Hrvatska se treba čvršće integrirati u NATO
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 22 Siječanj 2026 17:01
Prije trideset četiri godine, 15. siječnja 1992., EU je priznao Hrvatsku. Dogodilo se, eto, da baš otprilike uz tu obljetnicu NATO-ov glavni tajnik Mark Rutte stigne u rutinski posjet Hrvatskoj: na razgovore o jačanju obrambenih kapaciteta država članica, a u sklopu politike podizanja borbene spremnosti NATO-ova europskoga krila.
Trenutak europskog priznanja Hrvatske (i Slovenije), baš kao i današnja politika obrambenog snaženja NATO-a, dogodio se i događa se u sličnim okolnostima: u vrijeme turbulentnog urušavanja jednoga međunarodnog poretka i stvaranja novoga. I kad bi imale barem malo dulje i jasnije vlastito povijesno pamćenje te bile spremne iz njega učiti, hrvatska državna politika i hrvatska politička javnost imale bi mnogo manje nejasnoća u razumijevanju današnjih procesa i manje dvojbi u formuliranju hrvatske političke pozicije u današnjoj transformaciji međunarodnog poretka.
Svatko mora računati s Trumpom
Za početak bi se valjalo osloboditi nekih zabluda, kojih je, doduše, više u javnim žalopojkama nego u Vladinoj politici. Ponajprije one o EU-u kao snažnom obrambenom igraču. EU to nikada nije bio, nije sada i nikada ne će biti. Jer nije ustrojen da brani Europu, nego da je ekonomski i koliko je moguće politički integrira. Kraće: da bude preventiva novom unutareuropskom ratu. Ni europsko priznanje Hrvatske nije bilo znak njezine snage i pobjede, nego više prikrivanje vlastite slabosti i poraza nakon što u prethodnih pola godine nije uspjela zaustaviti združene napade JNA-a i i srpskih paravojski na Hrvatsku i njihove brutalne zločine, pa ni postići jedinstveno političko stajalište prema tom ratu. Iako nije jamčilo sigurnu državnu budućnost, za izgradnju Hrvatske kao države to europsko priznanje bilo je ključno. Druga je zabluda da međudržavne institucije (EU, UN, NATO...) i međunarodno pravo mogu mirno, bez turbulencija, odvesti u novi poredak. Ne, oni su ustrojeni kao čuvari postojećega. Komunistički sustavi u Europi urušili trumpsu se zahvaljujući ponajprije unutarnjim slabostima i velikim (političkim) liderima: američkom predsjedniku Ronaldu Reaganu, britanskoj premijerki Margaret Thatcher i nadasve papi Ivanu Pavlu II. A proces promjene nije se dogovarao u međunarodnim institucijama, već u formatu kontaktne skupine snažnih država pod američkim vodstvom: SAD, UK, Francuska i Njemačka uza suradnju Gorbačovljeva SSSR-a. EU, NATO i UN postali su važni tek u procesu legitimiranja i provedbe dogovorenoga. Model se ponovio i s nama bližim Daytonskim mirovnim sporazumom. I danas se događa nešto slično, a glavni agens promjene poretka zove se Donald Trump. I svatko tko je u areni mora računati s njime – sviđalo mu se to ili ne. Pa tako i Hrvatska.
Gdje je onda najbolja hrvatska pozicija u toj transformaciji međunarodnog poretka? Razlika u odnosu na rane devedesete je drastična. Tada nitko nije bio u stanju (pravila su sprječavala, a liderske odlučnosti nije bilo) podignuti dva NATO-ova zrakoplova, kao simbolično upozorenje JNA-u, već je nizozemski ministar vanjskih poslova Hans van den Broek, kao dio europske trojke, išao moliti Miloševića da zaustavi napade na Hrvatsku. A taj je pobjegao na ladanje. Danas bivši nizozemski premijer i glavni tajnik NATO-a Rutte dolazi razgovarati o unaprjeđenju obrambene suradnje i integraciji hrvatske obrambene industrije u NATO-ove projekte, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić i njegova povjerenica Ana Brnabić bježe iz Srbije pred EP-ovim izaslanicima za Srbiju Toninom Piculom i Davorom Ivom Stierom.
NATO će preživjeti i ojačati
To je strateška razlika – Hrvatska je postala integrirana zapadna država. I to je temeljna pozicija koju valja čuvati. natoDrugo, Hrvatska je imala priliku naučiti tko je tko u velikim geopolitičkim turbulencijama i u interesu joj je slijediti globalnu politiku SAD-a (bez obzira na to tko bio na vlasti), ali samo do one crte koja je prihvatljiva EU-u. To je hrvatska vlada vrlo nijansirano i činila, primjerice prema izraelsko-palestinskom sukobu. Treće i najvažnije jest: integrirati se što čvršće u NATO, koji će se ponešto premodelirati, ali i preživjeti i ojačati. Pritom valja pratiti američku viziju NATO-ova novoga europskoga krila. U toj integraciji naglasak bi trebao biti na integraciji naše obrambene industrije u NATO-ove projekte, što je za Hrvatsku razvojna prilika. Pritom je najveći hrvatski adut njezin geopolitički položaj, a ne hrvatski vojnik u NATO-ovoj misiji. Od misija ne treba bježati, ali tek kada se steknu uvjeti. A gdje je tu naš glavni antinatoovski ratnik s Pantovčaka? Nigdje. Koliko glasan – toliko irelevantan.
Višnja Starešina
