Buljan Flander o pedofilima: Zakoni su dobri, ali sudovi daju minimalne kazne. To je katastrofalna poruka
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Kolovoz 2025 18:00
Kada zlostavljač dobije nisku kaznu ili čak rad za opće dobro, dijete dobiva poruku: „Ono što se tebi dogodilo nije strašno.“ To može biti jednako traumatično kao i samo zlostavljanje. Počinje se osjećati krivim što se uopće loše osjeća, što traži pravdu. To je opasno jer dodatno nagriza njihovo samopouzdanje i vrijednost.
Nakon što se u javnosti ponovno otvorila rasprava o preniskim kaznama za seksualno zlostavljanje djece, razgovarali smo s psihologinjom i psihoterapeutkinjom Gordanom Buljan Flander, koja desetljećima radi s djecom žrtvama trauma.
Kroz cijelu se svoju bogatu karijeru bavi zaštitom djece, njihovog mentalnog zdravlja i njihovih prava. Kao dječji psiholog u Klinici za dječje bolesti Zagreb često se susretala sa zlostavljanom i zanemarivanom djecom koja nisu imala potrebnu zaštitu odraslih. Bila je među prvima koji su početkom 90-tih godina u Hrvatskoj prepoznali ovu problematiku te se upravo toj djeci posvetila kroz svoju karijeru.
Osnivačica je savjetodavne linije za zlostavljanu i zanemarenu djecu “Hrabri telefon”1997. godine te inicijatorica osnivanja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba 2002. godine.
S mjesta ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba otišla je 2021 godine. Ostavku je dala nakon što je bila izložena kampanji blaćenja u kojoj su sudjelovale i žene osumnjičene za zlostavljanje djece, kao i neke osobe čije je pokušaje manipuliranja djecom u brakorazvodnim parnicama Poliklinika osujetila. Nakon toga, prof. Buljan Flander nastavlja raditi tretmane, edukacije, savjetovanja i supervizije kroz svoju privatnu praksu GBF Educa d.o.o.
Narod.hr: Više od tri desetljeća radite s djecom koja su preživjela seksualno nasilje. Možete li nam reći koliko ih je prošlo kroz vaš rad i što ste iz tog iskustva naučili?
Buljan Flander: Tijekom karijere sam radila s više od 1700 djece koja su bila seksualno zlostavljana. To nisu samo brojevi – to su sudbine. Znam njihove emocije do u najsitniji detalj: od srama i osjećaja krivnje, do uvjerenja da su oni sami izazvali zlostavljanje ili uništili obitelj. Najteže mi je bilo gledati kako djeca vjeruju da su zbog svog ponašanja navela počinitelja na taj čin. Počinitelji su u velikom broju slučajeva njima bliske osobe – trećina su roditelji ili očusi/maćehe, druga trećina rodbina poput ujaka, djedova ili sestara, a velik broj su prijatelji obitelji. Tek 10 posto su potpuni stranci.
Narod.hr: Što se događa u psihi djeteta kada vidi da je kazna za počinitelja minimalna?
Buljan Flander: Kada zlostavljač dobije nisku kaznu ili čak rad za opće dobro, dijete dobiva poruku: „Ono što se tebi dogodilo nije strašno.“ To može biti jednako traumatično kao i samo zlostavljanje. Počinje se osjećati krivim što se uopće loše osjeća, što traži pravdu. To je opasno jer dodatno nagriza njihovo samopouzdanje i vrijednost.
Narod.hr: U svojoj praksi susreli ste se s ljudima koji su godinama šutjeli. Možete li ispričati neki primjer koji vas je posebno dirnuo?
Buljan Flander: Ima ih mnogo, ali jedan ću izdvojiti. Nazvala me starija žena iz Njemačke, bila je kasna večer. Rekla je da ne zna koliko će još živjeti, ali je htjela da netko čuje njezinu priču. Zlostavljao ju je djed dok je imala šest, sedam godina. Nikada nikome nije rekla. Nije imala obitelj ni djecu jer se osjećala nesposobnom biti majka. Otišla je iz Hrvatske samo da pobjegne od mjesta koje ju podsjeća na traumu. Tek u svojim osamdesetim godinama skupila je snagu da to podijeli.
Narod.hr: Koliko djeca u prosjeku čekaju prije nego nekome kažu što im se dogodilo?
Buljan Flander: Istraživanja i praksa pokazuju da od trenutka kada se zlostavljanje dogodi do trenutka kada ga dijete otkrije prođe prosječno 10 do 16 godina. To znači da mnoga djeca tinejdžersko doba i rane dvadesete godine provedu noseći tešku tajnu, često štiteći zlostavljača jer se boje da će uništiti obitelj.
Narod.hr: Koliko je problem raširen i koliki je postotak osuđujućih presuda?
Buljan Flander: Svako peto dijete prođe kroz seksualno zlostavljanje. U Hrvatskoj sam s kolegicom 2002. provela prvo sustavno istraživanje na studentima i dobila isti rezultat kao i europska kampanja One in Five. No, samo deset posto djece prijavi zlostavljanje. Od tih prijava, osuđujuća presuda dođe u tek 7–8 posto slučajeva.
Narod.hr: Što to znači za dijete koje odluči progovoriti?
Buljan Flander: Nažalost, znači da će nerijetko više puta prolaziti kroz ispitivanja i vještačenja. Puno njih mi kaže: „Bolje da nisam nikome rekla.“ Osjećaju se kao da su oni na optuženičkoj klupi, a ne počinitelj.
Narod.hr: Smatrate li da bi zakoni trebali biti stroži ili je problem u njihovoj primjeni?
Buljan Flander: Naši zakoni su dobri, ali problem je što sudovi prečesto daju minimalne kazne. To je katastrofalna poruka – ne samo počinitelju nego i djetetu koje mora živjeti s posljedicama.
Narod.hr: Kakve psihološke posljedice ovakva iskustva ostavljaju u odrasloj dobi?
Buljan Flander: Dugoročne i teške. Osjećaj manje vrijednosti, obilježenosti, poteškoće u vezama, strah od roditeljstva, depresija, anksioznost i suicidalne misli. Djeca koja su preživjela seksualno zlostavljanje do 13 puta su sklonija pokušaju samoubojstva od onih koja su doživjela druge vrste trauma.
Narod.hr: Postoji li nešto što vas posebno plaši kada vidite kako društvo reagira?
Buljan Flander: Da. Plaši me kad vidim koliko se problem gura pod tepih. O ovome se danas puno manje govori nego prije 10 ili 20 godina. Institucije i udruge koje bi trebale biti na prvoj crti borbe previse šute. Djeca su danas, unatoč formalnim zakonima, u nekim stvarima ostala bez pravih branitelja.
Narod.hr: Često kritizirate pojam „žrtva“. Zašto?
Buljan Flander: Ne volim taj naziv jer ih svodi na ono što im se dogodilo. Oni su preživjeli, heroji. Heroji koji su se usudili progovoriti, nosili tajnu da bi zaštitili obitelj i uspjeli funkcionirati u školi unatoč svemu. Ako im društvo još pokaže da umanjuje njihovu bol, mi ih zapravo ponovno zlostavljamo.
narod.hr
