrtve. Primjerice, tijekom Domovinskog rata u Srbiji i na okupiranom području Hrvatske postojali su logori u kojima su bili mučeni i ubijani hrvatski ratni zarobljenici i civili. Protuhrvatska propaganda pokušava to anulirati prenaglašavanjem uloge nekih sporadičniih događaja koji tijekom Domovinskog rata nisu bili dio službene državne politike u Hrvatskoj. To odgovara onoj narodnoj rugala se sova sjenici da ima veliku glavu.
Tko tu koga
Jedno od izlaganja pod naslovom „Pojedinačni ustaški zločini na području Popova u Hercegovini“ također spada u dokaze koji nehotično negiraju namjeru autora. Autor izlaganja u naslovu ističe riječ „pojedinačni“ zločini što je u suprotnosti s namjerom dokazivanja masovnih zločina odnosno navodno planiranog genocida Hrvata nad Srbima. Glede navodnih zločina nad Srbima u istočnoj Hercegovini, odnosno na području i u okolici Trebinja o tome je pisao Stjepan Lozo (Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt „Homogena Srbija“ 1941., 2019., s. 429-430).
Za razliku od pojedinačnih zločina koji se spominju u izlaganju beogradske „međunarodne znanstvene konferencije“ Lozo navodi da je u Trebinjskoj biskupiji ubijena šestina, a prema kazivanju Puljića, Vukorepe i Bendera vjerojatno i petina svih Hrvata iz biskupije što možda nigdje u Europi nije zabilježeno („Stradanje Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u istočnoj Hercegovini“, 2001., s. 82-83). S jedne strane pojedinačni zločini, a s druge genocid nad Hrvatima i onda to Srbi pomoću intenzivne i dugotrajne propagande pokušavaju promijeniti i zamijeniti uloge zločinca i žrtve.
Okupacijske sile protiv NDH
Neka izlaganja moglo bi se opisati kao da su smišljena po principu neprijatelj našeg neprijatelja nije naš prijatelj, ali je koristan u nedostatku materijala za ocrnjivanje Hrvata. Tako se u izlaganju „Nacistička Njemačka i genocid u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Suučesnik ili promatrač?“ čak dijelom pokušava abolirati Njemačka kao okupacijska sila na području Nazavisne Države Hrvatske, i tako krivica prebaciti na Hrvate. Na sličnome principu je i izlaganje „Izvješće Abwera u Beogradu o stradanjima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Znači li to da su njemački obavještajci u susjednoj Srbiji bili bolje obaviješteni od njemačkih obavještajaca u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ili je to naznaka priznanja da je njemačka obavještajna centrala bila u Beogradu, a Hrvatska bila tretrana uglavnom kao okupirani dio Kraljevine Jugoslavije s privremenom vlasti instaliranom od okupacijske sile Njemačke?
Osim korištenja okupacijske Njemačke za dokazivanje hrvatske genocidnosti na „međunarodnoj znanstvenoj konferenciji“ korišteni su i podatci iz Italije, druge okupacijske sile u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kroz izlaganje „Italiani brava gente: talijanska reakcija na ustaške zločine u Trebinju i okolici 1941. godine“. Koliko su činjenično utemeljene talijanske reakcije na događaje u istočnoj Hercegovini 1941. godine može se provjeriti u gore spomenutoj knjizi povjesničara Stjepana Loze.
Sajonara znanosti!
Kao nekakvo apsurdno „grand finale“ korištenja osovinskih sila protiv Nezavisne Države Hrvatske je dalekovidno izlaganje Kirila Fefermana „Pogled iz daljine: Nezavisna Država Hrvatska i Jugoslavija na stranicama Japan Times, travanj – prosinac 1941. godine“. Činjenica je da su Njemačka i Italija bile okupacijske sile na području Nezavisne Države Hrvatske i presudno su utjecale na događaje tijekom Drugog svjetskog rata, a Japan kao dio „sila osovine“ bio je daleko i zauzet ratovima protiv Kine i SAD-a. Njemačka, Italija i Japan iz Drugog svjetskog rata su u srpskoj historiografiji loši, ali postaju izuzetno dobri kad se treba udariti na Hrvatsku. Sajonara znanosti!
Nezavisne države Europe protiv Nezavisne Države Hrvatske
Osim Nezavisne Države Hrvatske u Europi je tijekom Drugog svjetskog rata bilo još nekoliko država slične razine nezavisnosti. Primjerice, Višijska Francuska je uobičajeni naziv za tadašnju Francusku državu što je prijevod originalnog francuskog naziva L’État Français za dio Francuske koji nije bio pod izravnom njemačkom upravom tijekom Drugog svjetskog rata. Podatci iz te francuske inačice Nezavisne Države Hrvatske korišteni su u izlaganju francuskog geografa Troudea pod nazivom „Ratni zločini nad civilnim stanovništvom u NDH od svibnja 1941. do srpnja 1943. godine kroz arhiv francuskog Ministarstva vanjskih poslova“.
Nezavisna Rumunjska je slično kao i Nezavisna Država Hrvatska pod pritiskom „sila osovine“ ustupila dio svog teritorija Bugarskoj i Mađarskoj. Na „međunarodnoj znanstvenoj konferenciji“ u Srbiji jedan politolog iz Rumunjske je imao izlaganje pod nazivom „Koncentracijskii i logori smrti u okupiranoj i savezničkoj Europi – komparativna analiza Nezavisne Države Hrvatske i Rumunjske za vrijeme diktature Iona Antonescua“. Na temelju iskustava s mitomanskom pseudohistorijom za vrijeme Titove komunističke diktature u Jugoslaviji opravdano možemo sumnjati u znanstvenu pouzdanost podataka nastalih za vrijeme Causescuove komunističke diktature u Rumunjskoj. Usporedba podataka iz dviju komunističkih diktatura može dati samo dvostruko izobličenu sliku stvarnosti.
Fabulatori
Kad nema novih saznanja, odnosno kad izmišljanje postaje sve teže i teže, onda se jasenovački mitomani iz (pseudo)znanosti prebacuju u beletristiku. Fabuliranje postaje zamjena za činjenice. U jednome od izlaganje tema je bila roman nekog srbijanskog pisca. Po čemu je za Nezavisnu Državu Hrvatsku i logor Jasenovac bitna sudbina nekog bjeloruskog Židova koji je preživio Auschwitz tako da je postao logorski kapo, odnosno čovjek od povjerenja logorske uprave? Pozivanje na beletristiku na „međunarodnoj znanstvenoj konferenciji“ u Srbiji samo pokazuje da se nema znanstvenih argumenata. Previše fabuliranja, premalo znanosti. Malo je smalaksala srpska propaganda, barem trenutno.
Zoom konferencija
Nekoliko dana nakon „međunarodne znanstvene konferencije“ održane u Srbiji održana je i Zoom konferencija „Manipulacija žrtvom“ kao dio EU projekta antifa organizacija iz Hrvatske, Slovenije i Italije uz dodatak sveprisutne Documente. Osim toga, u nekim sredinama oko Vukovara, „antifašisti“ su organizirali kolektivno praćenje. Antifašisti Veselin i Ratko su bili opravdano odsutni i ovog puta se nisu mogli pridružiti lokalnom antifašističkom kolektivu. Nakon konferencije u Srbiji Nataša Mataušić sudjelovala je i na ovoj Zoom konferenciji.
Osim nje sudjelovao je i Ivo Goldstein kojemu ovakvi nastupi služe kako pokušaj rehabilitacije nakon debakla u televizijskom sučeljavanju na Z1 s Igorom Vukićem. Uglavnom, u Zoom nastupu više se koristila psihološka projekcija nego argumentacija. Vjerojatno poučen gore spomenutim lošim rezultatom svojeg nastupa u televizijskom sučeljavanju, Goldstein je ovom prilikom rekao da s povijesnim revizionizmom ne treba debatirati, nego se protiv njega boriti.
Nije rekao kako, ali ovo neugodno podsjeća na zadnje dane komunističke Jugoslavije kad je Slobodan Milošević spominjao borbu i pri tome je naglasio da ni oružana borba nije isključena. Znamo kako je to završilo. Nakon povratka u 1941. kod jednog, slijedi li to povratak u 1989. godinu kod drugog Goldsteina? Prema Goldsteinu „značajniji povratak revizionizmu počeo je 2023.“ godine. Zanimljivo, te godine je objavljena knjiga “Jasenovački popis – lažne žrtve” prema kojoj je oko 89 posto lažnih i problematičnih imena s mrežnog popisa Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac.
Opravdanja
Glavni problem jasenovačkih mitomana je nedostatak leševa kojima bi se potvrdio broj od nekoliko stotina tisuća ili u trenutnoj, rezervnoj inačici mita oko 84 tisuće stradalih u Jasenovcu. Goldstein je ponovio već poznato opravdanje za izbjegavanje iskapanja jer se navodno najveće logorsko stratište ne nalazi u Hrvatskoj, već u Donjoj Gradini u Bosni i Hercegovini, ali nije objasnio zašto Srbima nije u interesu da iskapanjima dokažu svoju priču o hrvatskoj genocidnosti.
Kao dodatak, misleći vjerojatno na „revizioniste“, spomenuo je da nitko ne traži otkopavanja grobnica u Uštici gdje je pokopano preko 16.000 Roma. Možda to Goldstein ne zna, ali nedavni pokušaj neinvazivnih istraživanja geofizičkim metodama na lokaciji Uštica spriječilo je Plenkovićevo Ministarstvo kulture i medija pod upravom Nine Obuljen Koržinek. U nedostatku leševa Goldstein je spomenuo da je „najbolje pomagalo popis jasenovačkih žrtava“. Osim iskapanja, jasenovački popis jest najbolje pomagalo, ali za rušenje jasenovačkog mita. Tko je pročitao knjigu „Jasenovački popis – lažne žrtve“, jasno mu je zašto.
Zanemarivanje izvora
Na Zoom konferenciji Goldstein je rekao da „revizionisti zanemaruju izvore koji im ne idu u prilog“. To je jedan od primjera gore spomenute psihološke projekcije. Evo primjera krajnosti selektivnog i nekritičkog korištenja odnosno nekorištenja izvora. Goldstein kao jedan od izvora voli spominjati Egona Bergera, autora knjige „44 mjeseca u Jasenovcu“ objavljene 1966. godine. U toj knjizi Berger je na stranici 82 onako usput spomenuo valjak za cestu koji je prema trenutnome narativu apologeta jasenovačkog mita postao glavni razlog da se ne može naći više od nekoliko stotina leševa.
Na stranici 69 Berger navodi da je od lipnja do studenog 1942. godine u Donjoj Gradini ubijeno 250.000 ljudi. Goldstein nasuprot tome izvoru zastupa tezu o 85.000 do 100.000 ubijenih. S obzirom na razliku broja popisanih žrtava i nađenih posmrtnih ostataka ustaše bi stvarno morali imati neku čudotvorno dezintegrirajuću napravu koja na kraju i sama nestaje bez traga kao mitska čudotvorna naprava „Die Glocke“. Glede selektivnog pristupa izvorima također iz 1966. godine je „Žrtve rata 1941 – 1945. (Rezultati popisa)“ Saveznog zavoda za statistiku kao statistički dodatak popisu žrtava rata iz 1964. godine.
Prema tom izvoru u Gradini kod Jasenovca je 128 žrtava. Ovaj statistički problem nedostatka stvarnih žrtava može se alkemičarski elegantno riješiti dodavši statističkom podatku iz 1966. tri nule ili kako bi se politički reklo nije se dodalo ništa i tako tri puta. Tako se „znanstveno“ može dobiti 130.000 jasenovačkih žrtava koje primjerice zastupa srbijanski Muzej žrtava genocida. Tako se to bezgranično radi u „balkanskoj federaciji“.
