Zašto je britanska politika bila protiv „Oluje“, a do sad je podržavala rat u Ukrajini?
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 09 Ožujak 2025 15:04
Na pitanje iz naslova ovoga teksta mogle bi se napisati knjige. Ali bit odgovora vrlo je jednostavna. Politike svjetskih sila izviru iz njihovih interesa. Za to su si svjetske sile osigurale posebna tijela unutar svojih državnih aparata, za koja onda postoje posebno školovani kadrovi i sustavi donošenja odluka.
To često čini i razliku između velikih i malih zemalja, razvijenih i nerazvijenih, subjekata i objekata svjetske politike, onih koji znaju definirati svoje interese i provoditi ih i onih koji nemaju te sposobnosti.
Britanska politika neposredno prije pada Berlinskoga zida
Kako se ravnoteže moći između svjetskih sila sporo mijenjaju, tako se onda sporo mijenjaju i njihovi politički ciljevi na globalnoj sceni. Iznimka su veliki ratovi, poput dvaju svjetskih ratova koji su završili bitno izmijenjenim odnosima između poraženih i pobjedničkih sila. Poredak nakon 2. svjetskoga rata, uspostavljen na konferenciji u Jalti, bio je na snazi sve do pada Berlinskoga zida. Što se britanske politike tiče, iznimno cijenjena britanska političarka Margaret Thatcher do posljednjega je trenutka nastojala spriječiti raspad Varšavskoga pakta, posebice ponovno ujedinjenje Njemačke. Konkretno, Thatcher se dva mjeseca prije pada Berlinskoga zida sastala s Mihailom Gorbačovom i poručila mu da destabilizacija istočne Europe i raspad Varšavskoga pakta nisu u interesu Zapada te da Zapad ne će forsirati napuštanje komunističkoga poretka. Ključan citat za razumijevanje takva britanskoga stajališta upravo slijedi:
„Mi ne želimo ujedinjenu Njemačku – to bi dovelo do promjene poslijeratnih granica, a to ne možemo dopustiti jer bi takav razvoj događaja potkopao stabilnost cjelokupne međunarodne situacije i mogao ugroziti našu sigurnost.” (v. Thatcher told Gorbachev Britain did not want German unification)
No kotač povijesti nije se mogao više zaustaviti. Komunistički je poredak propao, milijuni ljudi napokon su mogli udahnuti malo svježega zraka u obliku demokracije. Sjedinjene Američke Države tada je predvodio Ronald Reagan, koji nije imao sumnje treba li srušiti Berlinski zid. On će u govoru ispred Brandenburških vrata 12. lipnja 1987. zatražiti: „Gospodine Gorbačove, srušite ovaj zid!“ To će se konačno dogoditi u noći između 9. i 10. studenoga dvije godine poslije toga. Europa je okrenula novu stranicu svoje povijesti i nastavila svoje daljnje ujedinjavanje. Sam Sovjetski Savez raspao se bez krvi. Sa svoje strane, zapadne sile bile su obećale Gorbačovu da se NATO kao vojni savez ne će širiti na istok jer je svima bilo jasno kako bi to moglo ugroziti sigurnosne interese Moskve, tada i sada, nuklearne svjetske sile. (v. NATO Expansion: What Gorbachev Heard)
Britanija u Europskoj uniji
Jedan isječak na YouTubeu među mnogima rado gledane britanske političko-satirične serije „Yes Minister“ skupio je milijunske preglede te razvlači osmijeh na lice i dan danas. Kaže se da je u svakoj dobroj šali pola istine, a u ovoj zapravo sigurno i više od pola. Serija je snimljena prije Brexita, a u spomenutom isječku protagonisti serije objašnjavaju zašto je Velika Britanija u EU-u:
„Ministarstvo vanjskih poslova (Foreign Office) proeuropski je nastrojeno zato što je zapravo antieuropski nastrojeno. Državni službenici (Civil service) ujedinjeni su u želji osiguravanja da zajedničko tržište nikad ne zaživi. Zato smo ušli u EU… Velika Britanija imala je istu vanjsku politiku unatrag barem 500 godina. Stvoriti neujedinjenu Europu. Iz tih razloga borili smo se s Nizozemcima protiv Španjolaca, s Nijemcima protiv Francuza, s Francuzima i Talijanima protiv Nijemaca, i s Francuzima protiv Talijana i Nijemaca. Podijeli pa vladaj. Zašto bismo to sad mijenjali kada je tako dobro sve funkcioniralo… Moramo sve srušiti i zato moramo biti unutra. Pokušali smo stvari srušiti izvana, ali to nije uspjelo. Sada kada smo unutra, možemo od svega napraviti svinjski doručak. Postaviti Nijemce protiv Francuza, Francuze protiv Talijana, Talijane protiv Nizozemaca. Ministarstvo vanjskih poslova je presretno. Kao u stara dobra vremena… Što EU ima više članica, više se sredstava može rabiti, cijela stvar postaje sve besplodnija i impotentnija.“
No da stvari nisu baš išle po ovom planu, s vremenom je postajalo sve očitije. Njemačka, kao najjača ekonomija, počela je imati sve veći utjecaj na kontinentu. Odnosno, strah od njezine dominacije unutar EU-a bio je s britanskoga stajališta potpuno opravdan. Pridodaju li se tomu i jeftini ruski energenti koji su njemačko gospodarstvo, ali i gospodarstva još nekih drugih europskih zemalja činili konkurentnima i neovisnima o opskrbi energentima na koje su Britanci imali utjecaja, niza razloga za zabrinutost svakako je bilo. (v. F. William Engdahl: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak)
Konstantno slabljenje britanskoga utjecaja u EU-u, dobrim dijelom i zbog sve slabije britanske ekonomije, dovelo je i do unutarnjega sukoba između njezinih političkih aktera u pitanju treba li ili ne ostati u Europskoj uniji. Prvo je održan neuspio referendum o škotskoj samostalnosti 2012. godine čime je Velika Britanija osigurala svoju državnu cjelovitost prije sljedećega koraka. A sljedeći korak bio je uspjeli referendum o britanskom izlasku iz EU-a održan dvije godine poslije toga, odnosno 2016., pri čemu je Škotima bila slaba utjeha da je tek samo svaki treći stanovnik Škotske bio za Brexit. Istovremeno, daleko na drugoj strani europskoga kontinenta, već su bile posložene karte za jedan novi sukob koji će imati dalekosežne posljedice.
Britanska politika prema Ukrajini
Ukrajina je dugo bila zemlja koja je na svim izborima bila između Istoka i Zapada, odnosno kandidati jedne ili druge opcije pobjeđivali su s tek nekoliko postotaka prednosti, osim ako nisu bili opterećeni korupcijskim skandalima. Korupcija u Ukrajini naslijeđena je kao golem problem još iz komunističkoga vremena, kao uostalom i u mnogim drugim zemljama. No u nesređenu društvu kakvo je ukrajinsko, korupcijski skandali bili su ujedno i idealno sredstvo za političke obračune, a u tom su mnogi vanjski čimbenici imali svoje računice i utjecaje.
Godine 2012. na ukrajinskim predsjedničkim izborima pobijedio je Viktor Janukovič, političar nesklon približavanju Zapadu. Još 2010. Ukrajinski parlament upravo je na njegov premijerski prijedlog izglasovao odluku o odustajanju od članstva u NATO-u i neutralni status zemlje. Političke razlike unutar Ukrajine počele su se produbljivati i započeo je niz prosvjeda. Sve je kulminiralo krvoprolićem 2014. godine u kojem je poginuo velik broj prosvjednika i veći broj policajaca. Pala je krv i nije se više moglo natrag. Na istoku zemlje, posebice sklonom Rusiji, dolazi do oružane pobune. Nakon toga dolazi i do ruske aneksije Krima gdje je stacionirana ruska flota, čime su ostvareni svi preduvjeti za budući širi sukob. Sam je sukob zaleđen 2014. sporazumom iz Minska, oko kojega su posredovale Francuska i Njemačka, tada predvođene Françoisom Hollandom i Angelom Merkel. Velika Britanija, tada još u Europskoj uniji, nije bila dio toga sporazuma.
Godine 2019. na izborima u Ukrajini uvjerljivo je pobijedio Volodimir Zelenski, koji je prije toga imao uspješnu glumačku karijeru, posebice u političko-satiričnoj seriji u kojoj je igrao ulogu ukrajinskoga predsjednika od 2015. do 2019. godine. Ta se uloga pokazala odličnom odskočnom daskom za izbore u društvu umornom od korupcije i željnom nečega novoga. Godine 2021. Angela Merkel izjavila je pomalo iznenađujuće kako se više ne će kandidirati za njemačku kancelarku i najavila odlazak iz politike. U to vrijeme britansku vladu predvodi Boris Johnson, veliki zagovornik britanskoga puta izvan Europske unije, a ukrajinski predsjednik Zelenski održavao je razne sastanke s ciljem uključenja Ukrajine u NATO.
Rusija će izvršiti agresiju na Ukrajinu u veljači 2022. Posljedice će biti strašne, posebice za Ukrajince, milijuni će se raseliti, cijeli gradovi i industrije bit će uništene, i stotine tisuća mladića ubijeno ili učinjeno trajnim invalidima. No prije te potpune katastrofe, a odmah nakon što prvi napad Rusije na Kijiv i duboko u unutrašnjost Ukrajine nije uspio, dvije zemlje našle su se za pregovaračkim stolom. Bivši izraelski premijer Naftali Bennett posredovao je u pokušajima uspostave mira i dao svoju procjenu uloge pojedinih aktera. Po njemu su zapadni saveznici početkom rata blokirali sporazum Ukrajine i Rusije, odnosno „Boris Johnson usvojio je agresivnu liniju, Scholz i Macron bili su pragmatičniji, a Biden je bio i jedno i drugo”. (v. Razgovor s Naftalijem Bennettom)
Koliko je Ukrajina bila važna Velikoj Britaniji, pokazuje i podatak da je tijekom 2022. Boris Johnson tu zemlju posjetio čak četiri puta. Promjenom vlasti u Velikoj Britaniji nije se promijenila sama politika prema Ukrajini. Velika Britanija i s novim je premijerom Keirom Starmerom zadržala agresivnu liniju, kako se izrazio izraelski diplomat. Koliko je to u ukrajinskom, a koliko u interesu Velike Britanije, postoje podvojena mišljenja. U svakom slučaju, mrtvi se ipak broje samo na jednoj strani ovoga „velikoga prijateljstva“. A kad smo kod prijateljstava, isto je tako važno imati u vidu kako će pri projiciranju svojega utjecaja na kontinentu Velika Britanija uvijek paziti kako ne bi srušila svoje strateško savezništvo sa SAD-om. Razlike mogu postojati i postojat će, ali ta osnovna premisa britanske politike teško će se sasvim promijeniti, pogotovo ne zbog Ukrajine.
Dosadašnja britanska politika prema Hrvatskoj
Hrvatska se nakon Prvoga svjetskoga rata našla u Jugoslaviji, kojom je dominirala Srbija, kao državnom rješenju koje, između ostaloga, može suzbiti njemački utjecaj prema Istoku. Jugoslavensko rješenje dogovoreno je i na Jalti za razdoblje nakon 2. svjetskoga rata. Velika Britanija, nasuprot Njemačkoj, zalagala se za njezino održavanje i nakon izbijanja rata devedesetih i osamostaljenja Hrvatske. Tu se odmah vidi razlika u pristupa britanske politike prema Hrvatskoj i prema Ukrajini, iako zapravo postoje, iz moralne i etičke perspektive, velike analogije između hrvatsko-srpskoga rata i ukrajinsko-ruskoga rata.
Britanska politika odradila je svoju sramnu ulogu i oko haaških suđenja. Žrtvi se sudilo kao da je ona bila agresor, ne bi li se krivnja za rat potpuno relativizirala, a jugoslavenska formula učinila ponovno mogućom. To je izazvalo veliku štetu hrvatskomu društvu, koje i danas pokazuje patološke poremećaje, a Domovinski rat pao je u drugi plan u usporedbi s podjelama iz 2. svjetskoga rata. Trenutačno, nova Jugoslavija nije ostvariva, pogotovo dok je Beograd pod dominantno ruskim utjecajem. Ali isti oni mediji u Hrvatskoj koji su bili toliko aktivni u širenju haaške krivnje na sve znane i neznane, i dan danas s velikom nostalgijom pišu o starim dobrim vremenima iz bivše države, a njihove internetske naslovnice znaju imati i više priloga iz „regiona“ nego iz same Hrvatske.
Goleme razlike u britanskoj politici postojale su i prije, posebice na kraju 2. svjetskoga rata. Naime, nakon tog rata, osam tisuća pripadnika ukrajinske SS divizije našlo je svoje utočište u Kanadi i Velikoj Britaniji, zlu ne trebalo ako dođe do nekoga novoga ratnoga sukoba na području Ukrajine. (v. 14th Waffen Grenadier Division of the SS (1st_Galician)) S druge strane, hrvatski zbjeg pred komunističkim i jugoslavenskim terorom na kraju 2. svjetskoga rata završio je britanskim vraćanjem svih izbjeglica i masovnim ubojstvima vojnika, žena i djece, u suprotnosti sa svim međunarodnim konvencijama. Britanska dokumentacija o tim događajima i dan danas tretira se kao tajna i povjesničari joj ne mogu pristupiti. Slično je i sa stotinama grobnicama po Sloveniji i Hrvatskoj. One i dalje čekaju istražitelje. I tako već 35 godina od raspada Jugoslavije. Ništa ni danas ne smije poremetiti lažnu sliku o nastanku komunističke Jugoslavije, odnosno, da se od početka radilo o zločinačkoj tvorevini u čije su temelje ugrađeni masovni zločini protiv političkih protivnika i onih koji bi to s vremenom eventualno mogli postati. (v. Predaja koja se nikad nije smjela dogoditi)
Usporedbu između britanske politike prema Ukrajini i prema Hrvatskoj treba imati na umu kako ne bi bilo nimalo dvojbi da su svjetske sile, ovisno o svojim interesima, u stanju u istom trenutku bez ikakvih zadrški funkcionirati na temelju dvostrukih kriterija. I zato, kada se govori o britanskoj politici, treba prvo shvatiti koji su njezini interesi i prioriteti na određenom području. Ali, da isto tako ne bi bilo zabune, to vrijedi i za druge svjetske sile, a ne samo za Veliku Britaniju. U takvom svijetu onda i Hrvatska mora vidjeti koje su njezine realne mogućnosti, kao i ne upadati u zamke obavljanja poslova za tuđe interese. A da bi to Hrvatska mogla trajno činiti, za početak mora biti sigurna ima li aparate i institucije koji će se tim temama sustavno i dugoročno baviti, kao i učiti od onih koji su na tom putu mnogo dalje napredovali.
