Zakmardijeva škrinja povlastica: Ustaša iz 1643.
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 11 Lipanj 2025 15:07
Idu dalje Hrvatske kronike, doista ne znam koliko im je godina, ali bit će oko dvadeset. Koliko još, sam Bog zna, ako se nevoljkost suvremenih hrvatskih kulturtregera prema HKV-u nastavi, možda ove rubrike iliti kolumne uskoro ne će biti. „A kaj onda“, veli mačak Mak, „dosta si toga naškrabal u životu, možeš se malo posvetiti životinjama, to jest meni i Toru.“
„Pa ja i inače pišem o životinjama“, kažem, „o životinjama u politici, kulturi i općenito. Znači, ne zanemarujem životinje, ni one koji izgledaju kao ljudi, ni prave.“
Tako mi razgovaramo, a vrijeme leti, već odmiče vrući lipanj s ponekim incidentom. „A kaj je to s grbom i zastavom?“, pita neobaviješteni Tor. „Kaj još ni sami ne znate kakav vam je grb, vi Hrvati?“
I onda mu ja objasnim. Uvodno, ispričam mu da sam nekidan bio na nekom događaju u Državnom arhivu. Kad ondje, u predvorju, ispred Velike čitaonice u kojoj sam kao student satima čamio – Škrinja privilegija ili hrvatski rečeno povlastica, doduše replika, jer se original čuva u atomskom skloništu, trezoru. Gledam ja, kad ono na hrvatskom grbu prvo bijelo polje. Pitam je li škrinja iz NDH, ne, vele mi da je iz 1643. Dao ju od hrastovine načiniti protonotar Zakmardi, znači ustaša jedan, bez obzira na stoljeće.
Sutradan kupim novine, kadli pišu o hrvatskom grbu, da je HAZU donio deklaraciju (vidi, vidi) o grbu, u kojoj se kaže da nema veze je li prvo polje bijelo ili crveno, da je sve to hrvatsko, a samo politikanti i spavači lupaju bedastoće ne bi li malo naudili Hrvatskoj. Uopće, kao da su se Hrvati malo osovili, a dugo im je trebalo – moderna hrvatska država postoji, ako se dobro sjećam, u stvari od 1990. i božićnog Ustava –a tek su sada jasno kazali da se ne će više dati za.... (autocenzura) od raznih idiota, doduše lijepo smještenih i u institucije. Tek sada zaštitili svoje simbole od podmetanja iz krtičnjaka. Nekako u isto vrijeme proglašen Dan hrvatske zastave, 5. lipnja, prikazana i povijesna hrvatska trobojnica iz doba bana Jelačića. S njom u svezi, listam po tko zna koji put golemu knjigu Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848. autora Josipa Neustadtera, hrvatskoga generala, koji je marljivo zapisao sve što se zbivalo, i to na francuskom. Djelomičan prijevod bijaše objavljen 1942. (HIBZ, ravnatelj Mate Ujević), a cjelovit 1994. marom dr. Ivana Gostla, kojega se rado sjećam. Naklada Školska knjiga. Jako mi je dobro došao kada sam pisao roman Što Bog dade i sreća junačka (prikrivena reklama). Nego, zašto sada spominjem generalovu knjigu: tražim ima li koja riječ o – zastavi. Ima. Na žalost vrlo oskudno. U inače opširnom izvješću o ustoličenju bana i radosti puka, kaže se samo ovo: „Ban se pojavio u jelačićnarodnoj nošnji, a pred njim je nošena narodna zastava.“ Toliko. Inače, Neustadter je bio jedan od onih stranaca koji su se zaljubili u Hrvatsku („Draga moja druga domovina, plemenita Hrvatska“),što i nije teško. I nije bio jedini iz toga doba, zagonetni Edgar Corberon volio je Hrvatsku, a obožavao Jelačića. (Uzgred, Corberon ima i druge zasluge, nastojao je na utemeljenju Sveučilišta. I još uzgred: navečer nakon ustoličenja, piše general (i maršal) našli se svi u kazalištu. „Kada se pojavio ban bijaše takvo oduševljenje da se umalo srušio svod kuće koju je neki gospodin Stanković dao izgraditi nakon što je dobio zgoditak na lutriji.“
Malo sam se zaletio u povijest, za pravo reći i ne tako daleku, u potrazi za zastavom. U zaključku: lipanj 2025. počeo je bistrenjem hrvatskih simbola, što ima elemente hrvatskoga preporoda, govorim bez ironije. Ako pridodamo i nedavno izglasovani Zakon o hrvatskom jeziku, možemo slobodno zaključiti da su Hrvati učinili što je davno trebalo. A podsjet na hrvatsku trobojnicu iz 19. stoljeća i osobito na bana Jelačića, i nije historicizam ako pogledate Orbanove zemljovide, koji obuhvaćaju hrvatske zemlje, od Međimurja do Rijeke i Kvarnera – čekaju Mađari samo da bude izgrađena nizinska željeznička pruga, pa hajdmo ispočetka. Ako uspiju, opet će neki mladi Stipica Radić protestirati protiv mađarskoga jezika na željeznici. Glede Međimurja, čitamo životinje i ja da zrakoplovni rafali navodno nisu preletjeti taj dio Hrvatske, pa se Međimurci srde. S tim u svezi moram se prisjetiti kako se bilo uvriježila ona pjesmica o granicama „od Drave do mora“ – naime, kada smo za stolom u Banskim dvorima pročitavali prvu verziju uvoda u budući božićni Ustav, a Mure nije bilo, ja sam zahtijevao da uđe formulacija od Mure i Drave do Jadranskoga mora, što je Tuđman prihvatio. (Ta verzija doživjela je poslije promjene, konačna je bila sažetija, bez detalja.) Možda sam o tome već pisao, ali neka znaju Međimurci. A kada sam već pri Jelačiću: na prvoj saborskoj sjednici kojoj je bio nazočan kao ban, digli Srbi graju da se Srijem treba pripojiti Vojvodini. Uspjeli im je, polovično, tek stoljeće poslije. Pa se Matošev Tovarnik našao (ipak) na hrvatskoj strani raspolućenoga Srijema, što u Matici hrvatskoj još nisu saznali.
Granice. Upravo živimo u vremenu kada su sve granice, čini se, upitne, što je doista prešlo sve granice, a taj opasni cirkus predvode velike sile s američkim Neronom i kremaljskim Kaligulom. Pola meni, pola tebi, pola Bagi. To jest, obje Amerike i Grenland meni, veli Trump, a pola Azije i cijela Europa meni, kaže Putin. Oko Afrike se još nisu složili, tek je Trump zabranio uvoz ljudi iz Afrike. Kasno. Trebao je to učiniti neki Trump u doba kada su Ameri uvozili robove iz filmafričkih zemalja (na engleskim lađama). Nisu samo velike sile sada u zamahu, pridružio im se i Izrael s Amerima kao mentorima, pa se širi na sve strane zločinačkim načinima. A ima toga još, samo što mi iz naših vrlih medija saznajemo s nekoliko godina zaostatka, kao da smo u vremenu Marka Pola. Tek sam nedavno nešto pročitao o Sudanu, a kada je novi papa spomenuo Mjanmar, u prvi mah nisam znao o čemu govori. Štedi se na sve strane, valjda ukidaju dopisništva.
Štedi se i na inače živahnoj kulturi. Već sam dosadan kada za primjer uzimam hrvatski film i televizijske nizanke, koji ne dobivaju dovoljno, odnosno dobivaju nedovoljno. Gledam nekidan korejsku seriju, povijesnu, i ne mogu doći k sebi. Sve odlično, od scenarija do režije, scenografije, kostimografije, fotografije, glume. Fasciniran sam. I sve to košta, naravno. Za hrvatski, osobito povijesni film, nema novaca, jer to košta. I koga će vraga Hrvati gledati filmove o svojoj povijesti, misle mudraci. Idemo mi ostati u balkanskom loncu, kažu ravnodušno, snimati o nježnoj suvremenoj vezi Srbijanca i Hrvatice ili obratno, da ostanemo svoji na svome, to jest svoji u svojoj regiji. I to manje košta. Zajedno smo jači.
Usporedo jačamo našu vojsku, dok kulturtregeri rečenim projektima rade na uspavljivanju nacije. Komedija. A zašto jačamo vojsku, od koga nam prijeti opasnost? Od susjeda kao i obično, od razbuđenih velikosrpskih planova, velikomađarskih, pa i velikotalijanskih, kao što smo imali prilike vidjeti. S potonjima u svezi lijep primjer: na lokalnim ozšadizborima vidjeli ste natpis Pula/Pola, tako je valjda službeno, sve napola (kao Srijem), a zašto nije Rijeka/Fiume, ne znam. Ali u Rijeci imaju športsku ili kakvu manifestaciju nazvanu Fijumankom. Zašto ne Riječankom, ni to ne znam. (Karolina je i dalje riječka). I tako dalje. Očekujem Zadar/Zara. I Zagreb/Agram, ili Split/Spalato. Je, je, Spalato je nekako melodioznije, a Split zvuči engleski.
Lika će ostati Lika, dok bude Hrvatske. Živim u okolici Samobora, proizvodim smeće kao i drugi, a nisam se zapitao kamo to smeće odvoze. Tek u nedjelju čitam u novinama da ga odvoze u – Liku. No, to me je pogodilo, doista, u Liku, u blizini izvora vode, u pustu Liku gdje nema tko prosvjedovati, nema nadzora, sve manje je ljudi. Pa se bavimo nekakvim listićima s lokalnih izbora, jesu li priuštivi ili nisu, a velike, ogromne probleme ne rješavamo u ovoj neuređenoj državi, šaljemo smeće iz županije u županiju, uništavamo prostor. Prostor! O njemu su arhitekt Mutnjaković i ekipa donijeli deklaraciju, ali što dalje? Prostor. Razgovaram s poznanikom, agentom za nekretnine, veli kupio Belgijac veliku parcelu, pa prodao Dancu, i tako dalje. A što se može. Koliko su Slovenci zauzeli prostora u Istri, legalno i nelegalno? Nije li i to dio većega plana, a mi dudeki šutimo. Dotle idu stranci dalje, na Krk, na Pag, pomalo se ušuljavaju u međuvremenu bolje potkoženi Česi i Slovaci. Kako je s Rusima, ne znam. Oni valjda čekaju na lijepe, velike parcele u Ukrajini, možda jednu vrlo veliku, od Dnjepra na istok.
Riječ mjeseca, riječ godine je – dron. Relativno jeftin, efikasan. Svi se međusobno droniraju, ubijaju letećim tanjurima, bespilotnim. Hrvatska se uključuje u europsku dronsku modu, ali skromno, prema veličini, valjda. Proizvodit će male dronove, uz europsko doniranje. No, i to je napredak nakon onih bojlera punjenih eksplozivom, koje smo 1991. bacali iz poljoprivrednih aviona.
Pomilovanja
Kada je Biden odlazio, nije bio toliko senilan da se ne bi sjetio osloboditi kazne blisku osobu, pomilovati, kao što Trump nije u trijumfu zaboravio pomilovati napadače na Kongres, svoje pristaše. Kako mi u Hrvatskoj stojimo s pomilovanjima? Nikako, jer je aktualni prezident odavno izjavio da nikoga ne će pomilovati. Ne će, i gotovo, makar ima tu ovlast. Čini mi se, također odavno, da je jedan od razloga Ivo Sanader. Godinama se pravosuđe poigrava s bivšim premijerom, godinama je čamio u pritvoru, potom u zatvoru. Nedavno je napokon dokazano da nije bio ratni profiter, kako mu se stavljalo na dušu, uz druge navodno ili ne krimene. Traje ta tragična priča dugo i predugo. Da je i trostruki ubojica, Sanader bi već odavno bio na slobodi. Uz pravosudni spori i cinični žrvanj, riječ je i o političkom mlinu, kao da i jedni i drugi uživaju što čovjek pati. Osobito oni koji su od Sanadera gubili izbore. Recimo Zoki. A Zoki voli imati ovlasti, osim jedne – pomilovanja.
Sada, kada se situacija u svijetu oko nas zgusnula, treba u korist Ive Sanadera reći da nas je upravo on uveo u NATO.
Nogomet
Vraćam vas desetljećima unatrag, samo za ovu priliku. Naime, kada smo se oslobodili iz jugokomunističkoga kaveza i osamostalili, stalno sam slušao jauke brižnih ljudi, te kako ćemo sada, kakva će to biti nogometna liga samo s hrvatskim klubovima, tko će to gledati, publika se osipati, smiješno. Nema Zvezde, nema Partizana. Kadli, pokazalo se da HNL živi, da je liga zanimljiva, ima publiku, rođeni novi navijači, nacionalno osviješteni – tuku se hrvatski s hrvatskima, i to žestoko.
Slično su jugonostalgičari govorili o reprezentaciji. Ma gdje će biti hrvatska reprezentacija, kad ni jugoslavenska nije imala neke veće uspjehe. Kadli... I tako dalje.
(Pišem ovo prije Češke, takvi su rokovi.)
