Tko prodaje slobodu za privremenu sigurnosti, neće dobiti ni slobodu ni sigurnost
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 30 Prosinac 2025 16:00
Predsjednik Milanović izraziti je antieuropejec, antibriselaš, bezbroj puta iskazao je razumijevanje kada su u pitanju ruski državni interesi, nikada nije eksplicitno osudio agresiju na Ukrajinu, dok hrvatska Vlada, na čelu s gospodinom Plenkovićem, zauzima suprotan pravac, dojam je kako je država praktički apsolutno podređena Bruxellesu, tj. posve podložna briselskim odlukama.
U modernom kontekstu suverenizam bi se mogao definirati kao politička ideologija, ili pokret, koji naglašava očuvanje nacionalnog suvereniteta, zagovara neovisnost države nad svojim teritorijem, unutarnjim poslovima i odlukama, nasuprot nadnacionalnim globalističkim institucijama, prevelikim vanjskim utjecajima raznih međunarodnih političkih ili ekonomskih organizacija, gdje se nacionalna država vidi kao primarni okvir političkog djelovanja, i koja je jedina u stanju oduprijeti se prenošenju suvereniteta s nacionalnih država na globalne ili regionalne strukture.
Globalizam i suverenizam, koji je i ekonomska a ne samo vrijednosna, dakle kulturna, identitetska ili moralna kategorija, dva su koncepta, zapravo dvije nove glavne ideologije, koje su zamijenile staru i poprilično potrošenu paradigmu ljevice i desnice, kojih više suštinski i nema.
Problematika kulturne homogenizacije
Hrvatsko društvo zapravo je u globalnim političkim, ekonomskim ili financijskim okvirima minorna kategorija, što odgovor na pitanja kako se postaviti prema negativnim posljedicama globalizma, poput gubitka nacionalne kontrole, neoliberalne ekonomske politike ili problematike kulturne homogenizacije, čini još izazovnijim, težim i kompliciranijim. U osnovi, sve se svodi na pitanje: koji je koncept jači, čvršći, dominantniji, tko u ovom trenutku vodi, tko pobjeđuje, gdje je naše mjesto u svemu tome?
Dojam je kako su suverenisti, antiglobalisti, ipak korak ispred. Nigdje to nije, a niti može, biti objavljeno, jer ne postoji formula koja bi eksplicitno mogla izračunati i potvrditi, ali se može analitički zaključiti kako su globalisti, ako ne u općoj defenzivi, barem u fazi usporavanja i, uvjetno rečeno, preslagivanja, konsolidacije. Ono što se desetljećima činilo kao neslomljivo, čvrsto kao mramor, kamen i željezo, danas puca po rubovima, međunarodne kompanije, banke, fondovi i sl. više ne pišu pravila po kojima se igra, hoće se kazati kako narodi koji su do sada poprilično igrali kako su ovi svirali, sada to više ne čine.
Trump i ideja globalizma
Donald Trump zadao je opasan udarac globalizmu, posebno u svojoj drugoj administraciji 2025. godine. On je biranim potezima poput uvođenje visokih carina na uvoz iz cijelog svijeta, kritikom multilateralnih institucija i povlačenjem iz mnogih globalnih sporazuma nanio težak udarac globalizmu i proklamiranoj fake ideji “slobodne trgovine, globalne suradnje i multilateralizma”, koncepata koji dominiraju još od perioda Drugog svjetskog rata.
Tu nema sumnje, ali bi se, unatoč često i prevelikom oduševljenju Trumpovom politikom, naročito kada su vrijednosne kategorije u pitanju, valjalo zapitati čini li Trump tolike manevre radi općeg dobra ili je prije svega fokusiran na “America First”; paradigmu, i sve što ide uz taj novoproklamirani politički koncept. Ono što se čini izvrsnim, prihvatljivim i dobrodošlim, svakako je Trumpova kritika Europe kada je riječ o vrijednosnim kategorijama, dakle kritici briselske proklamirane LGBTQ ideologije, zatim pogubne rodne paradigme, dekadentnog woke ludila, otvorenog antikršćanstva i drugih prevladavajućih devijacija (“Europa je propadajući kontinent”).
Također je izvrsno to što je američka administracija EU probudila iz “zimskog sna” po pitanju brutalne i zločinačke ruske agresije na neovisnu Ukrajinu, slijedom čega Europa konačno pokazuje stanovite “znakove života”, umjesto kao do sad mnogih beskrajnih besmislenih tzv. sankcija. Izvrstan je i američki izlazak iz obmane nazvane “Pariški sporazum”, i manipulacija oko tzv. klimatskih promjena, Trump često kritizira UN kao nefunkcionalan (U govoru pred UN-om rekao je da “budućnost ne pripada globalistima, već patriotima”). Niz je to, naime, dobrih poteza koji mnogi analitičari vide kao povratak realizmu i suverenizmu.
Trump demontira liberalni globalni poredak
Trump bez sumnje demontira liberalni globalni poredak, stoga je logično kako uslijed svega trpi ogromne kritike i napade, jer je “izdao ideju slobodnog svijeta”.
Bespogovorni Briselaši prišivaju mu etiketu čovjeka koji pokušava “uništiti Europu u sadašnjem obliku”, a on sam zbunjujuće poteze vuče i oko potpore Ukrajini, iako, istini za volju, do sada nikada nije uskratio bilo kakvu dogovorenu vojnu pomoć narodu Ukrajine. Čak ju je značajno i proširio.
Milanović i Plenković
Hrvatska državna vlast po pitanju globalnih, odnosno suverenističkih trendova vodi krajnje nedosljednu politiku. Predsjednik Milanović izraziti je antieuropejec, antibriselaš, bezbroj puta iskazao je razumijevanje kada su u pitanju ruski državni interesi, nikada nije eksplicitno osudio agresiju na Ukrajinu, dok hrvatska Vlada, na čelu s gospodinom Plenkovićem, zauzima suprotan pravac, dojam je kako je država praktički apsolutno podređena Bruxellesu, tj. posve podložna briselskim odlukama.
Pred čovječanstvom, time i pred Hrvatskom, turbulentan je proces općeg globalnog preslagivanja, kakvi se kroz povijest događaju tek periodično, takvi trendovi imaju različite reperkusije na velike ili male narode.
“Pobjeda suverenizma” nije konačna, niti može biti, u pitanju je tek pauza u globalnim kretanjima, jer globalizam, kako rekosmo, nije ideja koja može nestati. On se, kao takav, mijenja, mutira, usvajajući nova znanja, okolnosti i tehnologiju čeka svoj novi moment.
Upravo u tome i leži opasnost za male narode, jer za mnoge, nažalost i za ključne političke elite, pojam globalizma zvuči prilično apstraktno, i lako prihvatljivo. Da budemo posve otvoreni, kada su u pitanju mali narodi pojam globalizma umnogome se može poistovjetiti i izjednačiti s pojmom modernog neokolonijalizma. U pitanju je tek igra riječi, stvarnost je posve identična.
Moderni kolonijalizam
Proces tihe globalizacije, to jest modernog neokolonijalizma, na našim prostorima započeo je odmah nakon Domovinskog rata.
Država je tada imala ukupan dug nešto preko 5,5 mlrd dolara, većina bivše društvene imovina bila je u našim rukama.
Već nakon desetak – petnaest godina bili smo dužni desetak puta više milijarda, a skoro ništa više nije u našim rukama, i posljednje obiteljsko srebro smo prodali. Što strani “investitori”, a što domaći pretvorbeni predatori, uzeli su što su planirali, narod je ostao na vjetrometini događaja.
Turizam je sporije ‘okupiran’
Uslijed pomanjkanja suverenističkih politika, kombinirano s lopovlukom, prebrzo smo se “otvarali”, vođeni proklamiranom politikom integracije tržišta u moderne europske tokove. Mnoge strane korporacije došle su u hrvatsku, glavni sektori bili su bankarstvo, telekomunikacije, naftna industrija, trgovina na malo, farmacija i turizam.
Ključne strane korporacije koje su ušle na domaće tržište, poput Deutsche Telekoma, mađarskog MOL-a, izraelske TEVA-e, talijanskih UniCredita i Intesa Sanpaolo, zatim austrijske Erste Group, REWE Group vlasnici Billa-e, austrijskog SPAR-a, njemačke Schwarz Gruppe, vlasnik Lidla i Kauflanda, slovenskog Mercatora, kasnije Fortenova, nizozemskog Heinekena, i tako dalje, umnogome su zagospodarili domaćim tržištem.
Turizam je nešto sporije “okupiran”, ipak danas je preko polovice domaćih kapaciteta u vlasništvu stranih hotelskih lanaca i grupa, poput Marriott Internationala i Hiltona iz SAD-a, zatim Meliá Hotels International iz Španjolske, Falkensteiner Hotels & Residences iz Austrije, Kempinski iz Njemačke i Luxemburga, Radisson Hotel Group iz SAD i Kine, PHE Hotel Group / Park Plaza iz Izraela, Rixos Hotels iz Turske, Accor iz Francuske, zatim i manji ulasci, poput Mövenpicka ili Best Westerna, Aminessa, TUI grupe, a također su stranci postali suvlasnici u velikim domaćim grupama poput Liburnia Riviera Hoteli, Arena Hospitality Group, Plava Laguna i Jadranski luksuzni hoteli, te Valamar Riviera.
Strane tvrtke donijele nove tehnologije
Bez sumnje, strane su tvrtke donijele nove tehnologije, znanja i mogućnosti, ali ne s ciljem razvoja lokalne zajednice, često su se ponašali kao apsolutne gazde, dojam je kako su tu isključivo zbog veće zarade, i ničega drugog. I tu se dotičemo samog smisla, odnosno sukoba globalnog i nacionalnog. Tržišta su se povezala, tehnologije su se proširile, čak su se i države povezale, ali ostaje otvoreno pitanje ravnopravne suradnje u procesima, posebice ako se domicilne vlasti, uslijed pogubnih globalističkih trendova, maksimalno otvore, zaboravljajući da su tu kako bi štitili domaću privredu.
Velika Britanija prije svih, ali i Francuska i Njemačka, ključne države briselske EU, rodonačelnici su koncepata po kojem gotovo sve što je državno treba dati u privatne ruke, slijedom čega korporacije postaju moćnije od država. Tu dolazimo do opsjene koja se zove “slobodno tržište”, što je sveti gral globalističkog mita.
Startne pozicije nisu nam iste
Po tome, države se moraju u potpunosti otvoriti, ne smije se miješati u ništa, što znači da ne smiju ni pomagati svojoj privredi, a strane investicije postaju svetinja. Sve bi to trebalo proizvesti fer tržišnu utakmicu, da ali u teoriji.
Bolje kazati, u snovima. Do problema dolazi iz jednostavnog razloga da nam startne pozicije nisu iste, a niti su ikada bile! Da se razvijeno i nerazvijeno društvo mogu ravnopravno natjecati ravno je ideji da potpisnik ovih redova uđe u ring s Tysonom, i to u Mikeovim najboljim danima. Uglavnom, globalisti, briselski ili bilo koji, i dalje će biti ustrajni u pričanju priča o tome kako “slobodno tržište donosi razvoj i bogatstvo”, a ono što će se u praksi događati, i kod nas, je da će slabije države, one s manjkom suverenizma, i dalje prepuštati preostale resurse strancima, a stranci će, koristeći znanja i nove tehnologije, dodatno pokoriti domaće tržište svojim proizvodima, usput, ako bude potrebno, dodatno i korumpirati političare kako bi političke procese stavili pod apsolutnu kontrolu, drugim riječima, u pitanju nije nikakva globalizacija nego klasični neokolonijalizam.
Politička fragmentacija
Danas čovječanstvo živi u globaliziranom svijetu, kojeg mnogi analitičari nazivaju “svjetska politička fragmentacija”, što predstavlja proces u kojem se globalni poredak sve više dijeli na suparničke blokove, regije i sfere utjecaja, umjesto, kao ranije, jedinstvenog multilateralnog sustava temeljenog na zajedničkim pravilima.
Mnogi stručnjaci očekuje multipolarni ili fragmentirani poredak u sljedećem desetljeću, gdje velike i srednje sile postavljaju regionalna pravila. Ovo nije, kako bi se pomislilo, propast globalizacije ili slično, već tek prijelaz na “multi-speed, multipolar”; svijet s koegzistencijom rivalstva i međuovisnosti. Osim geopolitičkih tenzija, ekonomskih faktora i tehnoloških i sigurnosnih pritisaka, ključni faktor u tzv. fragmentaciji biti će domaće političke promjene, suverenistički desnih pokreti i polarizacije u mnogim zemljama (npr. u Europi, SAD-u i Latinskoj Americi).
Države, to jest narodi, koji su svjesni narastajućih trendova, mogu se zapravo na vrijeme pripremiti kako bi izbjegli probleme. Rješenje je što više političkog suvereniteta i tržište koje je stvarno slobodno. Dakle, stvarno, a ne ono što nam se prodaje kao slobodno tržište. Nama je potrebna vlast koja će slobodno odlučiti o vlastitim prioritetima, s kime ćemo surađivati i pod kojim uvjetima, a ne globalni centri koji će nam nametati što smijemo, a što ne.
Biti antiglobalist – stvar zdravog razuma
Osim toga, valja znati kako Hrvatska sa svojom pozicijom i moći nije u stanju odbaciti sve ono što bi možda i htjeli. Međutim, treba ustrajati na što većem suverenitetu i odbijati suradnju po tuđim pravilima, a protiv vlastitih interesa. U konačnici, sama činjenica da pravila po kojima funkcionira globalizam nikada nisu pisali mali narodi, njima je taj koncept bio nametnut, svirali su veliki očekujući da plešemo po njihovim pravilima, to dovoljno govori za sebe.
Sretna je činjenica da je generalno raspoloženje u većem dijelu svijeta usmjereno protiv globalista, reklo bi se da je u 21. stoljeću biti antiglobalist stvar zdravog razuma.
Vlast bi morala biti svjesna koje su nove opasnosti koje nam prijete, što točno, za razliku od ranijeg perioda, trebamo najviše čuvati. U suprotnom, nije isključeno da će netko ponovno eksploatirati naše strahove za našu sigurnost, a sve kako bismo prodali svoju slobodu. Uostalom, još je davno Benjamin Franklin, jedan od osnivača SAD, kazao: “Those who would give up essential Liberty, to purchase a little temporary Safety, deserve neither Liberty nor Safety.” (“Oni koji bi se odrekli osnovne slobode da bi kupili malo privremene sigurnosti, ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost.”)
