Biti protiv „Oluje“ znači biti protiv hrvatske slobode
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 12 Kolovoz 2025 19:00
Dok većina hrvatskih građana s ponosom i zahvalnošću obilježava vojno-redarstvenu operaciju „Oluja“ kao jedan od najvažnijih trenutaka hrvatske povijesti i ključan čin oslobođenja od velikosrpske okupacije, paralelno se vodi sofisticirani, dugoročno osmišljeni informacijski rat čiji je cilj delegitimirati tu povijesnu pobjedu.
Riječ je o višerazinskom ratu – političkom, pravosudnom, medijskom i simboličkom – kojei desetljećima Olujavode domaće projugoslavenske, lijevoliberalne i parapolitičke strukture koje nikada nisu prihvatile hrvatsku državnu samostalnost i koje nastoje narativno rekonstruirati povijest u korist poraženih ideologija.
Politički udar na Oluju nije dolazio samo iz Beograda – od Srbije se uvijek očekivala agresivna retorika, nego i iz Zagreba, iz krugova koji Hrvatsku promatraju kao slučajnu državu i privremeni entitet u kojemu se ne smije afirmirati jasna nacionalna identitetska svijest.
Odmah nakon Tuđmanove smrti, vrijeme Račanove koalicije i predsjedničkog mandata Stjepana Mesića svjedočili smo institucionalnom podilaženju haaškim konstrukcijama, čime su hrvatske vlasti same davale legitimaciju optužbama o „udruženom zločinačkom pothvatu“. U tim procesima ključnu su ulogu imali tzv. „haški suradnici“, politički i pravosudni akteri iz Hrvatske koji su činili tzv. „hašku petu kolonu“, kako ih je nazvao. Taj je mreža aktivno radila na kriminalizaciji Domovinskog rata i potkopavanju temelja hrvatske državnosti.
Ti su akteri izravno ili neizravno stajali iza teze da je operacija „Oluja“ bila čin „etničkog čišćenja“, a time su zapravo implicirali da je i sama hrvatska država nastala na zločinu. Iako je Haaški sud u konačnici odbacio te optužbe, njihova politička šteta je nepopravljiva – jer kako je rekao Goebbels, laž koja se često ponavlja postaje istina. U slučaju „Oluje“, mnogi u Hrvatskoj još danas ponavljaju tu laž.
Od 2000. godine nadalje, i pravosudni aparat Republike Hrvatske u više se navrata koristio za političke obračune s braniteljima i generalima. Miroslav Tuđman u više navrata isticao da je informacijski rat protiv Hrvatske vođen planski i da je pravosudna strategija kriminalizacije Domovinskog rata zamišljena kao sredstvo za poništenje legitimnosti same hrvatske državnosti. Tuđman je dokumentirao kako su pojedini djelatnici hrvatskih institucija, nevladinih organizacija i medija, svjesno sudjelovali u izgradnji slike Hrvatske kao zločinačke.
Pojedinci poput Mesića u Haagu su svjedočili protiv vlastite države, dok su istovremeno domaći sudovi odbijali pokretanje kaznenih postupaka protiv onih koji su tijekom velikosrpske agresije činili stravične zločine nad Hrvatima.
Svake godine, uoči 5. kolovoza, kada Hrvatska slavi Dan pobjede, slobode i domovinske zahvalnosti, lijevoliberalni mediji poput Telegrama, Novosti ili portala Net.hr – umjesto da se osvrnu na povijesno značenje pobjede i odaju počast hrvatskim braniteljima – pokreću kampanje koje ističu srpske žrtve, prešućuju kontekst rata i perpetuiraju narativ o hrvatskoj krivnji.
Ti tekstovi, često prepisani iz publikacija organizacija poput Documente ili Srpskog narodnog vijeća, serviraju se međunarodnim medijima kao autentični prikazi „kontroverzne prošlosti“, čime se stvara atmosfera da Hrvatska nije do kraja obračunala s „vlastitim zločinima“, iako su hrvatske žrtve u velikoj mjeri neprepoznate, prešućene i institucionalno zaboravljene.
Posebnu ulogu u procesu kriminalizacije “Oluje” ima i tzv. Inicijativa mladih za ljudska prava, Njihovi dokumenti, javne izjave i performansi – uključujući i sudjelovanja na forumima u regiji i Bruxellesu – redovito su bili usmjereni na kriminalizaciju pobjedničke vojne operacije, te su korišteni kao argumentacija u međunarodnim izvješćima protiv Hrvatske. Na taj su način postali medijski i simbolički nastavak informacijskog rata koji je vođen izvan, ali i unutar hrvatskih granica.
Zoran Pusić, Vesna Teršelič i slični akteri nisu samo komentatori – oni su protagonisti dugotrajnog psihološkog i propagandnog rata protiv vlastite države. Kao što je svojedobno istaknuo Miroslav Tuđman, riječ je o mreži organizacija koje imaju stabilne veze s inozemnim centrima moći i koje djeluju u funkciji prekrajanja povijesti, a ne njenog objektivnog tumačenja.
Posebnu iritaciju kod jugoslavenskih nostalgičara izaziva svečani vojni mimohod povodom obljetnice „Oluje“. Takvi mimohodi, kao simbol vojne i državne snage, smetaju onima koji Hrvatsku ne žele kao vojno sposobnu i identitetski jasno profiliranu naciju.
Otpor tim manifestacijama dolazi iz redova istih onih struktura koje su bile protiv osamostaljenja Hrvatske, koje su nakon 2000. zazivale „region“, a danas zazivaju „deustašizaciju“. Za njih je i sam čin vojnog mimohoda „provokacija“, jer podsjeća na činjenicu da je Hrvatska – usprkos svemu – izvojevala pobjedu.
Ti se napadi ne događaju slučajno – oni su dio šire strategije dekonstrukcije nacionalne memorije. U tom kontekstu ne treba čuditi što mediji i pojedine udruge mimohod prate s izraženim prijezirom, nazivajući ga „trijumfalizmom“ ili „militarizacijom društva“.
Operacija „Oluja“ nije samo vojna pobjeda – ona je paradigma hrvatskog oslobođenja, nacionalnog identiteta i državnog suvereniteta. Zato je napad na nju ujedno i napad na samu ideju Hrvatske.
Borba za istinu o „Oluji“ nije akademsko ili dnevnopolitičko pitanje – to je borba za dušu nacije. Dokle god se u Oluja hrvatskom prostoru mogu nekažnjeno plasirati laži o zločinačkom karakteru hrvatske borbe za slobodu, dotle će informacijski rat protiv Hrvatske trajati. No na to se mora odgovoriti – snažnom politikom istine, obrazovanjem, zakonodavnim mehanizmima i strateškim promicanjem povijesnih činjenica.
Treba biti vrlo jasan: tko je protiv „Oluje“, taj je za velikosrpsku koncepciju.
Vojno-redarstvena operacija „Oluja“, izvedena u kolovozu 1995., bila je nužna, legitimna i međunarodno priznata akcija oslobađanja oko 18% tada okupiranoga hrvatskog teritorija. Tzv. RSK, s Kninom kao glavnim gradom, bila je nedemokratska, etnički očišćena tvorevina stvorena uz potporu Beograda i uz brutalno nasilje nad Hrvatima i nesrbima. Stoga, tko se protivi „Oluji“, protivi se i činu oslobođenja hrvatskoga državnog teritorija, što nužno znači – svjesno ili nesvjesno – zalaganje za nastavak postojanja te paradržave.
Slobodan Milošević i njegovi lokalni egzekutori, među kojima je zloglasni Milan Martić bio jedan od najeksponiranijih, uspostavili su u tzv. Krajini režim koji je institucionalno provodio progon Hrvata, minirao hrvatske kuće, rušio katoličke crkve, otvarao logore, ubijao i protjerivao nesrbe. Taj režim je trajao četiri godine i jedina realna alternativa njegovu kraju bila je „Oluja“. Protivljenje „Oluji“ izravno znači zalaganje za to da je taj režim trebao ostati na vlasti – jer druge opcije nije bilo.
Lijevo-liberalne i projugoslavenske strukture, koje danas najčešće napadaju „Oluju“, najčešće zanemaruju kontekst: agresiju na Hrvatsku, opsadu Vukovara, pokolj u Škabrnji, četiri godine topničkog terora po nizu hrvatskih gradova. Naprotiv, svoju „kritiku“ usmjeravaju isključivo na hrvatski oslobodilački čin. Takva selektivna moralnost otkriva stvarni cilj: stavljanje znaka jednakosti između žrtve i agresora te prikriveno žalovanje nad porazom velikosrpskoga projekta.
Nije slučajno da oni koji problematiziraju „Oluju“ često ne dovode u pitanje opravdanost postojanja paradržavne olujaKrajine, niti traže odgovornost Martića, Hadžića, Babića, Šešelja ili Miloševića, nego isključivo napadaju Hrvatsku. Kad netko u ljeto 2025. traži zabranu vojnih mimohoda, skida ploče s imenima ratnih zapovjednika, umanjuje značenje Dana pobjede, a istodobno nema nikakvu potrebu osuditi zločine krajinskih milicija, on zapravo poručuje: „Martić je mogao ostati, ali Tuđman nije smio pobijediti.“
Oni koji su protiv „Oluje“ zaboravljaju da bi bez nje Hrvatska danas imala nepriznatu granicu unutar svoga teritorija. Istočna Slavonija, koja je vraćena mirnom reintegracijom, nikada ne bi bila vraćena da nije bilo vojne snage koja je pokazala odlučnost hrvatske države. Drugim riječima, biti protiv „Oluje“ znači biti protiv postojanja Hrvatske u granicama u kojima danas postoji – što je upravo ono za što se zalagala krajinska i beogradska politička elita.
Ako netko tvrdi da je „Oluja“ bila nepotrebna, on zapravo tvrdi da je rješenje trebalo biti – nikakvo. Da je hrvatski narod trebao živjeti pod neprestanim granatiranjem. Da obitelji iz okupiranih područja nikada ne vide svoj dom. Da zločinci u Kninu ostanu na vlasti. Taj stav nije „za mir“, nego za vječni status quo pod agresorom. On je suprotan logici, pravu i pravdi.
Tko je protiv „Oluje“, taj je – htio to priznati ili ne – za to da su i danas u Kninu Martićevi milicajci. Da je Knin danas glavni grad jedne etnički čiste, velikosrpske paradržave. Da hrvatska zastava ne vijori na tvrđavi, da hrvatski policajac ne može kročiti u Gračac, Obrovac, Benkovac i Glinu. Da nema Hrvatske kakvu danas poznajemo.
I zato se, s punim pravom, može reći: biti protiv „Oluje“ – znači biti protiv hrvatske slobode.
Davor Dijanović
Hrvatski tjednik
